Crna Gora danas obilježava Njegošev dan, državni praznik kulture ustanovljen na dan rođenja vladike, pjesnika i državnika Petra II Petrovića Njegoša. Dok zvanične komemoracije ističu njegove reformske domete na Cetinju i vrhunce romantičarske filozofije, historičari, književni teoretičari i sociolozi religije podsjećaju na drugu stranu medalje: način na koji je Gorski vijenac oblikovao percepciju balkanskih muslimana, odnosno današnjih Bošnjaka. Njegošev odnos prema islamu decenijama je balansirao između estetske fascinacije Orijentom i ideološkog odbacivanja, da bi krajem XX stoljeća poslužio kao pogonsko gorivo za političke manipulacije i ratne strahote na prostorima bivše Jugoslavije

Kao crnogorski vladika i državni poglavar, Petar II Petrović Njegoš (1813–1851) postavio je temelje modernog društva u Crnoj Gori: osnovao je Senat kao vrhovni organ vlasti, uveo redovne poreze, te otvaranjem prve osnovne škole i državne štamparije na Cetinju 1834. godine udario temelje izdavaštvu i prosvjeti. Njegova diplomatska aktivnost u Beču, Petrogradu i Rimu nastojala je osigurati međunarodno priznanje i stabilnost zemlje.

Na književnom planu, religiozno-filozofski spjev Luča mikrokozma (1845) uvrstio ga je u vrh evropskog romantizma kroz propitivanje porijekla čovjeka, kosmičkog poretka i vječne borbe dobra i zla, dok je dramsko djelo Gorski vijenac ostalo spomenik borbe za slobodu i vrhunac epske poezije.

Međutim, Gorski vijenac nije ostao po strani kao neutralni književni spomenik. S protokom vremena, on je postao jedan od najutjecajnijih i najspornijih tekstova južnoslavenske kulture, vodeći tekstualni poligon preko kojeg se prelamala percepcija balkanskih muslimana, predaka današnjih Bošnjaka. Njegošev odnos prema muslimanima, te način na koji su njegovi motivski i poetski obrasci kasnije zloupotrijebljeni i ugrađeni u ratne ideologije krajem XX stoljeća, otvaraju kompleksno pitanje pretvaranja književnosti u politički mit s dalekosežnim posljedicama.

U modernim historiografskim i politološkim čitanjima (poput onih koje su ponudili Ivo Banac i Fikret Karčić), Njegošev stav prema islamiziranom stanovništvu ne posmatra se kao nasumična netrpeljivost, već kao konstitutivni dio romanticističkog projekta stvaranja nacije u XIX stoljeću. Za Njegoša prelazak lokalnog stanovništva na islam nije bio puki vjerski izbor ili posljedica historijskih okolnosti pod Osmanskim carstvom, već primarno čin nacionalne i izdaje predaka.

Domaći muslimani u takvoj ideološkoj matrici prestaju biti susjedi i sugrađani te postaju ontološka prepreka oslobođenju i ujedinjenju naroda. Njih se doživljava kao unutrašnje strance, tijelo koje je prihvatilo vjeru i kulturu osvajača i time prekinulo kontinuitet s predačkom tradicijom. Sukob se time sa nivoa političke netrpeljivosti prevodi u apsolutni nacionalni jaz u kojem za „premetače vjere“ nema mjesta unutar zamišljene slobodne i homogenizirane zajednice.

U svojoj studiji „Bošnjaci i deosmanizacija Balkana“, historičar Safet Bandžović ukazuje kako se ova paradigmatska pozicija muslimana na Balkanu protezala kroz čitavo XX stoljeće. Citirajući dr. Fikreta Karčića, Bandžović naglašava da je sudbina muslimanskog stanovništva determinisana duboko ukorijenjenim obrazcima nastalim u epohi sloma Osmanskog carstva:

„Paradigmu za sudbinu muslimana Balkana tokom XX stoljeća dr. Fikret Karčić vidi u ‘Istočnom pitanju’. On smatra da se ono može koristiti kao referentni okvir za sažimanje i razumijevanje historije muslimana Balkana sve do kraja XX stoljeća. Glavni razlozi koji su ga u tome vodili jesu preživljavanje mentaliteta klasičnog ‘Istočnog pitanja’ u svijesti i ideologijama balkanskih hrišćanskih elita i njihovih sljedbenika i njihovo tretiranje muslimana po oprobanim obrascima XVIII i XIX i prvih decenija XX stoljeća. Etnička i vjerska homogeniziranost nemuslimanskih država na Balkanu, uspostavljenih u predvorju Evrope, postignuta je putem progona i ubijanja etnički raznorodnog muslimanskog stanovništva. Sudbinu pojedinih muslimanskih zajednica nužno je dijagnosticirati u regionalnoj perspektivi. Muslimani Balkana, iznosi F. Karčić, pate od nedostatka vlastitog historijskog sjećanja. On smatra da bi integracija Balkana mogla pomoći rascjepkanim muslimanskim zajednicama da prevladaju svoju vlastitu ‘balkanizaciju’. Njihovo historijsko iskustvo nije kondenzirano, očuvano i generacijski prenošeno. Očito je da muslimani Balkana žive, misle i stvaraju u uskim okvirima grupa kojima pripadaju, a da pripadnost muslimanskom krugu Balkana ne postoji u njihovoj svijesti u nekoj formi ‘imaginarne zajednice’. Dugotrajni proces balkanizacije nije doveo samo do partikularne egzistencije, već i do partikularne svijesti. Partikularizam je kod muslimana, s druge strane, onemogućavao razmjenu iskustava, saradnju i ispoljavanje solidarnosti u vremenima kada je to bilo nužno. Historija je ravnodušna prema emocijama.“

Drugo ključno mjesto u analizi Njegoševog teksta jeste sakralizacija sukoba i uvođenje motiva osvete. Radovi Novaka Kilibarde i Damjana Pavlice pokazuju kako Njegoš realne političke, ekonomske i lokalne okršaje uzdiže na nivo metafizičkog, „svetog rata“. Oslanjajući se na kosovski mit i motiv historijske nepravde, borba protiv muslimana, kako osmanskih upravitelja tako i domaćih islamiziranih stanovnika, ne prikazuje se kao agresija ili nasilje, već kao odbrana, moralna dužnost i nužno iskupljenje historijskog poraza.

Sukob time gubi karakteristike običnog ratovanja i dobija formu sudbinskog, ritualnog pročišćenja oličenog u motivu „istrage poturica“. U toj viziji nasilje nad muslimanima ideološki se opravdava višim moralnim i oslobodilačkim ciljem, čime se komšije pretvaraju u legitimnu metu kolektivnog ispaštanja.

Taj fenomen u svojoj analizi produbljuje američki profesor usporedne religije Michael Sells u radu „Vjera, historija i genocid u Bosni i Hercegovini“. Sells detaljno analizira kako se u XIX stoljeću uobličila nova vjerska ideologija nazvana „hristoslavizam“. Temelj ove ideologije činila su tri ključna mita: da je prelazak na islam bio motivisan isključivo kukavičlukom i pohlepom, da su etno-konfesionalne zajednice na Balkanu oduvijek bile nepromjenjive i dugovječne, te da je osmanska uprava bila potpuno izopačena.

Hristoslavizam počiva na vjerovanju da su Slaveni po svojoj samoj prirodi hrišćani i da bilo kakav prelazak u drugu vjeru podrazumijeva izdaju slavenske rase. Sells ističe da nazivanje slavenskih muslimana „Turcima“ kristalizira stav da su oni prelaskom na islam promijenili svoj rasni identitet i postali „Turci koji su ubili hrišćanskog kneza Lazara“.

Analizirajući Gorski vijenac, Sells zaključuje da je Njegoš, izmještajući sukob iz područja krvne osvete u kosmički duel dobra i zla, stavio slavenske muslimane u trajno stanje različitosti u odnosu na druge. U ovom djelu muslimani su kvalificirani kao „klevetnici“ i „pljuvači krsta“, a nakon njihovog usmrćivanja ratnici uzimaju pričešće bez prethodne ispovijesti što je bio postupak nesvojstven uobičajenim običajima krvne osvete. Sells upozorava da su takve poruke prelazile granice stoljeća i osiguravale ideološku podlogu za objekte budućeg nasilja.

O kontinuitetu tog stanja svijesti i njegovom prenošenju kroz kulturni krug govori i zapažanje Miroslava Krleže koje Bandžović navodi u svojoj knjizi: „To stanje duha Miroslav Krleža je nazivao ‘krugom turske magije’, utvrdivši da o tome da se taj fascinantni krug ‘još uvijek nije ugasio u našim svijestima, više govori Njegoš, čije parole još danas ubiru pljesak sa otvorene scene, kao da se u Gorskom vijencu govori o neposredno živim političkim problemima, a ne o jednom historijskom motivu na prijelazu iz XVII u XVIII stoljeće’.“

Uprkos radikalnom političkom i ideološkom odbacivanju, Njegošev odnos prema islamu i muslimanima nije bio estetski jednodimenzionalan. Orijentalista i književni teoretičar Esad Duraković u svojim studijama naglašava duboku unutrašnju proturječnost Njegoševog djela. Iako na ideološkom planu muslimane vidi kao smrtne neprijatelje i prijetnju opstanku, Njegoš na poetskom planu pokazuje neospornu fascinaciju Orijentom.

Muslimanski likovi u Gorskom vijencu, poput Mustaj-kadije, nisu prikazani karikaturalno, bezumno niti jednolično. Oni govore uzvišenim, visoko stilizovanim poetskim jezikom i sa strastvenim dostojanstvom brane svoju vjeru, kulturu i estetiku islamskog svijeta. Njegoš time priznaje estetsku moć, duhovnu snagu i pjesničku ljepotu protivnika, čime stvara duboku dramsku napetost: protivnik je opasan i ideološki neprihvatljiv, ali ujedno dostojan poštovanja u poetskom i civilizacijskom smislu. Ta proturječnost pokazuje da Njegoš nije bio jednostavan pamfletista, već autentični pjesnički genije čiji je estetski doživljaj prevazilazio proste političke imperative epohe.

Najtragičniji aspekt recepcije Njegoševog djela leži u načinu na koji je ono reaktualizirano i zloupotrijebljeno tokom raspada Jugoslavije i ratova 1990-ih godina, naročito tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Književni motivi koji su u XIX stoljeću služili izgradnji romanticističkog mita o oslobođenju od osmanske vlasti, u modernom dobu su instrumentalizirani kao opravdanje za etničko čišćenje i genocid nad Bošnjacima.

Pripadnici političkih i vojnih elita u agresiji na Bosnu i Hercegovinu direktno su prizivali Njegoševe stihove i koncepte. Nazivanje Bošnjaka „Turcima“ i slikanje kolektivnog krivca kroz kosovski mit poslužili su za dehumanizaciju žrtve. U toj političko-propagandnoj matrici, sukob iz 1990-ih nije interpretiran kao savremeni geopolitički i agresorski rat, već kao nastavak „istrage poturica“ i konačno naplaćivanje historijskih računa. Stihovi nastali u specifičnom historijskom i poetskom kontekstu XIX stoljeća citirani su na prvim linijama fronta i u parlamentarnim govorima kao važeća politička doktrina.

Analizirajući mehanizme etničkog ekskluzivizma i legitimaciju nasilja u nacionalističkim ideologijama, Safet Bandžović u svojoj knjizi citira dr. Oliveru Milosavljević i objašnjava kako političke elite stvaraju okvire za agresivne ratove:

„Ekstremne nacionalne ideologije ne mogu funkcionirati bez ‘neprijatelja’ i ‘neprijateljstva’, bez antagonizma dobra i zla. Nacionalizam predstavlja najmoćniju političku snagu XIX i XX stoljeća. Suština etničkog nacionalizma na Balkanu jeste, utvrđuje dr. Olivera Milosavljević, pretpostavka iracionalnog ekskluzivizma. Nemoć balkanskih nacionalizama da strasti drže pod kontrolom, da stvarnost institucionalno i postupno poboljšavaju, proizvod je grčevito održavanog uvjerenja u nacionalističkom krilu elite, koje je sila isključivi metod kojim se međusobni odnosi mogu rješavati u sopstvenu, uvijek tretiranu kao ‘opštu’ korist. Svi nacionalizmi su duboko uvjereni u ispravnost, odbrambeni karakter i ispravnost svojih zahtjeva i tvrdnji. Sopstveni nacionalizam se uvijek doživljava samo kao odbrambeni za razliku od nacionalizma ‘drugih’ koji su isključivo agresivni. Dr. Slavenko Terzić piše kako je ‘istorija srpskog naroda uverljiv primer multikulturalnosti i multietničnosti’. Svakom nacionalizmu temeljenom na etničkom principu u trenucima ekspanzije potrebna je slika o mučeništvu, junaštvu i slobodarstvu vlastite nacije, kao njenim neupitnim karakteristikama. Jaša Tomić, smatrajući narodnu poeziju vjerodostojnim historijskim izvorom, na je sve kritičke kritike odgovarao: ‘Ubijte nekom njegovu prošlost, pa ste mu ugrozili budućnost’. Uz legitimnost rata, uvijek ide tipologija oslobodilačkih i agresivnih ratova, pri čemu se termin ‘oslobodilački’ odnosio podjednako na sve što je nacionalizam smatrao svojom sopstvenošću – na državu, na naciju, na ‘braću’, na more, na historijske tradicije, na etnička ‘prava’. Tako je i ‘srpska revolucija’ zaustavila islamizaciju jugoslavenskog prostora i ‘iskopala dubok jaz između hrišćanstva i islama’.“

Preplitanje epske poezije, savremene politike i mitske recepcije historije dodatno je ilustrirano u još jednom dijelu Bandžovićeve studije, gdje se navodi citat akademika Matije Bećkovića i pjesničke matrice koje su natapale javni prostor:

„Jedan od ilustrativnih primjera, u tom smislu, predstavlja i pjesma Branka Radičevića Ajduk, u kojoj između ostaloga stoji: ‘Kad zagledam turska skota, / Pa kad mi se s konja smota, / Kad mu glavu pseću zbijem / Pa na kolac kad nabijem… Čekaj, ako, koji danak! / Dat ‘e te bijem / bule, / Da boravim laku sanak! / Pored tvoje verne bule, / Da Ti ago, lulu pijem, / A Kuranom kavu grijem’ – prema: B. Radičević, Pesme, Beograd 1978, 56. Srpski akademik Matija Bećković smatra kako su Srbi ‘jedini narod koji se latinio, turčio, crnogorčio. Turčenje se završilo istragom poturica opevanom u Gorskom vijencu’ mada je istorija za takav događaj ne zna. Ni u jednoj poeziji nema više mrtvih Turaka i ni u jednoj zemlji više živih. Kao da je poezija vršila dvostruku ulogu: štitila dušu svog naroda a živote neprijatelja. Više smo posekli jezikom, nego sabljom. Pa ipak, više su nas zamrzeli zbog poezije nego oni koji su ih pobili u stvarnosti…“

Michael Sells opravdano zaključuje da ideološka manipulacija takvim književnim terminima i motivima nije bila sporedni efekat, već sam temelj ideologije koja je hrabrila i podupirala ratno nasilje u Bosni i Hercegovini (1992–1995). Prevarom historijskog pamćenja i izjednačavanjem modernih Bošnjaka sa osmanskim osvajačima iz prošlosti, ratni zločini su u svijesti počinilaca dobili lažni legitimitet „historijske pravde“ i oslobodilačkog čina.

Razmatranje Njegoševog odnosa prema muslimanima u svjetlu savremene nauke zahtijeva jasnu distinkciju između književno-historijskog konteksta XIX stoljeća i njegove potonje političke upotrebe. Njegoš je bio stvaratelj svoga vremena, vladika opkoljene i siromašne kneževine koji je u duhu romantičarskog nacionalizma tražio kohezivnu silu za opstanak i oslobođenje vlastitog naroda.

Međutim, pretvaranje Gorsko vijenca iz književnog teksta u neupitni dogma-kanon i politički program pokazalo je koliko poezija može postati opasna kada se izmjesti iz svog vremena i upotrebi za homogenizaciju naroda spram izmišljenog ili stvarnog neprijatelja.

Danas, kada se u Crnoj Gori obilježava Njegošev dan, naučna i kulturna javnost ima obavezu da Njegoševo djelo čita u njegovoj ukupnoj estetskoj i duhovnoj slojevitosti, ali i da bez kompromisa razobličava sve historijske i ideološke manipulacije koje su Njegoševe stihove pretvorile u opravdanje za stradanja i genocid nad balkanskim muslimanima.