Posljednjih nekoliko godina, muslimanska zajednica u Švedskoj donijela je stratešku odluku: umjesto tradicionalnih oblika političke borbe, poput protesta, peticija i lobiranja, odlučili su se za sudnice. Razlog za ovu promjenu bio je prilično jasan. U političkom i medijskom prostoru Švedske, anti-muslimanska retorika postala je dio svakodnevice i donosila je jednostavne političke poene. U takvom okruženju, sudovi su se činili kao posljednje utočište – neutralan, objektivan teren gdje bi osnovna ljudska prava i dostojanstvo vjerskih manjina trebali biti zaštićeni od političkih strujanja i populizma. Međutim, deceniju kasnije, bilans ovih pravnih bitki više je nego poražavajući. U većini ključnih slučajeva, muslimanske organizacije i pojedinci su izgubili na sudu

Nakon što su tradicionalni politički kanali, ulični protesti, peticije i institucionalno zagovaranje postali sve manje djelotvorni u atmosferi u kojoj antiislamska retorika donosi sigurne izborne bodove, muslimanske organizacije i aktivisti u Švedskoj donijeli su promišljenu odluku. Od druge polovine prošle decenije, težište njihove borbe za jednaka ljudska i građanska prava premjestilo se sa ulica i iz parlamentarnih holova direktno u sudnice. Računica je u teoriji bila jednostavna i logična. Pravosudni sistem viđen je kao neutralan, objektivan i od političkih strasti cijepljen prostor u kojem zakonske norme mogu pružiti utočište manjini pod pritiskom populizma i medijske harange.

Međutim, skoro deceniju kasnije, bilans te pravne strategije izuzetno je porazan. U većini spornih predmeta koji zadiru u osnovne uslove egzistencije i pravnog subjektiviteta muslimana u Švedskoj, sudovi su presudili protiv njih. Ono što još više zabrinjava jest činjenica da su takve presude nepovoljne po muslimansku zajednicu vremenom legalizirale i normalizirale upravo one prakse koje su bile predmet tužbi, od ukidanja javnih sredstava organizacijama, preko zabrane nošenja marame na radnom mjestu, pa sve do javnog spaljivanja Kur'ana i masovnog zatvaranja privatnih škola.

Ovaj paradoks detaljno istražuju pravnik Abdi Hassan i teolog Emin Poljarević u naučnoj studiji publiciranoj u časopisu „Islamophobia Studies Journal“. Autorice i autori kroz dubinsku analizu vodećih sudskih procesa nastoje odgovoriti na ključno pitanje: kako je moguće da institucija čija je primarna uloga zaštita prava građana iznova doprinosi učvršćivanju sistemske diskriminacije?

Odgovor leži u dubokom neskladu između načina na koji švedski pravni okvir prepoznaje nepravdu i načina na koji islamofobija funkcioniše u stvarnom životu. Pravosudni sistem rasparčava složenu, strukturalnu prirodu rasizma u izolovane, individualne pravne pretince kao što su motive počinitelja, javni red ili vjerska uvjerenja, čime stvarni izvor štete postaje pravno nevidljiv.

Problem počinje već na nivou terminologije i zakonskih definicija. Pojam islamofobije uopšte ne postoji u švedskim zakonima niti u pravnoj doktrini. Iako zvanični državni akti i akcioni planovi za borbu protiv rasizma prepoznaju antiislamski rasizam kao strukturalnu pojavu koja se očituje kroz politike, diskurse i institucionalne prakse, sudnice funkcionišu po sasvim drugim pravilima.

Švedski Zakon o zabrani diskriminacije iz 2008. godine, donesen radi usklađivanja s evropskim direktivama, štiti pojedince od nepovoljnog tretmana po osnovu spola, invaliditeta, dobi, seksualne orijentacije i etničke pripadnosti. Prilikom usvajanja ovog zakona, zakonodavac je namjerno izbacio riječ “rasa” iz zakonskog teksta, vodeći se idejom da bi njeno korištenje moglo dati legitimitet rasističkim konceptima. Umjesto toga, pojam etničke pripadnosti proširen je kako bi obuhvatio nacionalno porijeklo, boju kože i slične okolnosti.

Ipak, u praksi se pokazalo da je izbacivanje pojma rase iz zakonodavstva stvorilo konceptualni slijepi ugao. Kada se suzbije rasni diskurs, vjera ostaje definirana isključivo kao lično uvjerenje ili privatni obred, umjesto da se prepozna kako su muslimani u savremenom društvu podvrgnuti procesu rasijalizacije, odnosno označeni kao kolektivno sumnjiva i bezbjednosno opasna populacija. Kroz takvu optiku, pravosuđe u potpunosti zanemaruje grupu kao žrtvu i svaki slučaj posmatra kao izolovani incident između dva pojedinca.

Slaganje slagalice švedskog neuspjeha u pravnom adresiranju islamofobije najjasnije se vidi kroz analizu konkretnih slučajeva koji su posljednjih godina potresali tamošnju javnost. Prvi takav primjer odnosi se na udruženje Sveriges Unga Muslimer, krovnu organizaciju mladih muslimana kojoj je državna agencija MUCF 2016. godine oduzela pravo na javno finansiranje. Agencija je odluku obrazložila tvrdnjom da organizacija ne poštuje demokratske vrijednosti, pri čemu se primarno oslanjala na pisanje medija i objave na društvenim mrežama, a kasnije i na kontroverzni izvještaj o navodnoj povezanosti s Muslimanskim bratstvom.

Kada su se mladi muslimani obratili upravnom sudu, prvostepeni sud je poništio odluku agencije jer su optužbe bile previše neodređene. Međutim, u ponovljenom postupku, apelacioni upravni sud staje na stranu države. Sud je prihvatio tezu da sam čin spominjanja predavača koji su u prošlosti imali sporne izjave tvori uzorak nedemokratskog djelovanja, čime su pretpostavke i opći narativi o “islamizmu” prihvaćeni kao samoevidentne činjenice bez potrebe za čvrstim dokazima.

Drugo važno polje pravnog poraza odnosi se na zaštitu ugleda muslimanskih javnih ličnosti. Dvije poznate aktivistice za ljudska prava tužile su lokalnog političara u Göteborgu koji ih je na svom blogu nazvao ekstremistima, nedemokratama, te ih uporedio s nacistima i ustvrdio da brane teroriste. Prvostepeni i apelacioni sud odbili su tužbeni zahtjev, zaključivši da su izrazi poput ekstremista vrijednosni sudovi koji ulaze u okvir slobode političkog govora. Sudovi su naglasili da su tužiteljice same izabrale da nastupaju kao glasnogovornice muslimanske zajednice, pa stoga moraju trpjeti žestoku kritiku. Time je pravosuđe pod krinkom univerzalne slobode govora potpuno ignoriralo društvenu funkciju etikete ekstremizma, koja u savremenom kontekstu služi za sistemsko izguravanje muslimana iz javnog prostora i njihovu reputacijsku eliminaciju.

Jedan od najvidljivijih i najdramatičnijih oblika javnog ponižavanja muslimanske zajednice u Švedskoj bila su performativna spaljivanja Kur'ana, koja su izvodili desničarski ekstremi u blizini džamija, u naseljima s većinskim muslimanskim stanovništvom i tokom vjerskih praznika. Švedske vlasti i tužilaštvo godinama su odbijali procesuirati ove činove, usvajajući stav da je spaljivanje vjerske knjige samo po sebi oblik vjerske kritike i simboličkog govora zaštićen ustavom. Tek u rijetkim slučajevima kada je spaljivanje bilo praćeno dodatnim provokacijama, poput stavljanja slanine na primjerak knjige ili puštanja pjesama koje pozivaju na genocid, tužilaštvo je pristajalo podići optužnicu za izazivanje mržnje.

Ovakav pristup otkriva metodološku defektnost švedskog pravosuđa koja se ogleda u potpunom ogoljavanju konteksta. Evaluacijom čina u njegovoj navodnoj izolovanosti, sudovi svjesno zanemaruju scenu, publiku, odabrani trenutak poput Ramazana, te širi sociološki okvir u kojem se poruka mržnje šalje tačno određenoj grupi građana.

Posebno zabrinjavajući obrazac predstavlja praksa masovnog zatvaranja muslimanskih privatnih škola. Nakon izmjena Zakona o obrazovanju, Školsko nadzorno tijelo zatvorilo je više od dvadeset škola s muslimanskim profilom pod izgovorom da njihovi vlasnici ili menadžment nisu prikladni za vođenje obrazovnih ustanova. Odluke su se u pravilu oslanjale na tajne izvještaje švedske bezbjednosne službe SÄPO, u kojima se bez konkretnih dokaza tvrdilo da pojedinci u upravi imaju kontakte s radikalnim krugovima i da djeci prijeti rizik od radikalizacije.

U slučaju škole Cordoba u Stockholmu, prvostepeni upravni sud je poništio odluku o zatvaranju, ističući da pravna država zahtijeva visoke dokazne standarde i da generalne procjene bez navođenja ko je, kada i kako ugrozio demokratske vrijednosti ne mogu biti razlog za tako drastičnu mjeru. Međutim, apelacioni sud je preinačio presudu i potvrdio zatvaranje škole, presudivši da bezbjednosna služba zbog prirode svog posla ne mora iznositi konkretne dokaze u javnost i da su opšte procjene o riziku dovoljne.

Kada se uporede ovi različiti pravni domeni, uočavaju se tri dominantna obrasca pomoću kojih švedski sudovi poništavaju pravnu relevantnost islamofobije. Prvi obrazac je prevođenje strukturalne nepravde u individualne pravne okvire koji filtriraju kolektivnu štetu i onemogućavaju sudu da vidi širu sliku. Drugi je doktrinarna slijepost za vjersku rasijalizaciju, pri čemu se religija posmatra isključivo kao skup ideja ili obreda, pa se napadi na muslimane ne tretiraju kao rasni napadi. Treći obrazac je čišćenje konteksta, gdje se sporni akt posmatra u potpunom vakuumu, čime se brišu svi oni društveni i simbolički znakovi koji tom aktu daju njegovo pravo, diskriminatorno značenje.

Da bi se stalo nakraj ovoj praksi u kojoj pravo nehoteći preuzima ulogu instrumenta za učvršćivanje diskriminacije, nisu potrebne radikalne ustavne reforme niti rušenje pravnog poretka. Autori studije predlažu niz umerenih, doktrinarno utemeljenih prilagođavanja koja bi vratila suđenje u okvire stvarne neutralnosti i pravičnosti. Prije svega, sudovi moraju prihvatiti društveni i istorijski kontekst kao pravno relevantnu činjenicu prilikom procjene proporcionalnosti i opravdanosti određenih mjera. Uvođenje kratkog, metodološki utemeljenog odjeljka o kontekstu u sudskim presudama omogućilo bi da se dokumentovani obrasci netrpeljivosti i bezbjednosni diskursi uzmu u obzir prilikom procjene štete.

Jednako je važno reformisati i dokazne standarde za utvrđivanje motiva u zločinima iz mržnje. Trenutna praksa u kojoj sudovi traže da je počinilac izgovorio rasističku uvredu na samom mjestu zločina izuzetno je uska. Motivi se moraju dokazivati zbirom indiciya, uključujući ranije izjave, izbor mete, simboliku, tajming i mjesto izvršenja. Konačno, u upravnim postupcima u kojima se državni organi pozivaju na tajne podatke obavještajnih službi, nužno je poostriti obavezu obrazlaganja i uvesti mehanizme nezavisne provjere izvora. Paušalne procjene rizika i bezbjednosne paranoje ne smiju zamijeniti konkretne činjenice, niti smiju trajno suspendovati osnovna prava djece i građana na obrazovanje, udruživanje i slobodu vjere.

Švedsko pravosuđe se nalazi na prekretnici na kojoj mora odlučiti hoće li nastaviti ignorisati strukturalni rasizam pod krinkom formalne jednakosti ili će prilagoditi svoje doktrinarne alate kako bi pravo doista važilo jednako za sve. Neutralnost pravosudnog sistema ne narušava se uvažavanjem društvenog konteksta, već se neutralnost gubi upravo onda kada se kontekst selektivno ignoriše u korist moćnijih aktera u društvu.

Izvor: Hassan, Abdi & Poljarević, Emin. (2026). “Adjudicating Muslimness: Islamophobia and the Limits of Swedish Law”. Islamophobia Studies Journal, Vol. 9, No. 2, pp. 200-218.