U jesen 1941. godine Ante Pavelić u Ankaru je poslao sarajevskog novinara i ustaškog propagandistu Munira Šahinovića Ekremova s ciljem da osigura tursko priznanje Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj amaterski pokušaj da se preko bošnjačke iseljeničke karte i ideoloških manipulacija pridobije službena Ankara raspao se pred odlukom turskih vlasti i jugoslavenske ambasade, pretvorivši obavještajno-diplomatsku misiju u bizarnu epizodu o diletantizmu režima u raspadu

Rano proljeće 1941. godine donijelo je dramu na geopolitičkoj sceni Jugoistočne Evrope. Pučistička vlada i Oružane snage Kraljevine Jugoslavije pokazale su se potpuno nedoraslim pred odlučnom, preciznom i bezobzirnom vojnom silom Trećeg rajha i njegovih saveznika. Za svega dvanaest dana ratovanja u takozvanom Aprilskom ratu, jugoslavenski državni i vojni aparat doživio je potpunu paralizu i kolaps.

Veći dio kraljevske vlade na čelu sa mladim kraljem Petrom II Karađorđevićem izbjegao je iz zemlje, dok su se pojedine vojne jedinice raspale u haosu, dezertiranju i izdaji. Stotine hiljada vojnika i oficira otpremljeno je u njemačke i italijanske zarobljeničke logore. Bio je to sramotan i neslavan kraj više od dvije decenije brižljivo građene i održavane državne propagande o navodnoj nepobjedivosti jugoslavenske vojske i čvrstini njenih institucija.

Okupacija i rasparčavanje jugoslavenskog prostora od strane Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske u očima mnogih njenih stanovnika izgledali su kao logičan, pa i poželjan kraj jednog neuspjelog državotvornog eksperimenta. Na tim ruševinama, uz direktnu političku i vojnu volju sila Osovine, 10. aprila 1941. godine gordo je proglašena Nezavisna Država Hrvatska (NDH).

Iako proklamirana kao ostvarenje stoljetnog sna hrvatskog naroda za samostalnošću, NDH je od samog početka pokazala svoje pravo, mračno lice kvislinške tvorevine u potpunoj službi Berlina i Rima. Mađarska i Italija odmah su anektirale vitalne dijelove hrvatske nacionalne teritorije (Međimurje, Baranju, te velike dijelove Dalmacije i jadranskih otoka). Kako bi kompenzirala te teritorijalne gubitke i obezbijedila kakvu-takvu demografsku i ekonomsku održivost, ustaška vrhuška na čelu sa “poglavnikom” dr. Antom Pavelićem u sastav NDH uključila je cjelokupnu teritoriju Bosne i Hercegovine.

Da bi se taj potez ideološki opravdao, mobilizirana je pseudonaučna teorija o “hrvatstvu bosanskohercegovačkih muslimana”, koje je režim proglasio “cvijetom hrvatskog naroda”. Međutim, računica bez krčmara ubrzo se pokazala kobnom. Kada je ustaški režim pokrenuo sistematski, državni genocid nad srpskim i romskim stanovništvom, te uzeo aktivno učešće u holokaustu nad Jevrejima, brzo je izgubio bilo kakvu dublju i održivu podršku među Bošnjacima (tadašnjim muslimanima).

Već tokom ljeta i jeseni 1941. godine uslijedio je snažan otpor ustaškom bezakonju u vidu čuvenih “Muslimanskih rezolucija” izglasanih u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru, Tuzli, Bijeljini, Prijedoru i Trebinju. U tim dokumentima, koje su potpisali najugledniji intelektualci, ulema, trgovci i društveni radnici, otvoreno se osuđivalo ustaški teror, zahtijevalo uvođenje reda i zakona, te oštro ograđivalo od onih pojedinaca iz muslimanskih redova koji su učestvovali u ustaškim zločinima.

Režimu u Zagrebu tako je preostala samo marginalna grupa ideološki zavedenih ili oportunistički nastrojenih Hrvata-muslimana, čiji se uticaj u narodu topio iz dana u dan, srazmjerno slabljenju vojne moći sila Osovine na svjetskim ratištima.

Unatoč ovisnosti o Berlinu i Rimu, ustaški režim u Zagrebu izuzetno je ozbiljno shvatao svoju ulogu “državotvornog faktora” i ulagao je ogromne napore u uspostavljanje vanjskopolitičke mreže. Do kraja rata, NDH je uspjela otvoriti 29 diplomatsko-konzularnih predstavništava širom Evrope, dok je u samom Zagrebu djelovalo 14 predstavništava drugih država.

Pored očekivanog de jure i de facto priznanja od strane sila Osovine i njihovih satelita (Njemačka, Italija, Japan, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Slovačka, Finska, Španija, Tajland), Zagreb je nastojao održati konzularne i neformalne kontakte i sa neutralnim državama poput Švicarske, Švedske i Svete Stolice.

Pogled na kartu ratom zahvaćene Evrope sugerirao je ustaškoj diplomatiji da bi uspostavljanje zvaničnih odnosa sa Republikom Turskom bio strateški potez od prvorazrednog značaja. Uspjeh na tom polju donio bi NDH priželjkivani međunarodni prestiž i bar djelimično smanjio ponižavajući pritisak Italije i Mađarske.

Osim toga, u Zagrebu se računalo na politički uticaj brojne bošnjačke iseljeničke zajednice u Turskoj (koja se tamo doseljavala u valovima još od Aneksione krize 1878. i Balkanskih ratova). U velikohrvatskoj ideološkoj matrici ta je zajednica posmatrana kao “hrvatsko-muslimanska dijaspora”. No, najvažniji motiv bio je unutrašnjopolitičke prirode: Pavelić se nadao da bi diplomatsko priznanje od strane Ankare, vodeće sekularne države sa većinski muslimanskim stanovništvom, očaralo Bošnjake u BiH, neutraliziralo otpor stvoren “Muslimanskim rezolucijama” i definitivno ih podredilo ciljevima izgradnje hrvatske totalitarne države.

Tako je rođen plan za avanturistički i, kako će se ispostaviti, potpuno neuspješan diplomatsko-špijunski poduhvat na Orijentu. Glavni akter te farsične epizode bio je čovjek neobične biografije, teške naravi i tragičnog uviđanja vlastitog promašaja. Zvao se Munir Šahinović Ekremov.

Ko je, zapravo, bio čovjek kojem je ustaški režim povjerio tako delikatnu misiju?

Munir Šahinović rodio se u Sarajevu 1910. godine u porodici uglednog književnika, sudije i advokata dr. Hamida Šahinovića Ekrema. Živeći u sjenci poznatog i poštovanog oca, mladi Munir je odranije pokazivao opsesivnu potrebu za dokazivanjem i isticanjem. Da bi se razlikovao od sredine koju je duboko prezirao, svom prezimenu je dodao očevo pjesničko ime, potpisujući se uvijek kao Munir Šahinović Ekremov.

Njegovo obrazovanje bilo je haotično i nezavršeno. Iako je kasnije u biografijama tvrdio da je studirao medicinu u Beogradu i pravo u Lausannei, arhivski dokumenti otkrivaju drugačiju sliku. U molbi za posao koju je 1932. godine uputio Vrhovnom starješinstvu Islamske vjerske zajednice u Sarajevu, priložio je samo svjedodžbu petog razreda gimnazije, uz naivno opravdanje da je obrazovanje prekinuo u šestom razredu kako bi se “posvetio novinarstvu i privatnom studiju islamskog svijeta, njegove geografije i žurnalistike”.

Njegovi rani književni i novinarski pokušaji naišli su na podsmjeh i oštru kritiku savremenika. Mladi i vispreni književni kritičar Eli Finci je 1932. godine u eseju o muslimanskim piscima Šahinovića Ekremovog otpisao kao autora “senzacionalno-kriminalnih romana koji sa umjetnošću nemaju mnogo veze”. Ta oštra osuda duboko je ranila izuzetno sujetnog Šahinovića. Prijeke naravi, osvetoljubiv i sklon paranoidnim stanjima, u sebi je godinama akumulirao mržnju prema kritičarima. Ta mržnja se s vremenom oblikovala u ekstremne antijevrejske, antiljevičarske i antihumanističke stavove.

Pored intelektualnog tumaranja, Šahinović je nosio i tešku ličnu dramu. Bio je dugogodišnji teški ovisnik o opijumu i morfiju, naviku koju je, prema vlastitim zapisima, prakticirao više od dvadeset godina. U svojim rukopisnim bilješkama iz 1935. godine ostavio je potresna i sablasna svjedočanstva o vlastitom psihičkom propadanju, strahu od ludila, sadističkim snovima i osjećaju da u sebi nosi “nešto kriminalno”. Priznao je samom sebi da nikada nije bio u stanju posmatrati stvari naučno i nepristrasno, čime je zapravo opisao svoju pravu, propagandističku prirodu.

Nakon neuspjeha u književnosti, Šahinović se bacio u političke i izdavačke vode. Pokrenuo je list Muslimanska svijest (koji će u NDH preimenovati u Hrvatska svijest), preko kojeg je propagirao prohrvatsku opciju među muslimanskom inteligencijom, te aktivno učestvovao u radu Pokreta za autonomiju BiH. Kako bi skrenuo pažnju na sebe i udovoljio političkim krugovima oko Uzeir-age Hadžihasanovića, napisao je i publicirao 1939. godine knjigu „Turska – danas i sjutra“. Buku koju je podigao oko te knjige iskoristit će kao odskočnu dasku za kasniji ulazak u visoku politiku.

Uspostavljanjem NDH u aprilu 1941. godine, Munir Šahinović Ekremov doživljava svoj zvanični društveni uzlet. Zahvaljujući drskosti, poznanstvima i besprijekornoj odanosti ustaškoj ideologiji, imenovan je za šefa Kabineta potpredsjednika Vlade NDH, dr. Osmana Kulenovića. Zauzevši tu poziciju u samom vrhu vlasti, Šahinović je osjetio da je kucnuo njegov čas za velike međunarodne djela.

Povod za njegov diplomatski izlet u Tursku bile su neformalne, ohrabrujuće izjave koje je turski poslanik u Sofiji u oktobru 1941. godine izrekao tamošnjem poslaniku NDH, dr. Vladimiru Židovcu. Režim u Zagrebu je te kurtoazne diplomatske fraze shvatio isuviše doslovno. Ante Pavelić i Šahinović Ekremov potpuno su pogrešno procijenili geostratešku poziciju i spoljnu politiku Turske Republike pod predsjednikom İsmetom İnönüom.

Plan misije bio je konfuzan, diletantski i preopterećen potpuno nerealnim ciljevima. Primarni cilj bio je iznuditi de facto ili de jure priznanje NDH od strane Turske. Ukoliko priznanje izostane, pokrenuti bar trgovačke pregovore o uvozu turskog pamuka u zamjenu za hrvatske industrijske proizvode. Htjelo su i stupiti u kontakt sa bošnjačkom dijasporom i spriječiti Britance da među 5.000 jugoslavenskih radnika (koji su se iz Irana preko Turske vraćali kući) regrutiraju dobrovoljce za tzv. “Jugoslavensku legiju” na Bliskom istoku. Konačno, trebalo je zainteresirati turske vlasti i tamošnje muslimane za učešće u planiranom svečanom otvaranju Džamije poglavnika Ante Pavelića u Zagrebu.

Potpuno neznalica o prilikama u modernoj Turskoj, Šahinović nije shvatao da je Turska od 1923. godine, pod vodstvom Mustafe Kemala Atatürka, izgrađena kao strogo sekularna, laička i nacionalna država koja je prekinula sa osmanskim i panislamističkim konceptima. Štaviše, Turska je u Drugom svjetskom ratu ljubomorno čuvala svoju neutralnost, balansirajući između Saveznika i sila Osovine. Svaki pokušaj unosećih vjersko-političkih agitacija ili dovođenja neobičnih misija iz ratnih zona na njen teritorij smatran je direktnom prijetnjom po nacionalnu sigurnost.

Sveže opremljen novcem iz tajnih fondova Kulenovićevog kabineta i naoružan lažnim slovačkim pasošem, Šahinović Ekremov otputovao je u Sofiju 31. oktobra 1941. godine. Tamo mu je poslanik Židovec uspio isposlovati tursku vizu, a njemački predstavnici su ga njemačkim teretnim kamionom prebacili preko granice. Četvrtog novembra 1941. godine, Pavelićev “tajni izaslanik” stigao je u Istanbul, tadašnje najveće evropsko stecište špijuna, diplomata, dvostrukih agenata i bjegunaca.

Čim je kročio na tursko tlo, Šahinović se našao pod strogim nadzorom turske tajne policije, ali i dobro organizirane obavještajne mreže Ambasade Kraljevine Jugoslavije u Ankari. Jugoslavenski ambasador u Ankari, Ilija Šumenković, brzo je doznao za dolazak ustaškog emisara. Već 20. novembra 1941. godine, Šumenković je izdejvovao hitan sastanak sa turskim ministrom vanjskih poslova, Šukrijem Saradžogluom (Šükrü Saracoğlu). Na ambasadorov protest zbog mogućih kontakata turskih zvaničnika sa predstavnicima NDH, ministar Saradžoglu je dao vrlo jasne i nedvosmislene odgovore koji otrivaju stvarni stav Ankare.

Saradžoglu je otvoreno priznao da već danima odbija primiti “ličnost koja je došla iz Zagreba”. Turska policija je, štaviše, odmah predložila da se Šahinović Ekremov protjera iz zemlje, jer je u svojoj knjizi iz 1939. godine oštro napadao režim Kemala Atatürka, opisujući ga čak i kao pijanicu. Ministar je izbjegao protjerivanje samo da se turske vlasti ne bi svetile pojedincima, ali je naredio da se pridošlicu prati u stopu.

U razgovoru sa Šumenkovićem, Saradžoglu je iznio i nekoliko frapantnih, hladnih opaski o politici Turske prema Balkanu. Istakao je da Turska nema nikakvog interesa za bosanske muslimane, koje je u tom trenutku pogrešno i uopćeno okarakterizirao kao “vjerske fanatike sa nečim varvarskim u svojoj prirodi”. Naglasio je da Ankara dobro zna kako Pavelićev režim iskorištava muslimane za nasilje nad Srbima. Da bi ilustrirao koliko je Turska beskompromisna u svojoj sekularnoj politici, navodeći da su nedavno “kategorički odbili da prime i jerusalimskog muftiju Amina al-Husseinija samo zato što je postao čuveni vjersko-muslimanski faktor”. Saradžoglu je zaključio da Šahinovića neće primiti on, već eventualno neki niži činovnik kako bi se saznalo šta uopće hoće.

Paralelno sa diplomatskim pritiskom, jugoslavenska ambasada je angažovala svog terenskog doušnika, jednog zanatliju, turskog državljanina rodom iz Bosne, lijevčarskih uvjerenja i odanog Jugoslaviji. Taj informator je uspio preko svojih veza (vlasnika hotela Yeni Palas, koji je bio u rodbinskim vezama sa Šahinovićem) doprijeti do samog ustaškog emisara. Izvještaji koje je taj informator slao ambasadoru Šumenkoviću 23. i 27. novembra 1941. godine daju izvanrednu, gotovo teatersku sliku Šahinovićevog debakla u Turskoj.

Informator piše da je Šahinović u hotelu izgledao utučeno, deprimirano i prestrašeno. Pred običnim posjetiocima lagao je da je u Ankaru došao “zbog nekog privatnog miraza”, dok je među zemljacima u kafanama pokušavao dijeliti bajramski broj lista Hrvatska svijest, u kojem su se veličale “blagodeti ustaške vladavine u Bosni”.

Njegovi pokušaji propagande doživjeli su potpunu propast. Tokom jednog istupa u kafani pred bosanskim iseljenicima, Šahinović je počeo otvoreno kritikovati turski režim zato što se “ne brine za Bosance i nema shvatanja za nove prilike u Evropi”. Ogorčeni iseljenici su skočili i zamalo ga pretukli, pa je ustaški emisar morao pobjeći iz lokala. Jedan bosanski student koji se sastao sa Šahinovićem posvjedočio je da je Munir bio bijesan na Tursku, govoreći u očaju da “Turci ništa ne razumiju, da su zaostali i da ni za hiljadu godina neće ništa razumjeti”.

Turska policija je ubrzo privela i satima saslušavala sve osobe koje su stupile u kontakt sa Šahinovićem. Samom Šahinoviću je uslijedila diskretna, ali nepokolebljiva naredba policije da odmah napusti teritoriju Republike Turske. Jedini “rezultat” koji je postigao bilo je to što je tursku policiju i vlasti učinio još sumnjičavijim prema bilo kakvim emisarima koji dolaze sa Balkana.

Slomljen, osramoćen i do kraja demaskiran, Pavelićev “tajni diplomat” napustio je Tursku krajem novembra 1941. godine. Jedino što je uspio ostaviti iza sebe u Istanbulu bila je obavještajna krtica, ustaški agent Ešref Halačević, kojeg je uspio ubaciti u Generalni konzulat Kraljevine Jugoslavije u Istanbulu. Međutim, i taj agent je ubrzo raskrinkan i otpušten iz službe.

Kako nije imao diplomatskog uspjeha, ustaški režim je Šahinoviću Ekremovu ponudio utješnu nagradu. Dana 13. decembra 1941. godine imenovan je za nadstojnika sarajevske podružnice Državnog izvještajnog i promičbenog ureda (DIPU) pri Predsjedništvu Vlade NDH. Time je postao prvi čovjek ustaškog propagandnog aparata na području Bosne i Hercegovine.

Međutim, visoki položaj nije mogao umiriti demonske sile koje su ga razarale iznutra. Od 1942. godine njegova sačuvana arhivska građa svjedoči o ubrzanom, dramatičnom mentalnom i fizičkom propadanju. Ovisnost o opijumu i morfiju potpuno je uzela mah. U ljeto 1942. godine ranjen je pod nerazjašnjenim okolnostima tokom “ustaških oružanih djelatnosti u istočnoj Bosni”.

Početkom 1943. godine, već teško bolestan, prešao je u Zagreb. U znak priznanja za njegov dotadašnji rad, sedmog aprila 1943. godine primljen je u elitnu ustašku jedinicu – Poglavnikovu tjelesnu bojnu (PTB), i to u takozvani “nedjelatni stališ” (rezervni sastav za vanredne zasluge). Bio je to vrhunac formalnog statusa koji je jedan ustaša mogao dobiti, ali u Šahinovićevom tijelu i umu jedva da je ostalo trunke života.

Uprkos teškom stanju, u njegovoj glavi nastavile su se rađati grandiozne, megalomanske maštarije. Tri dana nakon prijema u PTB, pisao je istanbulskom trgovcu Salih-efendiji Bičakčiću, predlažući mu fantastične planove o trgovini između NDH i Turske. U svojoj mašti, Šahinović je već izvozio u Tursku “200 vagona željeznih šipki za beton, 5 vagona eksera, 50 vagona kaustične sode”, dok bi zauzvrat uvozio tone pamuka. Pisao je i zloglasnom ministru unutrašnjih poslova NDH, dr. Andriji Artukoviću, tražeći novac i optužujući “hrvatsku birokratiju” što ga spriječava da lično ode u Tursku i “završi posao”.

Kako se ratna sreća definitivno okretala protiv sila Osovine, Šahinovićeva paranoja prerasla je u potpunu opčinjenost vlastitom smrću. Dana 21. juna 1944. godine sastavio je svoju oporuku. Pisanu teškim, arhaičnim korijenskim pravopisom, oporuku je zamislio kao svečani spomenik vlastitoj veličini. U njoj je zabrinuto raspravljao o tome šta će u historiji ostati iza “ustaše Munira Šahinovića Ekremova, satnika Poglavnikove tjelesne bojne, spisatelja, novinskog ravnatelja i ustaškog političkog trudbenika”.

Samo šest dana kasnije, od Ministarstva vanjskih poslova NDH tražio je da mu se iz državne kase nadoknade privatni troškovi koje je imao tokom boravka u Turskoj ujesen 1941. godine, ističući da je ličnim novcem kupio i luksuzne poklone za samog poglavnika Antu Pavelića. Njegovo pamćenje bilo je toliko pomjereno da je u zahtjevu napisao kako je u Turskoj boravio od decembra 1941. do kraja januara 1942. godine, potpuno zaboravivši da je iz nje sramotno protjeran još u novembru.

U očima pobjedničkog partizanskog pokreta i novih komunističkih vlasti, Munir Šahinović Ekremov nije bio nikakav diplomata ni pisac, već “ratni zločinac koji je ubijao perom”. Službe sigurnosti nove Jugoslavije izradile su nakon rata detaljan profil Šahinovića u kojem su vrlo precizno i hladno sumirale njegov život i kraj. U opsežnom elaboratu organa unutrašnjih poslova o islamu i kolaboraciji navodi se sljedeća ocjena:

“Šahinović je bio talentovan degenerik, nedouk đak, a veoma umišljen i sklon korupciji… Za vrijeme Drugog svjetskog rata iščahurio se u ustašu i postao pročelnik ureda za promičbu u Sarajevu. Sa toga položaja pravio je ispade, a vršio je i falsifikate. Kako je bio morfinoman, počeli su se kod njega javljati znakovi nervnog rastrojstva, te je pod kraj rata premješten u Zagreb, gdje je smješten u jedan sanatorij za živčane bolesti. Tu je počeo pokazivati znakove ludila…”

Kraj ratnog puta Munira Šahinovića Ekremova bio je jednako teatralan, besmislen i tragičan kao i čitav njegov život. Osmog maja 1945. godine, na sam dan ulaska jedinica Jugoslovenske armije u Zagreb i potpunog sloma NDH, Šahinović je doživio svoj posljednji, fatalni napad ludila. Pobjegavši iz sanatorija za živčane bolesti, obukao je svoju crnu, svečanu ustašku uniformu satnika Poglavnikove tjelesne bojne i izašao na zagrebačke ulice. Usred općeg haosa, povlačenja razbijenih ustaško-njemačkih snaga i ulaska partizanskih jedinica, napravio je javni ispad, počeo uzvikivati ustaške parole i pucati, nakon čega je na licu mjesta likvidiran od strane partizanske patrole.

Bila je to njegova režirana, tragična predstava: silazak sa pozornice života kroz navodno “herojsku ustašku pogibiju” od ruke ideoloških neprijatelja. U stvarnosti, bio je to konačni bijeg od ludila, sramote i potpunog poraza jednog potrošenog ovisnika i propalog propagandiste.

(Tekst nastao na osnovu naučnog rada Muhidina Pelesića pod naslovom: Ustaša na Orijentu: Samouki diletant u diplomatskoj misiji kvislinške države)