U vremenu u kojem se kolektivno pamćenje često topi u brzoj digitalnoj svakodnevnici i nametnutoj amneziji, posebna mjesta poput tuzlanske Specijalne biblioteke „Behram-beg“ stoje kao svetionici duha. Preko stotinu rijetkih rukopisa na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, svjedočanstva o mudrosti bošnjačkih autora, prepisivača i vakifa, pričaju priču o civilizaciji koja je pisala, učila i nadživjela sve oluje historije.

Kada se danas kroči u prostore Specijalne biblioteke „Behram-beg“ u Tuzli, osjeti se ona posebna, gotovo sakralna tišina u kojoj se miris starog papira, tuša i kože miješa sa šapatom prohujalih stoljeća. Dok vjetrovi globalizacije brišu lokalne identitete, a moderni čovjek gubi vezu s korijenima, svaka sačuvana stranica starih rukopisa predstavlja trijumf pamćenja nad zaboravom.

Ovaj odnos jedne društvene sredine prema sopstvenoj pisanoj i kulturnoj baštini rijetko je kada bio jednostavan. Kako s pravom primjećuju autorice Dželila Babović i Madžida Mašić u svojoj studiji o digitaliziranim rukopisima ove biblioteke, „odnos jedne društvene sredine spram njezine pisane, kao i sveukupne kulturne baštine, vrlo često je podložan manipulaciji, mijenama, dijalektici sjećanja i amneziji, te je u značajnoj mjeri kroz povijest ovisio i o društveno-političkim prilikama u određenoj sredini.“

Dugo je, naime, u prvoj polovini 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini dominiralo neadekvatno vrednovanje i svojevrstno potiranje baštine vezane za osmanski period. Intelektualna i duhovna dostignuća ljudi s ovih prostora, premda integralni dio velike interkulturalne i nadnacionalne zajednice orijentalno-islamske civilizacije, gurnuta su na margine. Ipak, procesi revitalizacije i digitalizacije posljednjih decenija donijeli su dugo čekanu pravdu. Kroz napore ustanova poput Gazi Husrev-begove biblioteke, Orijentalnog instituta, Bošnjačkog instituta, ali i tuzlanske Behram-begove biblioteke, pisano naslijeđe vraćeno je u fokus naučne i šire javnosti.

Savremeno digitalno utočište

Iako zvanično u institucionalnom obliku Behram-begova biblioteka djeluje od 1992. godine, njeni korijeni znatno su dublji. Kao što ističu Babović i Mašić, „njeno postojanje u širem kontekstu može se povezati sa osnivanjem Behram-begove medrese još u 17. stoljeću, u okviru koje je sasvim sigurno postojala i biblioteka.“

Današnji fundus ove institucije velikim je dijelom sačinjen upravo od baštine naslijeđene iz te stare medrese i drugih islamskih ustanova koje su stoljećima pulsirale životom u Tuzli i okolini. Među njima poseban dragulj čini 131 rukopisni kodeks na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Zahvaljujući saradnji s turskim institucijama (TİKA i Institut Yunus Emre), 78 ovih neprocjenjivih rukopisa uspješno je digitalizirano, dok preostala 53 čekaju svoj red na trajnu digitalnu pohranu.

Proces digitalizacije, naglašavaju autorice, ima nemjerljivu ulogu: „Uloga digitalizacije je nemjerljiva kada govorimo o zaštiti, čuvanju, vidljivosti, dostupnosti i proučavanju pisane baštine primjenom informaciono-komunikacijskih metoda… Cilj je ukazati na potencijale koje u sebi nosi digitalna pohrana pisane baštine kao jedna od temeljnih sastavnica modela razvoja savremenog društva, povećati svijest o značaju digitalizacije cjelokupnog dokumentarnog naslijeđa, te pridonijeti svojevrsnoj afirmaciji rukopisne građe.“

Zahvaljujući digitalnim snimcima visoke rezolucije, istraživači danas mogu bez oštećenja originala uvećavati, rotirati i proučavati sitne grafijske detalje, bilješke na marginama i vodene žigove na papiru.

Rukopisna djela domaćih, bošnjačkih autora nastala na arapskom, turskom i perzijskom jeziku nezaobilazan su temelj starije književnosti u Bosni i Hercegovini. U Behram-begovoj biblioteci čuvaju se rijetki primjerci koji svjedoče o intelektualnoj snazi naših predaka koji su se školovali od Sarajeva i Istanbula do Bagdada, a čija su se djela čitala diljem Osmanskog Carstva.

Kao izvanredan primjer Dželila Babović i Madžida Mašić izdvajaju djelo Subul al-hudā (Staze Pravog puta). Radi se o rijetkom priručniku o namazu čiji je autor Nūrullāh Ibrāhīm efendī b. Iskender al-Munīrī al-Bosnawī al-Belgrādī (poznat kao Muniri Belgradi, umro 1617. godine). Rođen u Bosni, školovao se u Carigradu, a život je okončao kao profesor i muftija u Beogradu, gdje je i sahranjen u dvorištu Imaret-džamije. Pretraživanjem kataloga drugih biblioteka utvrđeno je da je ovo djelo dostupno u tek nekoliko primjeraka u cijeloj zemlji.

Drugi fascinantan primjer jeste Ḥulla-i manẓūma ili Šarḥ Šāhidī, komentar poznatog tursko-perzijskog rječnika Tuḥfa-i Šāhidī. Osnovno djelo napisao je Ibrahim Šahidi, dok je ovaj duhovni i jezički komentar na turskom jeziku sročio čuveni hercegovački alim Muṣṭafā b. Yūsuf b. Murād al-Mostārī – poznatiji kao Šejh Jujo (umro 1707. godine). Autor je komentar završio 1698. godine, a tuzlanski prepisivač Ṣāliḥ b. Yaḥyā Tuzlawī prepisao ga je početkom 1802. godine, u vrijeme dok je obnašao dužnost kadije u Prijepolju.

Prepisivači, muderrisi i vakifi

Stranice starih rukopisa nisu samo prenositelji teoloških ili pravnih znanja; one su istinski arhivi ljudskih sudbina. Na marginama i posljednjim listovima rukopisa Behram-begove biblioteke sačuvana su imena skromnih softi, muderrisa i prepisivača koji su s perom u ruci provodili sate u hladnim prostorijama medresa.

U nastavnom procesu tadašnjih medresa nezaobilazna je bila Waṣiyyatnāma-i Birgiwī (poznata i kao Risāle-i Birgiwī), duhovna oporuka autora Muhameda Birgivija. U biblioteci se čuva nekoliko prepisa ovog djela, među kojima se ističe onaj koji je 1763. godine ispisao Ḥasan b. Muḥammad iz kasabe Gračanica, u mahali Olovi. Drugi komentar istog djela prepisao je domaći prepisivač Amīn iz sela Palanka kod Tuzle 1846–1847. godine.

Posebnu pažnju privlači izuzetno estetski dotjeran rukopis poeme Qaṣīda al-Burda Muhameda Ibn Saida al-Buširija. Korice su ukrašene profinjenim floralnim motivima u zelenoj, tamnocrvenoj i zlatnoj boji, dok je tekst ispisan izuzetno vještom kaligrafskom rukom. Prepisao ga je Ṣāliḥ b. Ṣāliḥ Tuzlawī u ljeto 1810. godine.

Upoređujući ovaj prepis s onim kojeg je izradio Hali al-Ali Stočananin, autorice navode zanimljivu opasku: „Komparativnom analizom ova dva prepisa može se zaključiti da je isticanje podnaslova, kao i njihova formulacija, u domenu prepisivačeve recepcije i ličnog doživljaja kaside te da se, što je vrlo zanimljivo, prepisivač u tom slučaju javlja i kao urednik djela u savremenom tumačenju te funkcije.“

Još jedan prepis iste kaside krije plemićku priču. Sačinio ga je Jašar-beg, sin Mehmed-begov, zapovjednika ključke kapetanije, 1816–1817. godine. Historijski izvori Hamdije Kreševljakovića potvrđuju da je nakon ukidanja kapetanija posljednji ključki kapetan Mustaj-beg stao na čelo ustanika u Krajini, a uz njega je bio i brat mu Jašar-beg — koga su savremenici opisivali kao „onda najpismenijeg begu u Bosni, odličnog stilistu i kaligrafa.“

Među hiljadama stranica u Tuzli se kriju i pravi rariteti koji se ne mogu naći ni u jednoj drugoj kolekciji u Bosni i Hercegovini.

Jedan od njih je rukopis zaveden pod oznakom za koji Dželila Babović i Madžida Mašić s pravom kažu da predstavlja „pravi raritet ne samo za zbirku Behram-begove biblioteke već i kada je riječ o cjelokupnoj rukopisnoj ostavštini u kolekcijama u Bosni i Hercegovini.“ Radi se o prijevodu određenih dijelova Tevrata (Tore), Zebura (Psalama) i Indžila (Evanđelja) na turski jezik, te izboru kazivanja iz ovih svetih knjiga, koji je izvjesni Omer prepisao 1769–1770. godine prema predlošku nastalom 1651. godine. Do danas u drugim bosanskim zbirkama nije pronađen sličan primjerak.

Ništa manje impresivan nije ni rukopis perzijskog klasika Gulistān čuvenog pjesnika Sa'dija Širazija iz 13. stoljeća, praćen interlinearnim prijevodom na turski jezik. Pored književne vrijednosti, ovaj je rukopis vizuelno remek-djelo. Prepisivač je prekinuo s monotonim ravnim redovima; na desetinama stranica tekst je ispisan ukoso, okomito, odozgo prema dolje, kombinirajući više kaligrafskih pravaca u jednoj stranici kako bi postigao jedinstvenu estetizaciju. Na početnoj stranici stoji zabilješka da je ovaj primjerak nekada otkupljen za basnoslovne dvije stotine zlatnika.

Također, u zbirci se nalazi i izbor kur'anskih sura i dova koje je u Jajcu 1864–1865. godine ispisao Ramaḍān Muṣṭafā b. Muṣṭafā, oplemenivši ih izuzetno precizno iscrtanim i pozlaćenim vefkovima (magičnim kvadratima i zaštitnim simbolima).

Duh alhamijado književnosti

Posebnu kategoriju građe u Behram-begovoj biblioteci čine medžmue — zbornici raznovrsnog sadržaja u kojima su vlasnici prepisivali sve ono što im je u datom trenutku bilo važno: od državnih fetvi do pjesama i narodnih mudrosti.

Medžmua R 24 donosi pravo bogatstvo takvog materijala: fetve šejhul-islama Ebuzuda i Minqārī-zādea, rasprave o sudskom postupku, pjesme-nasihatname, ali i historiografske bilješke o osvajanju kritskih gradova Hanije (1645) i Kandije (1670) od strane osmanskih snaga.

Druga medžmua (R 66) donosi zbirku hutbi za svaki mjesec hidžretskog kalendara, ali i tri vrijedne turkije (epsko-lirske pjesme na turskom jeziku). Među njima se ističe Turkī Banālūqa, poema u kojoj je opjevana čuvena herojska bitka pod Banjom Lukom 1737. godine, kada je bosanska vojska pod vodstvom Hekimoglu Ali-paše razbila nadmoćnu austrijsku vojsku.

Kao kruna jezičkog bogatstva zbirke javlja se kodeks R 76, koji čuva bisere bosanske alhamijado književnosti — tekstove na bosanskom jeziku zabilježene arapskim pismom (arebicom):

Hikaja o Jusufu, odlomak iz poeme o poslaniku Jusufu iz pera bosanskog pjesnika Muhameda Rušdija (1825–1905). Opis džehennema, poučni tekst koji je prepisao Mursel Zahirović. Kad šta nama bude (poznata i kao Šejtannama), tekst o susretu Poslanika i šejtana, koji je s turskog na bosanski preveo Mehmed Razi (umro 1786). Smrt Muhammed pejgambera, ilahija Mursela Zahirovića. Abdija, čuvena pjesma Murat-bega Čengića iz Foče, u kojoj se savjetuje sinovac, djelo koje svjedoči o dubokim moralnim normama tadašnjeg bosanskog čovjeka.

Analizirajući fundus i digitalizirane rukopise tuzlanske Specijalne biblioteke „Behram-beg“, Dželila Babović i Madžida Mašić uspjele su rasvijetliti tek jedan dio grandiozne mozaik-slike naše duhovne historije.

Ovi rukopisi nisu samo muzejski eksponati. Oni su svjedočanstvo o vitalnosti jednog naroda, o njegovoj pismenosti, učenosti i neraskidivoj vezi s univerzalnim tokovima svjetske civilizacije. U svijetu koji se ubrzano mijenja i gubi kompas, Behram-begova biblioteka sa svojim požutjelim stranicama, perom ispisanim stihovima i pozlaćenim surama ostaje trajni podsjetnik na ono što jesmo, odakle dolazimo i šta sve možemo sačuvati ukoliko u sebi nosimo svijest o važnosti vlastitog sjećanja.

Izvori: Babović Dželila; Mašić Madžida: Kulturna baština Bosne i Hercegovine: Digitalizirani rukopisi Specijalne biblioteke „Behram-beg“ u Tuzli.