Povodom 103. godišnjice osnivanja Republike Turske, priča o Ahmetu Lakišiću (Ahmet Hamdi Lakşe), rođenom Mostarcu koji je nakon muhadžirskog egzodusa s kraja 19. stoljeća postao poslanik Prvog saziva Velike narodne skupštine Turske i rame uz rame s Mustafom Kemal-pašom Atatürkom učestvovao u stvaranju temelja moderne turske države
Mostar je dao brojne velikane čija su djela ostavila neizbrisiv trag u historiji Balkana, ali je priča o porodici Lakišić i njenom ogranku u Turskoj jedna od najneobičnijih epizoda u modernoj historiji Južnih Slavena i Anadolije. Povodom 103. godišnjice osnivanja Republike Turske, prisjećanje na Ahmeta Lakišića, u Turskoj poznatog kao Ahmet Hamdi Lakşe, nije samo omaž jednom čovjeku, već i osvjetljavanje šireg historijskog konteksta u kojem se odvijala masovna migracija Bošnjaka, te njihov doprinos u stvaranju temelja savremene turske države.
Lakišići spadaju među najstarije i najuglednije mostarske porodice, čije se porijeklo u predanjima vezuje za Anadoliju i područje Konje. Tokom stoljeća osmanske uprave u Hercegovini, ova je porodica izgradila status političke, privredne i kulturne elite. Njena zadužbina, vakuf Hadaži Ahmed-bega Lakišića iz 1670. godine (sina Husejinovog), obuhvatala je prostrana imanja u samom srcu Mostara. Na tom zemljištu nastat će Lakišića trg i harem, a uz njega su vezani i drugi značajni objekti: Lakišića džamija i mekteb iz 1651. godine, te Trebešin mekteb i han. Porodični identitet bio je duboko utkan u urbanu matricu Mostara, a uticaj Lakišića protezao se kroz sve društvene slojeve.
Međutim, geopolitički potresi s kraja 19. stoljeća iz temelja su promijenili sudbinu ove porodice, kao i desetina hiljada drugih u Bosni i Hercegovini. Nakon Odluke Berlinskog kongresa 1878. godine i austrougarske okupacije, a potom i aneksije 1908. godine, započeo je dugotrajni proces iseljavanja muslimanskog stanovništva prema teritorijama koje su ostale pod vlasti Osmanskog carstva. Procjenjuje se da je tokom austrougarske uprave iz Bosne i Hercegovine odselilo najmanje 140.000 Bošnjaka. Motivi za odlazak bili su slojeviti: od straha za očuvanje vjerskog i kulturnog identiteta, preko ekonomskih nesigurnosti i promjena agrarnog sistema, do otpora prema vojnoj obavezi u tuđinskoj vojsci.
U tom valu hidžreta, 1895. godine Mostar je napustio i Mehmet-beg Lakišić, mostarski uglednik sa suprugo i djecom. Među njima su bila i dva sina: dvanaestogodišnji Ahmet, rođen u Mostaru 1883. godine i njegov četverogodišnji brat Šaćir (Şakir), rođen 1891. godine, te kćerka Hajrija (Hayriye). Napustiti grad na Neretvi značilo je ostaviti imanja, vakufe i stoljetne domove. Kuća Lakišića u Mostaru kasnije je prodata, promijenila je više vlasnika da bi na koncu bila srušena i zamijenjena novijom gradnjom. Za Lakišiće, Mostar je postao uspomena, a nova domovina Anadolija.
Odredište porodice bio je İnegöl, gradić u blizini Burse, smješten u plodnoj i vodom bogatoj ravnici između klisure Mezit i Ümitalana. İnegöl je u to vrijeme predstavljao jedno od glavnih sabirnih mjesta za bošnjačke muhadžire. Prvi talasi doseljenika stigli su odmah nakon 1878. godine, a proces je nastavljen u etapama. Arhivski dokumenti iz Osmanskog arhiva u Istanbulu svjedoče o teškim uslovima s kojima su se doseljenici suočavali.
Dokument od devetog oktobra 1895. godine bilježi da je u İnegölu tada boravilo 143 domaćinstva sa ukupno 508 bošnjačkih izbjeglica koji su živjeli u velikoj oskudici. Mnogi su u početku govorili samo bosanski jezik, što im je otežavalo pronalaženje stalnog zaposlenja. Uprkos tome, kroz osnivanje novih sela, poput Mecidiye, Burhaniye, Lütfiye, İnayet, Esenköy (Fındıklı), Turan i Pelitli, Bošnjaci su postepeno krčili puteve i integrirali se u lokalnu zajednicu, donoseći sa sobom zanatske vještine, poljoprivredne tehnike, ali i specifične kulinarske tradicije, među kojima se posebno ističe receptura za poznati inegolski ćevap (İnegöl köftesi).
U takvom okruženju odrastao je Ahmet Lakišić. Nakon završetka osnovnog obrazovanja, pokazao je izuzetnu preduzimljivost. Osim maternjeg bosanskog, govorio je i turski. Zajedno sa porodicom posvetio se poljoprivredi i stočarstvu na porodičnom imanju u İnegölu i prostranoj ravnici Yenişehir. Ahmet Bey se ubrzo istakao kao inovator u poljoprivrednoj proizvodnji: bio je jedan od prvih uzgajivača merino ovaca u Turskoj, a na svom imanju u Yenişehiru uspješno se bavio i uzgojem rasnih trkaćih konja.
Međutim, mirni seoski život i privredni uspon prekinuti su novim ratnim sukobima koji su zahvatili Osmansko carstvo. Kada su 1912. godine izbili Balkanski ratovi, Ahmet Lakišić se, vođen osjećajem dužnosti prema novoj domovini, prijavio kao dobrovoljac. Upravo tokom ovih teških vojnih kampanja u Trakiji i Makedoniji, Ahmet dolazi u kontakt sa oficirskim kadrom osmanske vojske, među kojima je bio i Mustafa Kemal-paša, kasniji Atatürk. Tokom ratnih napora Ahmet je obolio, ali je ostao privržen oslobodilačkoj ideji koja će kulminirati nakon Prvog svjetskog rata.
Poraz Osmanskog carstva u Prvom svjetskom ratu i potpisivanje primirja 1918. godine doveli su do okupacije Anadolije od strane savezničkih sila. Kada je Mustafa Kemal-paša u maju 1919. godine pokrenuo Nacionalno-oslobodilački rat (Milli Mücadele), Ahmet Lakišić se bez oklijevanja uključio u pokret otpora. U İnegölu je aktivno radio u okviru Društva za odbranu prava (Müdafaa-i Hukuk Cemiyeti), organizujući lokalno stanovništvo, prikupljajući materijalna sredstva i pružajući otpor okupacijskim snagama i lokalnim odmetničkim grupama.
Njegov ugled u regiji bio je presudan da na izborima početkom 1920. godine bude izabran za narodnog poslanika (mebusa) pokrajine Ertuğrul (današnji Bilecik) u Prvoj velikoj narodnoj skupštini Turske (Türkiye Büyük Millet Meclisi – TBMM). Zasjedanje ovog historijskog parlamenta započelo je 23. aprila 1920. godine u Ankari, čime su udareni temelji moderne, suverene turske države. Ahmet Lakišić, u skupštinskim zapisnicima ubilježen pod matičnim brojem 147, premda je u službenom dosjeu greškom navedeno prezime “Dakşe” umjesto Lakşe, zvanično je preuzeo dužnost 24. aprila, kada je potvrđena njegova vjerodajnica.
Već 27. aprila 1920. godine izabran je u Komisiju za privredna pitanja (Umur-u İktisadiye Komisyonu), a drugog maja glasao je za Zakon o načinu izbora izvršnih ministara (İcra Vekilleri). Njegovo djelovanje u parlamentu oslikava duboko poznavanje stanja na terenu i brigu za bezbjednost stanovništva. U maju 1920. godine, u trenucima kada je Anadolija bila razdirana unutrašnjim nemirima i djelovanjem odmetničkih bandi, Ahmet Bey je podnio zakonski prijedlog da se u Zakon o izdaji domovine (Hıyanet-i Vataniye Kanunu) uvrsti posebna odredba koja bi odmetnike i razbojnike tretirala kao izdajnike i kažnjavala ih najstrožijom kaznom, vješanjem.
U svom strastvenom govoru pred Velikom narodnom skupštinom 13. maja 1920. godine, Ahmet Lakišić je dijagnosticirao problem koji je godinama opterećivao unutrašnjost zemlje: „Gospodo, u našoj zemlji razbojništvo traje već odavno i u posljednjih nekoliko godina pretvorilo se u gangrenu u samom srcu domovine. U selima više ne može mirno živjeti ni imućniji zemljoradnik, niti se trgovac može slobodno baviti trgovinom, a to se stanje iz dana u dan širi. Razlog tome jeste što takvi zlikovci ne bivaju kažnjeni. U Balkanskom ratu mnogi su pobjegli iz vojske, činili razbojništva, pa im je oprošteno. U Općem ratu [Prvom svjetskom ratu] opet mnogi nisu otišli u vojsku ili su pobjegli, upadali u kuće naše braće koja su branila domovinu, mučili ih i otimali im novac, pa im je ponovo oprošteno. Nakon primirja nastavili su sa istim zlodjelima… Zato vas molim; prihvatite nešto. Ako se ne prihvati kao dodatak Zakonu o izdaji domovine, neka se u Krivični zakon unese stroga odredba. Neka se ovom razbojništvu stane na kraj!“
Iako je Pravosudni odbor (Adliye Encümeni) odbio njegov prijedlog sa obrazloženjem da postojeći Krivični zakon već predviđa teške kazne za razbojništvo te da je Zakon o izdaji domovine namijenjen prvenstveno onima koji osporavaju legitimitet Skupštine, Ahmetov istup pokazao je njegovu beskompromisnu borbu za uspostavljanje reda i zakona.
Međutim, zdravstveno stanje Ahmeta Lakišića ubrzo se naglo pogoršalo. Bolest koju je zaradio tokom Balkanskih ratova ponovo se aktivirala. Dana 24. maja 1920. godine dobio je mjesečno odsustvo iz parlamenta kako bi otputovao u İnegöl. Zbog vojne situacije i napredovanja grčkih snaga, Ahmet Bey se nije mogao vratiti u Ankaru u predviđenom roku. Telegram guvernera Ertuğrula, Salih-bega, pročitan na sjednici Skupštine 8. jula 1920. godine, potvrdio je da je Ahmet Bey, uz odobrenje valije Burse, ostao na terenu radi organizacije odbrane i mobilizacije.
Situacija se dodatno komplicirala krajem 1920. godine. Prilikom povlačenja iz pravca Yenişehira i İnegöla, grčke okupacione snage su opljačkale i uništile Ahmetovu stoku i imovinu na poljoprivrednom imanju. Ahmet Bey je otputovao u Bursu, koja se tada nalazila pod okupacijom, kako bi pokušao spasiti imovinu i procijeniti štetu. Zbog dužeg odsustva i činjenice da se nalazio na okupiranoj teritoriji, Predsjedništvo TBMM-a je 19. januara 1921. godine donijelo odluku o njegovoj ostavci, što je zvanično potvrđeno na sjednici parlamenta 20. januara 1921. godine.
Prema pojedinim izvorima, Ahmet Bey je nakon toga otišao u Beč na šestomjesečno liječenje. U kasnijim godinama zdravlje mu je ostalo trajno narušeno; posljednje godine života proveo je teško bolestan i nepokretan. Preminuo je u İnegölu 19. oktobra 1935. godine, a ukopan je na groblju Kavaklaraltı.
U braku sa Zeminom Hanım, Ahmet Lakišić je imao četvero djece: kćerke Saadet (udato Bubik), Muzaffer (udato Cengiç, kasnije Kaleoğlu) i Abide (udato Kefeli), te sina Raufa Lakşea. Njegov sin Rauf nastavio je porodičnu tradiciju preduzetništva, bio je jedan od suosnivača i upravitelja poznate fabrike mineralne vode “Kınık” u İnegölu, zajedno sa drugim viđenijim Bošnjacima poput Hacı Abdullaha Karamana, İbrahima Uçaravcija i Saliha Peštelija.
Ništa manje značajnu ulogu u društvenom i političkom životu Turske nije imao ni Ahmetov mlađi brat, Šaćir Lakišić (Şakir Lakşe). Rođen u Mostaru 1891. godine, Šaćir je izrastao u jednog od najuticajnijih lokalnih lidera u regiji Burse. Bio je dugogodišnji predsjednik općinskog odbora Narodno-republikanske stranke (CHP) u İnegölu, predsjednik lokalnog Narodnog doma (Halkevi), te član Šumarske komisije na Prvom kongresu o razvoju sela i poljoprivrede.
Zajedno sa bratom Ahmetom i drugim partnerima, među kojima su bili i Cafer-aga Pešteli iz Mostara te İsmail-efendija iz Bosne, Šaćir Lakišić je 10. januara 1929. godine osnovao Kompaniju za preradu drveta “Uludağ i Karabel”. Bilo je to prvo moderno industrijsko postrojenje za preradu drveta u İnegölu, sa godišnjim kapacitetom od 4.000 kubnih metara građe, čime su udareni temelji budućoj inegolskoj industriji namještaja po kojoj je ovaj grad danas poznat širom svijeta.
Šaćir Lakišić je ostao zapamćen i kao veliki dobrotvor i vizionar u oblasti obrazovanja. Poklanjao je vlastita zemljišta za izgradnju škola i aktivno zagovarao opismenjavanje ruralnog stanovništva. Njegov ugled bio je toliki da je 14. januara 1959. godine u svojoj porodičnoj kući u Bursi ugostio drugog predsjednika Republike Turske i bliskog Atatürkovog saradnika, İsmeta İnönüja. Šaćir Lakşe je preminuo 30. januara 1969. godine, ostavljajući iza sebe dubok trag u razvoju obrazovnog i privrednog života regije.
U znak sjećanja na doprinos braće Lakišić, gradske vlasti i mještani sačuvali su njihova imena u urbanonimiji. U okrugu Burhaniye u İnegölu dvije ulice nose nazive u njihovu čast: Ahmetbey Sokak i Lakşe Sokak. Takođe, jedna osnovna škola u Burhaniyi nosi ime Lakşe, kao trajni spomen na Šaćirovu zadužbinu i opredjeljenje za obrazovanje mladih generacija.
Priča o Ahmetu i Šaćiru Lakišiću nije izoliran slučaj, već reprezentativan primjer integracije bošnjačke emigracije u tursko društvo. Bošnjaci u İnegölu i široj regiji Anadolije nisu bili samo nijemi posmatrači historijskih procesa; oni su aktivno učestvovali u izgradnji vojne, političke i privredne infrastrukture moderne Turske. Iz ove zajednice iznikli su brojni generali Turskih oružanih snaga, poput pješadijskog generala Saffeta Ural-paše (Nanić), koji je u dva mandata bio narodni poslanik i u jednom mandatu senator, generala Cemala Tezgörücü-paše (Teskeredžić) te generala Raufa Ertaşa.
Također, u poljoprivredi, zanatstvu i industriji Bošnjaci su ostavili neizbrisiv pečat. Od prvih mlinova koje je u Hocaköyu podigao Ömer-beg Lakišić, preko prve fabrike biskvita koju je suosnovao Abdulselam Başaran, do majstora graditelja poput Hacı Hüseyin-efendije (Su Sever) i Abdullaha Uste Varlıka (Čučak) koji su gradili česme, džamije i javne objekte. U književnosti i kulturi istakli su se pisci i hroničari poput Cemila Kavukçua, Yaşara Faruka İnala i Muzaffera Kaleoğlua.
Danas je İnegöl sa svojih blizu 300.000 stanovnika izrastao u snažan industrijski centar Južne Marmare. Veze sa Bosnom i Hercegovinom i dalje su žive i snažne, što se ogleda i u bratskim odnosima između İnegöla i Donjeg Vakufa, te u radu Udruženja Turaka Bosne i Hercegovine osnovanog u İnegölu 1994. godine.
