Normalizacija i muslimana i socijalističkih ljevičara, koji bivaju izabrani uprkos svom identitetu, a ne zbog njega, Izraelu je i dalje strana

„JD, habibi, ima neke slatke ironije u činjenici da si po Ustavu obavezan da pred tobom položim zakletvu u januaru.“  Iznova i iznova gledam novoizabranog senatora iz Michigana, Abdula El-Sayeda, kako s uživanjem podbada potpredsjednika JD-a Vancea, koji ga je u prošlosti nazivao „malom lasicom“, „veoma, veoma zlim“ i „pomalo psihopatom“. I uživao sam gledajući to.

I kako je samo bilo ugodno gledati ga kako na sličan način podbada i Donalda Trumpa, govoreći kako je primijetio da američki predsjednik ima problema s izgovorom njegovog imena, Abdulrahman, te mu poručuje da mu se nakon zakletve „slobodno može obraćati sa ‘senatore'“. Zvijezda je rođena, možda novi Barack Obama. Satkani su od sličnog materijala.

U paranoidnom, provincijalnom Izraelu, izbor El-Sayeda prikazan je kao pobjeda đavola, gotovo egzistencijalna prijetnja. Jer, na koncu, on mrzi Izrael, a uz to je i antisemit. Ali u prosvijećenijim sredinama, njegov izbor viđen je kao novi dokaz da su Sjedinjene Države zemlja neograničenih mogućnosti.

Pobjeda El-Sayeda i dostignuća drugih progresivnih kandidata ponovo čine Ameriku velikom. To slama srce MAGA pokretu. Ali sluti na dobro za Ameriku, za svijet, a u dobrim danima i za sam Izrael.

Nemoguće je ne biti impresioniran ličnim šarmom El-Sayeda, njegovom harizmom, humorom, toplinom i ogromnim samopouzdanjem. Ponekad je lijepo vidjeti muslimana, dijete arapskih imigranata, „pripadnika manjine“, kako bi ga nazvali u Izraelu, kako sa samouvjerenim prkosom odgovara bijeloj većini. U Izraelu se to još nije dogodilo. Izraelski El-Sayed još se nije rodio.

Stanovništvo Michigana, države koja ga šalje u Senat, broji oko 10 miliona ljudi, što je slično broju stanovnika Izraela. Samo 3 do 4 posto stanovništva Michigana arapskog je porijekla.

Stoga nema nikakvog smisla pokušavati arapsku manjinu prikazati kao izvor podrške ovoj zvijezdi u usponu, ljekaru i djetetu imigranata koji su odrasli u Aleksandriji u Egiptu. Glasovi u Michiganu za El-Sayeda nisu imali veze s njegovim etničkim porijeklom, baš kao što ni glasovi u New Yorku za Zohrana Mamdanija nisu imali veze s njegovom vjerom.

To je tačka na kojoj bismo mi, Izraelci, trebali zavidjeti, normalizacija i muslimana i socijalističkih ljevičara, koji bivaju izabrani uprkos svom identitetu, a ne zbog njega. To je nešto što je Izraelu potpuno strano.

Ovdje se Arapi zaista biraju, ali niko od njih nije izabran uprkos svom identitetu. Zamislite samo da arapski kandidat bude izabran za gradonačelnika Tel Aviv-Jafe, i to ne samo glasovima stanovnika Jafe, već glasovima većine stanovnika samog Tel Aviva. To se nikada nije dogodilo, a po svemu sudeći, nikada i neće.

Tačno je da su jevrejsko-arapski odnosi u Izraelu drugačiji od odnosa između Amerikanaca rođenih u SAD-u i imigranata. Pa ipak, fenomen Mamdanija i El-Sayeda raspaljuje maštu.

Nakon što je izabran, El-Sayed je objasnio svoj stav prema Izraelu i Jevrejima. U emisiji i podkastu „Morning Joe“, rekao je da je odrastao s Jevrejima, odlazio na proslave bar-micva i bat-micva te naučio da se divi jevrejskoj religiji i doprinosu Jevreja Americi.

Njegova oštra kritika izraelske vlade ne proizlazi iz mržnje prema Jevrejima. On i njemu slični jednostavno se protive finansiranju zemlje koja čini ratne zločine, rekao je. I taj je stav hvale vrijedan.

Jednom, kada su ga pitali o rješenju s dvije države, odgovorio je pitanjem kako bi se tačno palestinska država uopće uspostavila. Ima Izraelaca koji postavljaju potpuno isto pitanje.