Pokušajte objasniti zemlju u kojoj Netanjahuovi protivnici neće iskoristiti svoju većinu od 67 zastupničkih mjesta, ljevica zahtijeva opću vojnu obavezu, a nacionalistička desnica joj se protivi. U isključivanju Arapa i vođenju još više rata, gotovo svi se slažu

„Znači, da li sam dobro razumio. Hoćeš mi reći da je ljevica za opću vojnu obavezu, desnica protiv nje, a ljevica je takođe protiv učešća Arapa u vladi?“ Da.

„Znači li to da bi jasna većina, sa 67 mjesta u Knesetu, mogla, ali ne želi formirati vladu?“ Tačno.

„Ali zar Netanjahu nije prikazivan kao najveća egzistencijalna prijetnja zemlji?“ Jeste, ali arapske stranke su još veća.

„I sada će se fokusirati na sazivanje istražne komisije umjesto da odluče šta učiniti s Gazom, Iranom i južnim Libanom?“ Da.

„A šta biva s arapskim glasovima?“ Bacaju se u smeće. U Izraelu nema 120 članova Kneseta, već samo 101. Svi ostali su nevažeći.

Još uvijek ste zbunjeni? Pa poslušajte ovo: „Hoćeš reći da Ured premijera, koji vrvi od katarskih agenata, pokušava baciti sumnju na arapske stranke da navodno primaju novac od Katara?“ Upravo tako. Halo? Je li ovo država? Naravno, apsolutno.

Najvažnija tema ovih izbora bio je Benjamin Netanjahu. Tabor koji je pobijedio, onaj protiv Bibija, čini se da se odriče svoje pobjede. Prednost se daje još četirima godinama Netanjahua u odnosu na vladu koja uključuje Arape. Slijedi: Ljevica je za to da svi budu regrutirani u okupacionu i genocidnu vojsku, dok je ultranacionalistička i ratoborna desnica zapravo protiv toga. Ima još: Gotovo cijeli centar-ljevica je protiv vlade s Arapima, potpuno isto kao i desnica. A ko je za još rata? Svi, ama baš svi. Uvijek, ama baš uvijek.

Kao da to nije dovoljno, prvi izbori nakon sedmog oktobra 2023. i genocida nisu se bavili tim dvama pitanjima. Kao da se ništa od toga nije dogodilo. Tako je to u zemlji privida. Pogrome na Zapadnoj obali takođe nije spomenula nijedna strana, ni ona koja je za njih, ni ona koja je protiv njih. Bilo šta osim Netanjahua? Gotovo ništa.

Ljevica se podigla na barikade po pitanju državne istražne komisije, kao da će ona otkriti nešto što već nije poznato, a ipak se u tom taboru to smatra ključnim pitanjem. Zdravstveno stanje Netanjahua takođe razdražuje ljevicu. Neki od njenih najglasnijih galamdžija žele ga vidjeti zdravog i dobrog još četiri godine, otuda i njihova dirljiva briga za njegovo zdravlje.

Insistiraju na tome da bude u punoj snazi, jer ako, ne daj Bože, oslabi, neće moći sprovoditi svoju politiku. Druga pitanja su nevažna i nikoga ne zanimaju. Sada idite i objasnite to stranom posmatraču koji ne živi u Izraelu. Nedavno sam pokušao, bezuspješno. Nemoguće je.

„Hoćeš mi reći da se na kandidata iz marokanske porodice koji je služio u običnoj kopnenoj jedinici u vojsci gleda kao na nekoga ko predstavlja privilegovane, dok aškenaski kandidat rođen u otmjenom naselju, koji je služio u najelitnijoj vojnoj jedinici i pohađao elitni američki univerzitet, predstavlja potlačene i diskriminisane Mizrahi Jevreje?“ Definitivno.

„I kažeš mi da se najciničniji i, po svemu sudeći, najkorumpiraniji političar, Avigdor Lieberman, koji se bori za titulu ‘najvećeg fašiste’, nalazi u ljevičarskom taboru?“ Razumio.

„I je li istina da je rekao kako ne bi sjedio u vladi s gotovo nikim, takav zakleti protivnik, čak ni u ovako vanrednom periodu?“ Očigledno.

„I je li istina da među 120 zastupnika u novom Knesetu ima 11 doktora nauka ili medicine, a njih 9 su Arapi?“ To je istina.

„Je li istina da će u novom Knesetu biti pet rezervnih generala s ljevice, kao i penzionisani šef Shin Beta i penzionisani zamjenik šefa Mossada, dok su na desnici samo dva generala, od kojih nijedan nije iz Likuda?“ I to je tačno.

„Zar međunarodne sankcije za koje se očekuje da će biti uvedene u slučaju da se Netanjahu vrati na vlast ne plaše Izraelce?“ Ne. Činjenica je da je Likud najveća stranka s značajnom prednošću.

„Je li istina da je u zajednicama koje su pretrpjele najteže udarce, na sjeveru i jugu, Netanjahu dobio većinu glasova?“ I to je tačno.

„Čak i u Kiryat Shmoni i Sderotu?“ I tamo, dvostruko više od nacionalnog prosjeka. „Je li moguće da premijer koji je znao, a nije učinio ništa, osoba koju traže u Hagu i kojoj se sudi u Jerusalemu, nastavi obavljati svoju funkciju?“ Svakako.

„Znaju li Izraelci, koji znaju više od bilo koga drugog na svijetu, gdje na svake dvije osobe dolaze tri mišljenja, uopće u kojem pravcu idu?“ Apsolutno ne, a čini se da ih nije ni briga.

„Pa, šta se ovdje dešava? Pomozi mi da sve ovo shvatim. Daj da razumijem.“ To ti je Izrael, budalo.