Posljednjih sedmica nekoliko pisaca našlo se na stubu srama zbog upotrebe umjetne inteligencije u romanima prijavljenim za književne nagrade, iako je riječ o alatu koji se u izdavačkoj industriji već uveliko i rutinski koristi

Knjiga je oduvijek bila obećanje: priča, glas, čitav jedan svijet. Do jučer je to bilo sasvim dovoljno. Danas, međutim, čitalac zahtijeva dokaz da je neko od krvi i mesa oklijevao između dvije riječi dok je slagao redove, dok se sami pisci, upravo oni koji bi to oklijevanje morali najstrastvenije braniti, ne mogu dogovoriti gdje prestaje autorski rad, a počinje ono što se prepušta mašini.

Jorge Volpi proveo je mjesece testirajući jezičke modele kako bi dao glas umjetnoj inteligenciji koja narira njegov roman Republika, da bi na kraju razvio i vlastitu aplikaciju. Za njega problem nije u samom alatu, već u njegovom korištenju bez odgovornosti, bez kriterija i bez transparentnosti.

Olga Tokarczuk potvrdila je sličan stav ove godine: nobelovka je priznala da je nabavila napredni model koji joj je proširio i produbio kreativno razmišljanje. Reakcija javnosti bila je toliko žestoka da je naknadno morala pojašnjavati kako nijedan njen tekst, uključujući i predstojeći roman, nije napisala umjetna inteligencija, osim što joj je poslužila za ubrzavanje preliminarnog istraživanja.

Manuel Jabois je koristi kao zamjenu za Google prilikom prikupljanja podataka i istraživanja leksičkih mogućnosti. Svako ko misli da se književni rad sastoji od prostog kopiranja onoga što mašina izbaci, upozorava on, nije razumio apsolutno ništa. Obrazac je uvijek isti: istražiti, provjeriti, ali ne i pisati mašinom.

Čak se ni to skromno korištenje ne prihvata bez zadrške. U maju je Konferencija pisaca na skupu u Potesu oštro kritizirala kolege koje daju izjave suprotne interesima struke, poput priznavanja da konsultuju umjetnu inteligenciju o vlastitim knjigama. Prema riječima Manuela Rica, predsjednika Stoličke udruge pisaca, takva praksa izravno hrani mašinu.

Neki, pak, gledaju dalje u budućnost. Pjesnik, prevodilac i urednik Juan F. Rivero, dobitnik nagrade za knjigu godine Ceha knjižara u Madridu 2021. za zbirku Plave lomače, napisao je ove sedmice na mreži X da mu se nezadrživ prodor umjetne inteligencije čini neizbježnim iz prilično neherojskog razloga: profesija je preplavljena ljudima čiji cilj nije stvaranje umjetničkog djela, već brza zarada ili privlačenje čitalaca komercijalnim proizvodom za koji je mašina izuzetno isplativa.

To, pojasnio je Rivero, ne znači da je pisanju kraj, pa ni onom čisto ljudskom. Ono što predviđa jest sve veći jaz između komercijalnog i umjetničkog pisanja, u kojem će stil postati presudan, a izbor tema temeljno promijenjen, baš kao što je pojava fotografije u 19. i 20. stoljeću iz korijena izmijenila slikarstvo i druge umjetnosti dotad vezane za mimetičku paradigmu. Sam ne namjerava koristiti te alate ni za šta osim za čistu dokumentaciju, ali vjeruje da pitanje više nije hoće li se oni koristiti i u kojoj mjeri, već kako se suočiti sa svijetom koji ih je prihvatio kao resurs bez kojeg se ne može.

Prije samo nekoliko dana, taman kada se činilo da je skandal oko Thélysona Oréliena i nagrade Goncourt počeo blijedjeti, izdavačka kuća Almadía obustavila je sve promocije u Španiji za roman Tamo gdje voda radi, djelo koje je osvojilo njihovu nagradu za kratki roman. Softver Pangram je u istrazi lista El País pripisao čak 99 posto sadržaja te knjige mašini. Izdavač je istakao da se autor David Silva Rojas zakleo da nije koristio umjetnu inteligenciju, naglasivši da nisu imali razloga sumnjati u njegovu riječ. Ironija je, međutim, u tome što je optužnicu podigla druga mašina.

Ne vide svi u ovom talasu kontrole legitimnu odbranu autorstva. Neki otvoreno govore o lovu na vještice, dok drugi upozoravaju da oznaka “100 posto ljudsko” postaje sinonim za kvalitet, kao da kroz historiju nije napisano mnoštvo loših romana bez ikakve pomoći mašina. Sumnja, čak i kada se otkloni, ostavlja dubok trag. A ni sami slučajevi nisu potpuno čisti: i sam Orélien je priznao da je koristio alate za istraživanje, posebno kod izraza iz drugih jezika, te je priznao ranije greške s plagijatom, dok njegov kvebečki izdavač tvrdi da je pronašao dokaze o korištenju umjetne inteligencije u metapodacima pojedinih dokumenata. Između lova na vještice i naivnosti ostalo je vrlo malo prostora, a danas nema nikoga s autoritetom ko bi taj jaz popunio.

Za špansku autoricu bestselera Dolores Redondo ništa nije stopostotno, ali je odlučila preduhitriti svaku sumnju. Na poleđini njenog najnovijeg romana nalazi se pečat Sine Machina, koji garantira da u njegovom nastanku nije učestvovala umjetna inteligencija. Autorica na to gleda s historijske distance, ističući da su plagijati i površni romani postojali oduvijek te da je i sam Cervantes bio plagiran. Ona koristi Safe Creative, evropski registar koji bilježi svaku sesiju pisanja, pokazujući arhivu: stotinu hiljada primjeraka, peta stranica, dvanaesta, dvijestota, te godinu i po razvoja teksta. Pa ipak, tužno je što sam autor mora tražiti dokaze da je zaista napisao vlastito djelo. Dodaje i da su njene knjige već poslužile za treniranje tih sistema: jedno udruženje je podnijelo tužbu i provjerom je utvrđeno da su korisnici učitavali njene tekstove kako bi tražili pomoć pri pisanju sličnih romana.

Na drugoj strani su oni koji su odlučili da se nemaju razloga skrivati. Književnica Sara Barquinero obilato koristi umjetnu inteligenciju i ističe da se ne stidi to priznati: programirala je vlastiti model koji razumije njenu profesionalnu situaciju, rješava sve, od računa do e-mailova, a za svaku knjigu je upozorava na sitne greške u kontinuitetu radnje.

U međuvremenu, književne nagrade zahtijevaju formalne zakletve. Pravila prestižne nagrade Planeta traže izričitu izjavu autora da djelo nije rezultat sistema ili tehnologija povezanih s umjetnom inteligencijom. Ove godine, uz rekordnih 1.424 prijavljena rukopisa, svi finalistički romani prošli su kroz detektorske filtere kako bi se isključila svaka sumnja. Logika je ista kao kod Almadíje: riječ autora i softverski detektor. Postoji, međutim, i druga nijansa, ovako široko postavljen izdavački filter uopće ne pravi razliku između pisanja pomoću mašine i njenog konsultiranja u procesu istraživanja, što je upravo ono što radi većina spomenutih pisaca.

Na sve ovo nadovezuje se i distrust suprotne vrste: onaj koji autori osjećaju prema samim mašinama. U anketi obavljenoj među 9.000 profesionalaca iz vodećih španskih udruženja, čak 96 posto pisaca i prevodilaca smatra da je njihovo izričito odobrenje neophodno kako bi se na njihovim djelima trenirali jezički modeli.

Zaposlenici kompanija OpenAI i Meta priznali su tokom sudskih postupaka u SAD-u da su njihove firme koristile taj sadržaj za treniranje vlastitih modela. Rosa Montero radije ne govori o pirateriji, u kojoj vidi dozu romantike, već o čistoj krađi. Julia Navarro je još izričitija: to nije piraterija, to su organizovane bande koje kradu. Pisci se tako istovremeno brane od dvije sumnje: da koriste mašinu i da su poslužili kao njen nevoljni izvor.

Paradoks se time zatvara. Mašine koje su se, prema tvrdnjama autora, bez dozvole hranile njihovim knjigama, danas su te koje ih optužuju za prevaru, dok nagrade od njih traže da se zaklinju u svoju nevinost i dokazuju vlastitu ljudskost. Dokazivanje da ste čovjek postalo je tako samo još jedan u nizu svakodnevnih zadataka u spisateljskoj profesiji.

IZVOR: Bosna.hr, ABC