Princeton University Press nedavno je objavio knjigu Margaret Litvin Red Mecca: The Life and Afterlives of the Arab-Soviet Romance.

Tokom Hladnog rata desetine hiljada arapskih studenata odlazili su na studij u SSSR, privučeni „crvenim svjetionikom” socijalizma ili jednostavno prilikom za besplatno studiranje u inozemstvu. Za te studente Sovjetski Savez nije bio „Carstvo zla”, već „Crvena Meka” – relativno slobodan „treći prostor”, daleko od kuće i izvan uticaja Zapada.

U ovoj pionirskoj knjizi Margaret Litvin analizira kako su arapski intelektualci doživljavali i opisivali svoja iskustva studiranja u Sovjetskom Savezu, posebice u Rusiji i Ukrajini. Oslanjajući se na romane, pisma, intervjue, zapisnike sa sastanaka sovjetskih fakultetskih tijela, studentski film i druge izvore, Litvin rekonstruira životni svijet tih arapskih studenata u svoj njegovoj političkoj napetosti i ljudskoj dubini. Pokazuje da nasljeđe studiranja u inozemstvu iz doba Hladnog rata nije nestalo 1991. godine, već je pružilo bogatu građu arapskim piscima 21. stoljeća, koji koriste ruske ili sovjetske teme za istraživanje pitanja poput marginalizacije, krutih rodnih identiteta, džihada, diktature i rata.

Sovjetske obrazovne veze

Prateći neočekivane putanje ljudi, književnih žanrova i fantazija, Litvin iznosi kontraintuitivnu, ali prosvjetljujuću tezu: tokom sovjetskog i postsovjetskog razdoblja arapski su intelektualci koristili sovjetske obrazovne veze kako bi stekli kulturnu slobodu – i to se često događalo unatoč planovima kreatora politika, a ne zahvaljujući njima. Spajajući kulturnu povijest i književnu kritiku, knjiga Crvena Meka (Red Mecca) osvjetljava dugo zanemaren povijesni splet okolnosti i pokazuje kako su ga arapski romanopisci preobrazili u umjetnost.

Margaret Litvin je profesorica arapskog jezika i komparativne književnosti na Univerzitetu u Bostonu te autorica knjige Hamlet’s Arab Journey: Shakespeare’s Prince and Nasser’s Ghost (Princeton).

Iako je upisala postdiplomski studij kako bi učila arapski jezik, nije očekivala da će na kraju postati profesorica. Litvin je tokom dodiplomskog studija bila fokusirana na ulazak u drugu oblast: novinarstvo, ispričala je u razgovoru za zvaničnu stranicu Univerziteta u Bostonu.

Posvećena novinarskoj karijeri, Litvin je diplomirala na Yaleu i počela raditi za list “The New Orleans Times-Picayune”. Samo nekoliko mjeseci kasnije, izraelski premijer Yitzhak Rabin ubijen je u atentatu koji je izvršio desničarski ekstremista, protivnik Sporazuma iz Osla – niza sporazuma između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije. „Shvatila sam da mi Amerikanci nemamo pojma šta se dešava na Bliskom istoku“, rekla je Litvin.

Kao novinarka, počela je primjećivati ​​da izvještavanje o tom regionu uključuje ograničen izbor izjava Arapa – i da su one često bile nepovezane ili ispunjene gnjevom. „Mislila sam: sigurno tamo postoje pametni ljudi čije glasove ne čujemo. Mora da postoje glasovi iz tog regiona koji ne govore savršen engleski, pa stoga ne daju intervjue i ne dospijevaju u naše medije.“

Podstaknuta tom radoznalošću, Litvin je upisala postdiplomski studij kako bi naučila arapski jezik radi novinarskog rada, ali ju je na kraju privukao akademski svijet. Njena istraživanja bavila su se uticajem još jednog velikog geopolitičkog fenomena: Hladnog rata. Iako je rođena u Rusiji i odrasla govoreći ruski, Litvin nikada nije očekivala da će se tim jezikom baviti profesionalno, sve dok nije počela raditi na svojoj disertaciji i otkrila veze između Rusije i arapskog svijeta.

Hamlet na arapskom

Dok je radila na disertaciji o adaptacijama Hamleta na arapski jezik, Litvin je zaintrigiralo otkriće da su se arapski pisci zanimali za istu filmsku adaptaciju Shakespeareove drame iz 1964. godine koju su njeni roditelji gledali u Sovjetskom Savezu sedamdesetih godina. Tokom Hladnog rata, mnoge sovjetske knjige i filmovi bili su dostupni zahvaljujući programima kulturne razmjene, ali Litvin je primijetila istinsku naklonost prema verziji Hamleta na ruskom jeziku.

„Taj film im se obratio – ne zato što im je bio ponuđen ili nametnut nečijom diplomatijom, već zato što je zadovoljio određenu glad koju su osjećali“, kaže Litvin. „I upravo to sam počela istraživati. Šta je ta glad za ruskom kulturom?“

Ta veza između sovjetskog i arapskog svijeta inspirisala je veliki dio istraživanja Margaret Litvin, uključujući i rukopis njene najnovije knjige “Crvena Meka: Život i naslijeđe arapsko-sovjetske romanse”. Ona objašnjava da termin „Crvena Meka“ nije nov. Pojavio se dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka, kada su politički lideri i borci za socijalnu pravdu iz cijelog svijeta, nadahnuti Ruskom revolucijom, hrlili u Moskvu – svoju Crvenu Meku. U svojoj knjizi Litvin istražuje kako se SSSR prikazuje u arapskoj književnosti, uključujući i zanimljiv arhetip koji naziva „fantazijom o ruskoj djevojci“, a koji se javlja u arapskim putopisima.

U arapskim romanima o boravku i studiranju u Evropi „obično se pojavljuje muškarac koji iz, recimo, Libana ili Egipta odlazi u London ili Pariz i upoznaje neku ‘Susie’ ili ‘Katie’, koja utjelovljuje kulturu zemlje domaćina i sve njene vrline. Ona je lijepa, emancipovana, slobodoumna i seksualno dostupna. Sve je to sjajno, ali ona je moralno prazna“, primjećuje Litvin. „Putnici koji su odlazili u Rusiju, a kasnije i u Sovjetski Savez, pričaju drugačiju priču. Ruskinja je duboka. Ona je duhovna.“

Ruskinja u arapskoj književnosti postaje produžetak ruske književne retorike iz 19. vijeka o ženama, djelujući kao moralni oslonac društva. Ako su žene sa Zapada površne – a muškarci nesposobni da se snađu – Ruskinje nude svojevrsno savršenstvo. Ipak, postoji kvaka.

Kursevi arapske književnosti

„Nikada je zapravo ne možete imati“, kaže Litvin. „Ona postaje simbol sovjetskog internacionalizma. Upravo su Sovjetski Savez i sam san o komunizmu ono što je, na kraju krajeva, tako savršeno, a istovremeno tako nedostižno.”

Upravo takve ličnosti privlače Litvin vezama između sovjetskog i arapskog svijeta, a ona se nada da bi one mogle inspirisati više ljudi da potraže veze između arapske književnosti i vlastitih književnih tradicija. Ona također smatra da su snažni programi regionalnih studija temelj za transregionalne projekte slične njenom istraživanju. Kao osnivačica studijskog programa za Bliski istok i sjevernu Afriku na Univerzitetu u Bostonu, Litvin ističe da kursevi arapske književnosti nude mnogo toga različitim grupama studenata, uključujući i one kojima je arapski jezik dio porodičnog naslijeđa.

„Djeca imigranata zainteresovana su da saznaju više o vlastitoj kulturi, o onome čemu ih roditelji možda nikada nisu podučili”, kaže Litvin. „Također imamo mnogo studenata iz arapskih zemalja koji žele steći drugačiju perspektivu o kulturi u kojoj su odrasli.”

Za studente koji nisu odrasli uz arapsku književnost, Litvin navodi nekoliko pisaca i izvora kao izvanredne polazne tačke. Mnogi pisci iz arapskog svijeta također pišu na engleskom jeziku ili su njihova djela dostupna u prevodu. Litvin preporučuje Nizara Kabbanija onima koji vole poeziju, dok za palestinsku autoricu Sahar Khalifeh – a posebno za njen roman “Passage to the Plaza” – kaže da predstavlja odličan izbor za početak čitanja proze. U doba interneta, ona ističe i da blogovi poput Arablit.org mogu biti sjajni izvori za otkrivanje svega onoga što arapska književnost nudi.

Kao i svaka druga književnost, i arapska književnost je raznolika. Od grafičkih romana i naučne fantastike do poezije, arapska književnost ima mnogo toga da ponudi svojim čitaocima.

„Koji god žanr da volite, postoje Arapi koji ga također vole i stvaraju, kao i oni koji ga prevode“, napominje Litvin.

Iako se sada nalazi u učionici, a ne u redakciji koju je nekada zamišljala, Litvin nastavlja istraživati ​​važnost pojedinačnih priča i ono što nam one mogu otkriti o odnosima među regijama. Nada se da će interesovanje za arapsku književnost i njene transregionalne potencijale nastaviti rasti. Istraživanje književnih tradicija drugih jezika jedan je od načina da otkrijemo one glasove za kojima je Litvin, kako je shvatila prije mnogo godina, osjećala nedostatak.