Vlasnik i prvi čovjek „Violete“ Petar Ćorluka za ljubljanski dnevnik Delo govori o građenju regionalnog privrednog diva bez privatizacijskog kapitala, usvojenom porodičnom Ustavu kojim je spriječio prodaju kompanije, te poslovnoj filozofiji u kojoj ne primjenjuje outsourcing, ne vjeruje u brzu zaradu i svjesno izbjegava saradnike koji slijepo klimaju glavom

Petar Ćorluka je u poslovni svijet ušao još u Jugoslaviji kao mali trgovac, a danas je vlasnik kompanije Violeta, koja je u našoj zemlji najpoznatija po toalet-papiru, ali proizvodi i pelene, higijenske uloške, tečne deterdžente, omekšivače za veš i kozmetiku. Kako bi sebi olakšao poslovanje, pored Violete je u hercegovačkom gradiću Grude izgradio i modernu fabriku kartonske ambalaže. Vlasnik je hotela, vrtića i moderne fabrike keksa Lasta u Čapljini.

Uspješni privrednik i jedan od najbogatijih građana Bosne i Hercegovine rođen je 1958. godine u Grudama u Hercegovini. Kako i priliči Hercegovini, njegovi ne baš imućni roditelji sa kućnog imanja mogli su ga poslati na studije samo u Sarajevo. Oni iz bogatijih porodica koji iz kršne Hercegovine odu na studije u Zagreb, rijetko se vraćaju kući. Petar Ćorluka se nakon studija vratio u Grude i ne kaje se.

Hercegovina je stoljećima bila izvor radne snage za cijelu Evropu, SAD, Australiju i Kanadu, a danas se tamo vraća sve više emigranata. Neki od njih su posao našli i u kompaniji Violeta, koju je Ćorluka osnovao. Kako bi spriječio prodaju poslovne imperije, Petar Ćorluka je sastavio porodični Ustav.

Ne vjeruje u nekada popularno povjeravanje vanjskim saradnicima (outsourcing) svih poslova koji nisu osnovna djelatnost kompanije. Violeta ima oko 25 velikih kamiona, ali naravno za prevoz koriste i vanjske ugovorne partnere. Gorivo se u krug fabrike pumpa iz gigantskih rezervoara koje Ćorluka puni kada su cijene nafte povoljne, a naftu prodaje prevoznicima po cijeni po kojoj je gorivo i sam kupio. Njegovi zaposleni imaju topli obrok, vrtić u vlasništvu kompanije i dom za stare.

Redovno ga se svrstava među pet najbogatijih ljudi u Bosni i Hercegovini. Vrijednost njegove poslovne imperije procjenjuje se na više od 700 miliona eura, a iako ga smatraju prvim hercegovačkim milijarderom u konvertibilnim markama, ne voli da govori o novcu. Radije govori o radu.

Kada se krivudavim hercegovačkim putevima dovezete do Gruda, gradića sa nešto manje od 5.000 stanovnika, iznenadiće vas dvije velike moderne fabrike usred kršnog krajolika, koje zapošljavaju više od 1.500 ljudi. Veliki parking ispred moderne zgrade Violete u potpunosti je prekriven fotonaponskim ćelijama. Ulaskom u prostrano i svijetlo predvorje poslovne zgrade, posjetilac stiče utisak da se nalazi negdje u Švicarskoj, u fabrici lijekova, a ne u fabrici higijenskih proizvoda. Samo neobično mladim i visokim Hercegovcima koji žure kroz predvorje možemo zahvaliti što se brzo prisjetimo da nismo u Švajcarskoj, već na kršnom Balkanu.

“Ovdje se dobro živi, sigurno bolje nego u Njemačkoj. Dosta naših zemljaka se vratilo kući, neki od njih su i ovdje našli posao”, ponosno kaže Antonija Boras, asistentica Petra Ćorluke, nakon obilaska gigantskih automatiziranih pogona u fabrici Violeta i susjednoj fabrici kartonske ambalaže Corspak, dok smo na ljubičastoj sofi u svijetlom predvorju Violete čekali da nam se vlasnik pridruži u razgovoru.

Violeta je jedna od rijetkih velikih kompanija koja je izrasla praktično ni iz čega u posljednje tri decenije. Možete li nam opisati vaš recept za uspjeh?

Mogao bih vam reći da znam takav recept, ali ga ne znam. Nedavna istraživanja su pokazala da smo mi jedini brend u regiji koji je nastao ni iz čega, izvorno, bez privatizacije. Među 50 smo najprepoznatljivijih brendova u regiji i prisutni smo u svim zemljama bivše Jugoslavije, Austriji, Mađarskoj i drugim susjednim zemljama. Već smo stalni učesnik na tržištima i svake godine sve više rastemo.

Kako ste poslovali prošle godine u odnosu na godinu ranije i kakva su vaša očekivanja za ovu godinu?

Ponekad loši uslovi stvaraju prilike. Energetski smo nezavisni, u dobrom smo položaju po tom pitanju, imamo sopstvene izvore energije. Koristimo najbolju tehnologiju, trudimo se da nabavimo najbolje sirovine koje se mogu dobiti na svjetskom tržištu, kontrola kvaliteta se sprovodi u svim segmentima proizvodnje. Imamo sve, pa i najstrože certifikate koji omogućavaju vanjsku i unutrašnju kontrolu. Potrošači to prepoznaju i vjeruju nam. Mislim da dugoročno možemo nastaviti da se usavršavamo i da našim kupcima ponudimo najbolje.

Dakle, kakve rezultate očekujete ove godine?

I ove godine ćemo bilježiti blagi rast prisutnosti na tržištu i prihoda. Neki naš rast vidimo više u smislu količine nego u smislu novca, jer smo svjedoci promjena cijena gore i dolje u nekim kategorijama. U takvim okolnostima nam je važno da budemo u plusu.

Imate kompaniju i u Sloveniji. Šta vam znači to tržište i kakve su vam ambicije?

Slovenija nam je važno tržište na kojem održavamo stabilnu prisutnost i čvrstu bazu kupaca koja je prepoznala naš kvalitet. Lider smo u segmentu proizvoda za bebe, posebno u dječijim maramicama, a na drugom smo mjestu u papirnoj galanteriji. U ostalim kategorijama smo još u fazi razvoja. Ništa se ne dešava preko noći; napredujemo korak po korak, ali vjerujem da i tamo ima prostora za rast. Sve u svemu, zadovoljni smo našim poslovanjem u Sloveniji.

Odakle ideja za ime Violeta?

Bila je to spontana odluka, Ljubica je bila moja pokojna majka, a i moja kćerka se zove Ljubica.

Koliko ljudi radi za vas?

Trenutno nas je ukupno 1.650. Ima i većih poslodavaca u Hercegovini, ima i manjih, ali nas veličina ne opterećuje. Za nas su ključni snaga kompanije, kvalitet, održivost i konkurentnost, a sve to mi se čini važnijim od same veličine.

Vaši pogoni su visoko automatizovani, vidio sam mnogo robota. Roboti i automatizacija su vam očigledno veoma važni.

Najvažniji su ljudi. Ovi uređaji našim ljudima olakšavaju rad, tako da nisu primorani da rade dosadne, repetitivne poslove koji stvaraju malu vrijednost, pa su onda i plate niske. Danas nigdje nema dovoljno ljudi, a mi smo automatizovali i robotizovali samo najjednostavnije dijelove procesa, ali ljudi su neophodni. Umjetna inteligencija je sada aktuelna; i nju vidim kao alat koji ljudima olakšava rad, omogućavajući im da se posvete humanijem radu koji je bolje plaćen. Meni su u fabrici hitno potrebni ljudi koji će kontrolisati sve te mašine.

Znači ne moraju da brinu za svoj posao?

Ljudi su nezamjenjivi. Teorija da će roboti zamijeniti sve ljude, po mom mišljenju, nije tačna. Nema potrebe za strahom od tehnološkog napretka. Premalo smo svjesni da ljudi nikada u istoriji nisu brže nalazili posao i nikada nisu bili više cijenjeni. Sada na raspolaganju imamo određene alate koje moramo prihvatiti i koristiti na pozitivan način u korist rada. Uvjeren sam da nam to omogućava podizanje životnog standarda i zadovoljstva radnika na radnom mjestu.

Vlasnik ste i fabrike kartonske ambalaže koja radi za druge kompanije, imate hotele. Kupili ste konditorsku kompaniju Lasta iz Čapljine, koja je nekada radila mnogo manje sa mnogo više zaposlenih. Recite nam nešto više o tome.

Danas bi bilo nemoguće organizovati rad kakav je nekada bio u Lasti, jer niko ne bi mogao niti bi želio da radi onako kako se tada radilo. Danas ljudi u ovoj fabrici kontrolišu procese koje sprovode automatizovani sistemi. Pred nama je svijetla budućnost. Vidimo kako velike kompanije, nekada svjetski lideri, poput onih iz Njemačke, koje nisu dovoljno ulagale u razvoj, sada ne mogu da uhvate korak sa nekim ranije nepoznatim kineskim kompanijama koje su bile spretnije. Želimo da budemo inovativni, prilagodljivi, konkurentni, među prvima koji prate sva dešavanja na tržištu, kako bismo bili konkurentni i mogli opstati na tržištu.

Potičete iz poljoprivredne porodice iz Hercegovine koja je živjela od prodaje plodova.

Tako je to nekada bilo ovdje, sve je bilo napušteno, nerazvijeno. Studirao sam u Sarajevu jer je to bilo najjeftinije za moju porodicu. U Hercegovini se kaže da ko ode na studije u Zagreb, tamo i ostane, a ko ode u Sarajevo, vraća se kući. Čini mi se ispravnim što sam se vratio ovamo, gdje su mi korijeni, da ulažem u svoj kraj. To mi donosi mnogo zadovoljstva.

Postoji stereotip o Hercegovcima da su uporni i tvrdoglavi. Je li to istina?

Svuda ima različitih ljudi. Verovatno nas oblikuje i naša surova sredina, to je možda tačno za ljude iz Hercegovine. Ali činjenica je da su u mnogim djelatnostima mnogi talentovani ljudi propali, ali oni koji su bili uporni nisu. Ne možete odustati na pola puta. Stvari ne idu lako, ne idu brzo. Uvijek kažem, da je bilo lako, ne bi dopalo meni. Da je bilo lako, otišlo bi nekom drugom.

Pročitao sam negdje da vam ne treba ništa ni od koga da biste razvili posao. Šta to znači?

Mojoj porodici i meni zaista ne treba mnogo, skromni smo, ali imamo pristojan standard. Moj cilj je da i moji zaposleni imaju dobar standard; i sami ste vidjeli u kakvim uslovima rade moji ljudi. Nekada ljudi nisu htjeli da rade u proizvodnji jer su uslovi bili teški. Mi smo stvorili takve uslove da nemamo problem da privučemo ljude u proizvodnju. Dobro su plaćeni i rade u pristojnim uslovima. Prosječna starost zaposlenih je oko 32 godine. Oni svoju budućnost vide ovdje, a mi je vidimo s njima. Proizvodnja u Grudama radi već više od 25 godina i stalno rastemo.

Kao osnivač, već ste razmišljali o nasljeđivanju, zbog čega ste i kreirali porodični Ustav. Šta to znači?

Kao osnivač, ne želim da se ona ikada proda, ne želim da propadne, ne želim da pojedinci donose instinktivne odluke, što sam ja radio na početku. Zato smo osmislili sistem po uzoru na najuspješnije evropske porodične kompanije. Proučavali smo kako te kompanije posluju i kako se prenose s generacije na generaciju. Znam za slučaj gdje kompanijom upravlja sedma generacija porodice. Naš cilj je da spriječimo nesuglasice oko poslovanja u budućim generacijama, pa smo postavili jasna pravila o tome kako mogu upravljati kompanijom, kako mogu investirati itd. Ova pravila su se pokazala uspješnim u praksi i nadamo se da će uz njihovu pomoć Violeta poslovati kao održiva i uspješna kompanija na dugi rok.

Kada govorimo o Hercegovini, ne možemo zaobići energiju. Ovuda će prolaziti gasovod Južna interkonekcija, ima mnogo solarnih i vjetroelektrana, a i vi posvećujete veliku pažnju energiji.

Više od polovine naših potreba za energijom pokrivamo sopstvenom električnom energijom. Kada smo kupili Lastu, imali su peći za keks na gas. To je bilo prije krize, kada gas nije bio tako skup. Ali mi smo tražili način da sve pečemo na struju. Rečeno nam je da se to veoma rijetko radi na industrijskom nivou. Pošto svi kod kuće imamo električnu pećnicu za pečenje hljeba, kolača i slično, ne vidim zašto fabrika keksa ne bi radila na struju.

Zatim su za nas po narudžbi napravili velike električne peći. Na krov fabrike smo postavili solarnu elektranu i shvatili da tako možemo proći mnogo jeftinije. Tako keks pečemo na suncu. Kada se dogodila gasna kriza, dolazili su ljudi iz mnogih zemalja da prouče kako funkcionišu naše peći. Ali izrada takve peći je dug proces i ne mogu ih dobiti onoliko brzo koliko bi željeli. Ova energija je čistija, dostupnija, a cijena se manje mijenja. Ovdje u Hercegovini ima dovoljno vjetra i sunca, pa je pouzdanost ovako proizvedene energije prilično visoka. Pored ove energije, energija ljudi oko vas je bar jednako važna. Ako ljudi imaju mnogo vjere u uspjeh i pozitivnu energiju, sve je lakše.

Šta mislite o investiciji u gasovod Južna interkonekcija?

Svaka strana investicija je dobrodošla. U nekim djelatnostima gas će uvek imati prednost. Vjerujem da u Bosni i Hercegovini nema dovoljno stranih investitora, volio bih da ih vidim više i pozivam ih da dođu, dobrodošli su. Ali ne bih volio da se pravi razlika između domaćih i stranih investitora. Moramo biti ravnopravni. Sigurno ćemo sarađivati tamo gdje možemo sarađivati. Ako dođe naša direktna konkurentnost, takmičićemo se s njima, učiti od njih ono što možemo naučiti da bismo bili bolji. Sve što imamo stvorili smo na tržištu, navikli smo da se na njemu borimo i nadam se da ćemo u toj utakmici moći dugo ostati konkurentni.

Kažete da od države ne tražite ništa i da vam najviše pomaže ako vam ne smeta previše. Šta onda mislite o državnim podsticajima za strane investicije?

Država treba da motiviše strane investitore da ulažu u određene djelatnosti. Bez stranih investicija neke stvari idu relativno sporo. Smatram da treba značajno ubrzati izgradnju infrastrukture. I sami ste vidjeli koliko vam je trebalo da se dovezete od Sarajeva do Gruda. Imalo bi smisla privući strani kapital u izgradnju puteva, a imale bi smisla i koncesije. Ako se autoput izgradi kada već budemo mrtvi, to nam ne znači mnogo. Svakako je veoma važno da se izgradi u doglednoj budućnosti.

Od države ne očekujem nikakve privilegije ni podsticaje; ko god dobije takve podsticaje, dugoročno mu se šteti. Opuste se, omekšaju i izgube konkurentnost na otvorenom tržištu. Na otvorenom tržištu treba da pobijede bolji i organizovaniji, pa je dobro da tržište ostane otvoreno za sve, ali je neophodan uslov da to funkcioniše – ista pravila za sve.

BiH je kandidat za članstvo u EU, ali se jedva kreće tim putem. Šta bi članstvo u Uniji značilo za vas?

Evropski put nam je neizbježan zbog jedinstvenog tržišta, tržišta rada, energije, slobodnog kretanja robe i kapitala – čekanje na granicama nam je ogroman problem. Svima bi nam bilo bolje, mnogi problemi u zemlji bi se lakše rješavali kada bismo bili dio Unije. Mislim da svi moramo biti otvoreni. Kroz posao smo dokazali sebi i drugima da obični ljudi mogu odlično da sarađuju i da su zadovoljni jedni drugima.

Na državnom nivou smatram ispravnim da svaki narod može birati svoje predstavnike kako bi se održalo povjerenje u politiku. Optimista sam pogledu evropskog puta, jer je svima nama jasno da približavanje Evropskoj uniji otvara mnoge mogućnosti. Već je u infrastrukturi jasno da su nam hitno potrebni bolji putevi. Nemamo drugog izbora, Bosna i Hercegovina nije na točkovima da je možete samo preseliti negdje drugdje. Ona je u srcu Evrope i mora biti dio evropske porodice. Tu nema alternative niti nam je potrebna.

Ranije su mi vaše kolege pokazale proizvodnju i vidio sam da sve imate sami – fabriku kartonske ambalaže, kamione, veliki dio logistike, sami kupujete naftu, imate kuhinju za zaposlene i vrtiće, pa čak i sopstveni dom za stare. Kako to?

Bili smo primorani na to, morali smo se tako organizovati. Gledali smo kompanije u Njemačkoj, Poljskoj, Italiji i drugdje u Evropi, gdje imaju dobro organizovane kompanije koje se bave ili proizvodnjom ambalaže, prevozom, logističkim centrima i slično, oni su partneri. Kod nas nije bilo moguće dobiti takvu mrežu konkurentnih kompanija koje bi zadovoljile sve potrebne standarde i radile na visokom nivou. Zato smo morali sve uzeti u svoje ruke, sve postaviti na najviši nivo i to održavati.

Kažu da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Dovoljno smo veliki da sami proizvodimo plastičnu ambalažu, čepove, kartonsku ambalažu i slično. Međutim, naša fabrika kartonske ambalaže izdvaja svega pet odsto svoje proizvodnje za potrebe Violete, ostalo kupuju vanjski klijenti. Na primjer, naši kamioni pokrivaju 25 odsto naših transportnih potreba. Tako sa kartonskom ambalažom znamo jesmo li konkurentni na tržištu, a sa transportom vanjski partneri tačno znaju da dovoljno dobro razumijemo i poznajemo tržište da nas ne mogu ucijeniti.

Na početku epidemije covida sa čuđenjem smo gledali kako ljudi, posebno u zapadnoj Evropi, u panici traže ogromne količine toalet-papira. To je, barem za mene, bilo šokantno saznanje. Za vas je to sigurno bila zlatna era?

I za nas je to bio težak period, pun izazova. Istina je da je u mnogim evropskim zemljama tada vladala velika nestašica toalet-papira. Dobijali smo ogromne zahtjeve iz Njemačke, Velike Britanije i drugih zemalja, htjeli su da kupe cjelokupnu našu proizvodnju, ne pitajući za cijenu. Međutim, nismo bili naivni, nismo prihvatili te ponude, a viškove iz naše proizvodnje smo im prodavali.

Zašto? Nismo htjeli da dozvolimo da ijedan kupac u regiji ostane bez naše robe. Sve vrijeme smo znali da će ta ekstremna potražnja proći, pa nismo dizali cijene niti smanjivali isporuke redovnim kupcima. Naravno, viškove smo, ako ih je bilo, prodavali Njemačkoj i Britaniji po mnogo višim cijenama, kako naši redovni kupci ne bi ostali bez robe niti plaćali više. Pokazalo se da oni to izuzetno cijene, a ti kupci su nam, zbog prirode posla, mnogo važniji od pomenutih paničnih kupovina.

U periodu covida bilo je teško donositi prave odluke; odluka danas lako bi se sutra mogla pokazati kao greška. Kako ste tada donosili odluke?

Odluke moraju biti logične i pravedne. Ako razmišljate kratkoročno, ako vas ponesu pohlepa i oholost, koje su moje najveće slabosti, to se brzo pokaže kao greška. Ljudi koji žele da riješe sve svoje probleme za kratko vrijeme uvijek uđu u još veće probleme. Nas ne zanima kratkoročni veliki profit i o tome i ne govorimo. Pogledajte Nijemce koji su imali više od pet hiljada sopstvenih kompanija u Kini, što je u početku donosilo ogroman profit, ali su se kasnije stvari jako zakomplicirale i znate kako im se te odluke danas vraćaju.

Ali gurui kapitalizma i tržišne ekonomije stalno tvrde da je pohlepa dobra.

Nas ne zanima brza zarada, gdje marže nisu 10 ili 15 posto, nego, kao u slučaju pomenutih kineskih filijala njemačkih kompanija, čak tri ili četiri puta veće, to nas ne zanima. Mislim da takav profit pokvari ljude. Jer ako odjednom zaradite toliko, više vam se ne radi za maržu od pet posto. Po mom mišljenju, kontinuitet, stabilnost, konkurentnost i postepen napredak u procesima pouzdaniji su put ka održivom rastu.

Je li to recept za uspjeh?

Da ga znam, bio bih negdje drugdje.

Očigledno ga znate.

Čini mi se da su sistematičan, nesebičan rad i transparentnost pokazali da dugoročno mogu donijeti uspjeh. Ali čovjek ne može ništa sam, važno je oko sebe okupiti ljude koji nisu slijepo poslušni klimoglavci, koji su uporni i talentovani, koji imaju svoje stavove i nije im teško da svima kažu tačno ono što misle. Iz toga će proizići kreativnost, koja potom vodi ka konkurentnosti i razvoju. Otvorenim i iskrenim odnosom sa ljudima kojima ste okruženi sve se može prevazići.

Veliki šefovi teško podnose kada im se kaže da griješe. Kada im podređeni ukažu na grešku, mnogi bogati vlasnici koji vjeruju u svoju bezgrešnost teško to prihvataju. Kako vi prihvatate takva upozorenja?

Ponekad na sastanku namjerno kažem neku glupost koju je nemoguće uraditi, samo da vidim kakva će biti reakcija. Ako niko ne reaguje, to je veoma opasno. Ako neki ljudi klimaju glavom, to mi je znak da ne razmišljaju. Želim da se okružim ljudima koji razmišljaju više od mene, koji znaju više od mene. Ako ja znam više od njih, to znači da su oni veoma loši, a to je loše za sve nas, tako je teško naći put do uspjeha. Mislim da sam od prvog dana birao takve ljude, davao im ovlaštenja, te ih konstantno motivisao i nadgledao. U suprotnom, mnoge stvari mogu otići u pogrešnom smjeru.

Smatraju vas prvim hercegovačkim milijarderom u konvertibilnim markama i redovno se svrstavate među pet najbogatijih ljudi u BiH. Možemo li razgovarati o vašem odnosu prema bogatstvu?

Ne bih govorio o novcu, jer ga danas možete imati, a sutra nemati. Međutim, za mene su bogati oni koji znaju šta će raditi sutra, koji su svjesni da su danas konkurentni i da će to biti i sutra. Svaka trenutna novčana vrijednost bez rada, bez stalnog dokazivanja na tržištu, brzo pada i isparava.

Kada ste bili mladi, jeste li ikada sebe vidjeli kao nekoga ko će jednog dana imati fabrike sa više od hiljadu zaposlenih?

Nikada nisam razmišljao o tako nečemu, jer nisam mogao ni da pomislim na to. Socijalizam u to vrijeme dozvoljavao je privatne kompanije sa najviše pet zaposlenih. Moji roditelji su bili poljoprivrednici. Bili su vrijedni, uspješni i dobri u svom poslu, ali ja nisam vidio budućnost u poljoprivredi.

Ali kada je Ante Marković uveo zakon o privatnim kompanijama u Jugoslaviji, bio sam među prvima koji su registrovali sopstvenu privatnu kompaniju, ali nisam imao ni želju ni volju, niti sam mislio da je moguće imati više od pet zaposlenih. Počeo sam sa maloprodajom i nisam ni slutio šta će se dogoditi za trideset godina. Baš kao što danas niko ne može predvidjeti šta će se dogoditi za pet godina. Ali kao dijete sigurno nisam ni sanjao da ću imati sopstvenu fabriku.

IZVOR: Delo