Najpoznatija je priča koju je zabilježio historičar Ibn al-Qifti. Prema njoj, fatimidski halifa al-Hakim pozvao je Ibn al-Haythama u Egipat nakon što je čuo da učenjak vjeruje da bi mogao osmisliti način reguliranja toka Nila. 

Abu Ali al-Hasan ibn al-Haytham, u Evropi poznat pod latiniziranim imenom Alhazen, rođen je oko 965. godine u Basri, na području današnjeg Iraka, a umro oko 1040. godine u Kairu. 

Bio je matematičar, astronom i jedan od najznačajnijih istraživača optike srednjeg vijeka. Posebno mjesto u historiji nauke stekao je zbog načina na koji je posmatranje, eksperiment i matematičko zaključivanje povezivao u istraživanju prirodnih pojava. 

O Ibn al-Haythamovom životu sačuvano je relativno malo pouzdanih podataka, a pojedine epizode poznate su iz kasnijih izvora. 

Najpoznatija je priča koju je zabilježio historičar Ibn al-Qifti. Prema njoj, fatimidski halifa al-Hakim pozvao je Ibn al-Haythama u Egipat nakon što je čuo da učenjak vjeruje da bi mogao osmisliti način reguliranja toka Nila. 

Nakon obilaska područja na jugu Egipta Ibn al-Haytham je, prema ovoj predaji, zaključio da projekt nije moguće ostvariti raspoloživim sredstvima. Strahujući od halifine reakcije, navodno je glumio duševnu bolest, nakon čega je određeno vrijeme proveo u kućnom pritvoru. 

Upravo je tokom boravka u Kairu nastao značajan dio njegovih najvažnijih radova. 

Ibn al-Haytham pisao je o matematici, astronomiji, optici, geometriji i drugim područjima. Popisi njegovih radova navode gotovo stotinu naslova, iako nisu svi sačuvani. 

Najpoznatije djelo svakako je Kitab al-manazir – „Knjiga o optici“, opsežno djelo u kojem je razmatrao prirodu svjetlosti, funkcioniranje oka, odbijanje i prelamanje svjetlosti, ogledala, optičke varke i niz drugih pitanja. 

Preokret u razumijevanju vida 

Još od antičkog svijeta postojale su različite teorije o tome kako čovjek vidi. Prema jednoj od njih, vid nastaje tako što zrake izlaze iz oka i dolaze do posmatranog predmeta. 

Ibn al-Haytham iznio je snažne argumente protiv takvog objašnjenja. Tvrdio je da svjetlost dolazi od predmeta prema oku, a ne obrnuto, čime je postavio temelje mnogo preciznijem razumijevanju procesa vida. 

U svojim istraživanjima spajao je geometriju s posmatranjem i eksperimentom. Sistematski je proučavao odbijanje svjetlosti od različitih vrsta ogledala, kao i njeno prelamanje pri prelasku iz jednog sredstva u drugo. 

Smatrao je da se brzina svjetlosti mijenja zavisno od sredine kroz koju prolazi te je razmatrao odnos između brzine svjetlosti i njenog prelamanja. 

Njegovo ime ostalo je zabilježeno i u matematici kroz takozvani Alhazenov problem. 

Zadatak je, pojednostavljeno, pronaći tačku na zakrivljenom ogledalu od koje se svjetlost mora odbiti kako bi iz jednog poznatog položaja stigla do drugog. Ibn al-Haytham problem je rješavao koristeći konusne presjeke, a njime su se stoljećima kasnije bavili brojni evropski matematičari. 

Istraživao je i svjetlost Mjeseca, pojavu duge, atmosferske pojave i pomračenja. U svojim radovima opisivao je i princip camere obscure – pojavu pri kojoj svjetlost kroz mali otvor ulazi u zamračeni prostor i na suprotnoj površini stvara obrnutu sliku prizora izvana. 

Matematičar i kritičar Ptolomeja 

Ibn al-Haythamov rad nije bio ograničen na optiku. 

Bavio se Euklidovim „Elementima“, geometrijskim dokazima, paralelnim pravcima i konusnim presjecima. Pokušavao je rekonstruirati i izgubljene dijelove djela antičkih matematičara. 

Važan trag ostavio je i u astronomiji. U djelu al-Shukuk ‘ala Batlamyus – „Sumnje o Ptolomeju“ – kritički je razmatrao neke od ključnih postavki Ptolomejeve astronomije i optike. 

Takav odnos prema autoritetima jedna je od važnih karakteristika njegovog naučnog pristupa. Činjenica da je neku tvrdnju iznio ugledni prethodnik za Ibn al-Haythama nije bila dovoljan razlog da ona bude prihvaćena bez provjere. 

„Knjiga o optici“ prevedena je na latinski krajem 12. ili početkom 13. stoljeća i pod imenima De aspectibus i Perspectiva postala jedno od najutjecajnijih djela srednjovjekovne evropske optike. 

Na Ibn al-Haythamovom radu gradili su Roger Bacon, John Pecham i Witelo, a njegovo naslijeđe bilo je poznato i kasnijim evropskim naučnicima, uključujući Johannesa Keplera. 

Njegova optička istraživanja kasnije je u islamskom svijetu detaljno proučavao i komentirao Kamal al-Din al-Farisi. 

Ibn al-Haythamova važnost zato nije samo u pojedinačnim otkrićima. Njegov veliki doprinos bio je i u insistiranju da tvrdnje o prirodi treba podvrgnuti posmatranju, matematičkom razmatranju i provjeri. Zbog toga se njegovo ime s pravom nalazi među najvažnijim imenima u historiji optike i razvoja eksperimentalnog pristupa nauci.