Zahtjev za povratak biblioteke u sarajevsku Vijećnicu, koji je aktueliziran ovih dana, predstavlja vrhunac političkog populizma ali i potpunog ignoriranja historijskih činjenica. Vijećnica je projektirana i sagrađena isključivo kao sjedište gradske uprave, komunističke vlasti su je 1949. godine dekretom i bez tehničkih uslova pretvorile u skladište knjiga, pa bi svako njeno ponovno pretvaranje u biblioteku značilo i uništavanje samog spomenika kulture i osudu NUBBiH-a na trajnu nefunkcionalnost

U sarajevskom je javnom prostoru intenzivirana je jedna od najbesmislenijih rasprava vođenih u posljednje vrijeme, inicijativa za povratak biblioteke u sarajevsku Vijećnicu. Riječ je o jeftinom populističkom projektu polubesposlenog svijeta, projektu koji pokazuje duboko nerazumijevanje vlastite historije, urbanizma i osnovnih bibliotečkih standarda.

Najnoviji talas nastavio se, nakon istupa sarajevske dogradonačelnice Mirele Džehverović iz Naše stranke, koja se ovih dana proslavila izjavom da je „Barcelona glavni grad jedne velike države“, istupom i njenog političkog rivala iz SDA, Faruka Kapidžića, koji podržava ponovno useljavanje Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u gradsku Vijećnicu. Ali ne samo to, Kapidžić zagovara i iseljavanje gradonačelnika i pratećih službi njegova ureda iz Vijećnice.

Onaj isti Kapidžić koji je ne tako davno predlagao punjenje vještačkog jezera na mjestu sarajevskog aerodroma.

Ova ideja, plasirana pod krinkom ispravljanja historijske nepravde i zaštite kulture, predstavlja ništa drugo do opasnu, arhitektonski promašenu i funkcionalno neodrživu zabludu. Vrijeme je da se činjenicama, a ne emocionalnim ucjenama takozvanih jugosaurusa, stavi tačka na prazninu ove inicijative.

Austro-ugarska uprava nije gradila Vijećnicu da bi u njoj skladištila knjige, niti je objekat ikada projektiran za tu namjenu. Odluka o izgradnji gradske kuće donesena je s jasnim ciljem: Gradu Sarajevu bilo je potrebno administrativno sjedište, reprezentativni objekat u kojem će stolovati gradska uprava, gradonačelnik i Gradsko vijeće, te mjesto u kojem će se održavati najvažniji državnički prijemi.

Projektiranje ove monumentalne građevine počelo je pod palicom Karla Paržika. Međutim, Paržik, precizni i pedantni arhitekta, došao je u sukob s tadašnjim ministrom finansija Benjaminom von Kállayem. Kállay je zahtijevao monumentalni pseudo-maurski stil koji bi simbolizovao spoj Orijenta i Zapada pod krunom Habsburga, dok je Paržik odbijao odstupiti od svojih urbanističkih i stručnih načela. Posao je potom preuzeo Alexander Wittek, koji je formirao prepoznatljivu pseudomaursku fasadu inspiriranu džamijom Sultan-Hassana u Kairu. Nakon Wittekove bolesti i smrti, projekat je 1894. godine dovršio Ćiril Metod Iveković.

Gradnja je trajala od 1892. do 1894. godine, a zvanično otvorenje upriličeno je 1896. godine. Financiranje nije dolazilo iz nekih apstraktnih imperijalnih fondova namijenjenih općem obrazovanju, već direktno iz budžeta Grada Sarajeva i zemaljskih sredstava namijenjenih lokalnoj upravi. Troškovi su u to vrijeme bili ogromni, veći od milion tadašnjih kruna, što je bio direktan teret lokalnih poreskih obveznika koji su plaćali administrativno sjedište svog grada. Vijećnica je od prvog dana bila općinski dom, simbol gradske vlasti i administrativni centar. U njoj su donošene ključne odluke za razvoj infrastrukture, komunalnih usluga i urbanog života Sarajeva.

Otkuda onda knjižni fond u zgradi gradske uprave? Odgovor leži u političkim odlukama komunističkih vlasti nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1949., u sklopu opsežne reorganizacije državnog aparata i konfiskacije imovine, nova vlast odlučuje izbaciti gradsku upravu iz Vijećnice. Razlog za useljenje Narodne biblioteke (kasnije NUBBiH) u ovaj objekat bio je isključivo ideološki i pragmatičan, a najmanje stručan.

Komunistički režim želio je demonstrirati “narodnu pobjedu” tako što će zgradu koja je predstavljala simbol habsburške imperijalne moći i građanske administracije pretvoriti u “hram narodnog prosvjećivanja”. Istovremeno, u poslijeratnom Sarajevu nije bilo namjenskih zgrada za kulturne institucije, pa je Vijećnica poslužila kao improvizovano rješenje. Odluka da se biblioteka smjesti u Vijećnicu bila je čisto politički diktat koji je ignorirao činjenicu da objekat nema niti jedan tehnički preduvjet za čuvanje i obradu knjižnog fonda.

Uguravanje stotina hiljada knjiga, teških novinskih arhiva i rijetkih rukopisa u prostore koje su projektirane kao kancelarije gradskih činovnika, svečane sale i hodnici, predstavljalo je višedecenijsko uništenje samog objekta. Vijećnica nema mikroklimatske uslove potrebne za biblioteku: nema adekvatnu ventilaciju, nema sisteme za kontrolu vlažnosti zraka, nema protivpožarne pregrade namijenjene depoima, niti podnu nosivost koja može izdržati tone papira po kvadratnom metru.

Savremena bibliotečka nauka jasno definira šta je moderna nacionalna i univerzitetska biblioteka. To nije dekorativna dvorana s mramornim stubovima u kojoj turisti prave fotografije. Moderna biblioteka je kompleksan tehnološki sistem. Ona zahtijeva namjenske depoe s konstantnom temperaturom i vlažnošću zraka radi sprečavanja propadanja papira. Potrebne su, takođe, prostrane čitaonice s brzom digitalnom infrastrukturom i pristupom bazama podataka, laboratorije za konzervaciju i restauraciju papira i rijetke građe, rostorije za digitalizaciju i obradu velikih formata, sigurnosni sistemi za gašenje požara na bazi plina (a ne vode), koji ne oštećuju građu.

Ništa od ovoga Vijećnica nema. Niti je imala 1896. godine, niti 1949. godine, niti ima danas nakon obnove. Pokušaj da se u obnovljenu Vijećnicu ponovo “ugura” NUBBiH značio bi ponovno uništavanje i zgrade i biblioteke. Zgrada bi morala pretrpjeti građevinske preinake koje bi narušile njenu spomeničku vrijednost, dok bi biblioteka ostala zarobljena u prostoru u kojem ne može razvijati svoje osnovne funkcije 21. vijeka.

Inicijative koje pokreću pojedini lokalni mediji, a kojima se sada u predizbornoj kampanji priključuje i lokalni poloitičari, predlažući da se biblioteka vrati u Vijećnicu, predstavljaju vrhunac jeftinog populizma i skretanja pažnje s drugi, puno ozbiljnijih probelma koje Sarajevo ima (kolaps sistema vodosnabdijevanja, svakodonevni prometni kolaps, nepostojeća sportska u infrastruktura za kulturu…)

Niko ne spori da je uništenje NUBBiH-a u Vijećnici nakon granatiranja sa srspkih položaja historijska trauma koja će vječno ostazi u memoriji grada. Ali odavanje počasti ne obavlja se tako što ćete novu biblioteku osuditi na nefunkcionalnost u neadekvatnom prostoru. Prava briga o Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH ogledala bi se u izgradnji moderne, namjenske zgrade biblioteke, projekta koji decenijama stoji na čekanju zbog političke nesposobnosti i nedostatka vizije.

Vijećnica je danas, nakon kompletne i skupe obnove vraćena svojoj izvornoj namjeni i svojoj primarnoj funkciji. Ona je ponovo sjedište Gradske uprave, gradonačelnika i Gradskog vijeća, protokolarni objekat za primanje stranih delegacija, te multikulturalni centar otvoren za javnost, izložbe i koncerte. Njeni prihodi od turističkih posjeta i događaja direktno se vraćaju u budžet iz kojeg se održava ovaj kompleksni spomenik kulture.

Zahtjevi da se iz Vijećnice izbaci gradska uprava kako bi se unutra smjestile police s knjigama jednako su besmisleni kao i zahtjevi da se, naprimjer, u zgradu Predsjedništva BiH useli nekakav muzej. Riječ je o potpunom miješanju pojmova, nepoznavanju arhitektonske historije i ignorisanju potreba savremene nauke.

Političari koji podržavaju ovakve inicijative ne nude rješenje ni za Vijećnicu ni za NUBBiH. Oni nude nastavak improvizacije. Umjesto što troše medijski prostor na nerealne i štetne ideje, dužnosnici bi trebali usmjeriti svoju energiju na rješavanje pravnog statusa i trajnog finansiranja NUBBiH-a, te na obezbjeđivanje lokacije i sredstava za novu, savremenu zgradu biblioteke.