Ovo mračno poglavlje moldavske historije dugo je ostalo zaboravljeno. Glad koja grize, školski drugovi koji nestaju, ljudi koji padaju kao muhe usred ulice, zaprežna kola koja prevoze tijela mrtvaca do masovnih grobnica, te glasine o kanibalizmu koje će se potvrditi tek godinama kasnije, nakon otvaranja arhiva
Selo Mingir pojavljuje se iznenada, iza puta koji krivuda između brežuljaka prošaranih šumom i vinogradima. Jesen je blaga, sezona je berbe grožđa u Moldaviji. Jedan čovjek puni flaše vodom na bunaru, a djeca radosno izlaze iz škole na odmoru. Ništa ne pokazuje da je ova mirna općina od tri hiljade stanovnika prije osam decenija doživjela pravi pakao. U manje od godinu dana, od jeseni 1946. do ljeta 1947. godine, glad je ovdje desetkovala više od 1.400 ljudi. Polovinu sela.
Prema procjenama historičara, u Moldaviji je od te gladi umrlo između 120.000 i 200.000 ljudi, odnosno pet do deset posto tadašnjeg stanovništva. Zemlja ove godine obilježava 80. godišnjicu te tragedije, dok su poslanici u junu podnijeli prijedlog zakona kojim se ona priznaje kao zločin protiv čovječnosti koji je počinio totalitarni sovjetski režim. Tekst takođe predviđa kažnjavanje negiranja ili pravdanja te pošasti.
Ovo mračno poglavlje moldavske historije dugo je ostalo zaboravljeno. U Mingiru je Iacob Lupanciuc proveo čitav život budeći sjećanje. Imao je osam godina 1946., ali sjećanja su i dalje tu. Glad koja ga grize, školski drugovi koji nestaju, ljudi koji padaju kao muhe usred ulice, zaprežna kola koja prevoze tijela mrtvaca do masovnih grobnica, te glasine o kanibalizmu koje će se potvrditi tek godinama kasnije, nakon otvaranja arhiva.
Kao dječak, Lupanciuc nije razumio sve što se dešava oko njega. Drugi svjetski rat i njegovi užasi upravo su bili završeni. Moldavija, koja je prije rata pripadala Velikoj Rumuniji, pripojena je SSSR-u 1940. godine i postala Moldavska Sovjetska Socijalistička Republika. Kolektivizacija koju je odredio staljinistički režim naišla je na snažan otpor, koji je ugušen valovima deportacija desetina hiljada ljudi u Sibir i Kazahstan. U Mingiru je trideset i šest porodica deportirano tokom četrdesetih godina pod Staljinom.
Niko nije govorio o gladi, prisjeća se Lupanciuc koji se, kada je odrastao, zapitao kako je toliko ljudi moglo umrijeti u roku od nekoliko mjeseci. Objašnjeno mu je tada, prema sovjetskoj propagandi, da je to bilo zbog poslijeratnog stanja i izuzetne suše u ljeto 1946, praćene oštrom zimom. Nije vjerovao. Bilo je i ranije ratova, suša i dugih ledenih mjeseci, ali to nikada nije odnijelo polovinu stanovništva. Susjedna Rumunija, nekoliko kilometara od Mingira, takođe je doživjela glad u istom periodu, ali ni blizu takvih razmjera.
Sedamdesetih godina ovaj poljoprivredni tehničar postao je samouki historičar sela. Proveo je brojna istraživanja koja sežu do osnivanja Mingira u 15. stioljeću i objavio nekoliko knjiga. O gladi je prikupljao svjedočanstva, ali se suočavao i sa suzdržanošću i prijetnjama. Otkrio je da je u njegovoj općini umrlo najmanje hiljadu ljudi. Što je najvažnije, mnogima su lokalne sovjetske vlasti zaplijenile stoku i žitarice. Pretraživali su svaki ugao, jastuke i dušeke, sve do posljednjeg sjemena. U očima amaterskog historčara sve je ukazivalo na organiziranu glad, kakvu je Ukrajina doživjela početkom tridesetih godina.

U Moldaviji je rad Iacoba Lupanciuca bio pionirski. Tek sa otvaranjem prvih arhivskih fondova osamdesetih godina, a zatim nakon pada SSSR-a i nezavisnosti Moldavije 1991, nekoliko novinara i historičara posvetilo se ovom mračnom epizodu. Larisa Turea, sedamdesetčetvorogodišnja novinarka, provela je posljednjih četrdeset godina istražujući arhive i prikupljajući više od dvije stotine svjedočanstava širom zemlje. Njena istraga, “Knjiga o gladi”, monumentalno je djelo koje je dokazalo planirani i sistemski karakter te tragedije.
Bilo je to namjerno i promišljeno, ističe Turea, pominjući brojna pisma bez odgovora poslana u to vrijeme centralnoj vlasti u Moskvi kako bi se predočila situacija. Suša je vladala i stanovništvo je bilo bez ičega, ali su kvote za prikupljanje koje je nametnula sovjetska država ostajale veoma visoke, nastavlja ona. Službenici poslani sa strane djelovali su poput vojnika, nastojeći da budu efikasni u uspostavljanju kolektivnih farmi jer bi u suprotnom izgubili položaj. Radi se o politici kolonizacije s ciljem kontrole stanovništva i likvidacije svakog otpora, rezolutna je novinarka. Kao i Ukrajina, Moldavija je bila privlačna zbog svog izuzetno plodnog černozema.
Turea tvrdi da je bilo više od dvije stotine hiljada mrtvih, ali historičari i dalje raspravljaju o brojkama. Sovjetska vlast je učinila sve da ne bude dokumentarnih dokaza, objašnjava historičar Artur Lecsu, tridesetdevetogodišnjak iz mlađe generacije istraživača. SSSR je stvorio mit o svom sistemu, tvrdeći da su oduzimani samo novac i imovina bogatih domaćinstava kako bi se pravedno preraspodijelili siromašnima. Stvarnost pokazuje da su oduzimali od svih. U nekim općinama na jugu zemlje, gdje je suša bila intenzivnija, procenat žrtava dostizao je pedeset pa i osamdeset posto. To je bio slučaj u Gagauziji, regiji naseljenoj pravoslavnom manjinom turkijskog jezika, koja je danas prostrano prorusko uporište.
Mrtvozornički listovi, na kojima se historičari baziraju, spominju distrofiju zbog teške uhranjenosti, ali i trovanja jer su se mnogi hranili otrovnim biljkama. Dokumentirana su 153 slučaja kanibalizma, iako ih je vjerovatno bilo više. Čitava zemlja bila je pogođena, to je bio najstrašniji period moldavske historije, naglašava Lecsu.
Pored mrtvih, podaci Nacionalne agencije za arhiv pokazuju razmjere ove velike gladi, kako je danas nazivaju historičari: dijagnostificirano je više od četiri stotine hiljada slučajeva distrofije. Sudski dokumenti bilježe i krađe hrane, pri čemu su mnogi hapšeni i zatvarani na više godina jer su željeli nahraniti svoje porodice. Za novinarku Larisu Tureu to je kolektivna trauma koja je ostavila fizičke i psihološke posljedice.
U Mingiru se Elena Mircos sjeća ponašanja svoje majke koja je tokom gladi imala dvadeset godina. Jedva je preživjela i ostala je obilježena za čitav život. Stalno se plašila da će biti gladna. Postojao je i strah da se o tome govori, jer su preživjeli bili prestrašeni idejom da budu uhapšeni. Za razliku od Ukrajine, gdje je Holodomor, velika glad s početka tridesetih godina koja je odnijela između tri i četiri miliona života, stub nacionalnog narativa, ovaj predmet je u Moldaviji dugo ostao po strani. Elena Mircos, direktorka Muzeja historije i etnografije u Mingiru, podsjeća da je tek prije desetak godina ova epizoda ponovo uvedena u školske udžbenike, nakon što ju je proruska vlada izbacila početkom dvijetiljaditih.
U Mingiru je Iacob Lupanciuc otišao i korak dalje. Ovaj vitalni osamdesetogodišnjak s ponosom pokazuje memorijal posvećen žrtvama svjetskih ratova, sovjetskih deportacija i gladi iz 1946-1947. godine, otvoren 2014. To je spomenik jedinstven za jedno moldavsko selo. Granitna statua visoka nekoliko metara prikazuje majku skrhani bolom zbog gubitka djeteta umrlog od gladi.
Drugi mještani, poput Mihaija Mircosa, supruga Elene Mircos, nastavljaju rad Iacoba Lupanciuca. Posljednje dvije godine on popisuje žrtve gladi u Mingiru. Uspio je da identificira 1.448 osoba. Uz pomoć općine, još jedan memorijal otvoren je u aprilu na groblju, u prisustvu moldavske predsjednice Maje Sandu. Nalazi se iznad jedne od masovnih grobnica, gdje spomen-ploče nose imena žrtava. Čitave porodice, sa roditeljima i djecom, među kojima su i novorođenčad od svega mjesec dana.
Mihai Mircos otkriva i planove za budući muzej posvećen gladi, koji bi bio prvi u zemlji. Finansiranje je još uvijek potrebno, ali ako prijedlog zakona bude usvojen, ovakve inicijative mogle bi se umnožiti uz podršku države.
Mircos pokazuje na grobove u sredini groblja i napominje da se u 19. stoljeću baš tu nalazila granica između Ruske i Osmanske imperije. Od početka invazije na Ukrajinu 2022. godine, zlodjela carske imperije i potom SSSR-a češće se pominju i komentiraju u Moldaviji. Ali proruska dezinformacija ostaje snažna i koristi nostalgiju za Sovjetskim Savezom. “Strahujemo da će se Rusi vratiti”, dodaje Mircos. To je urezano u kolektivno sjećanje. Sa imperijalističkom politikom predsjednika Vladimira Putina, budite sigurni da će Rusi, ako Ukrajina kapitulira, biti ovdje.
IZVOR: Le Monde, Bosna.hr










