Regionalni poredak koji su izgradile SAD ne urušava se u jednom dramatičnom trenutku. On tiho blijedi i povlači se u pozadinu – sve dok se ljudi jednog dana ne probude u potpuno novoj stvarnosti.

Prošlog mjeseca, fotograf u Teheranu zabilježio je prizor koji je naizgled bio sasvim običan: ljudi prolaze pored velikog antiameričkog bilborda u gradu, a da ga pritom čak ni ne pogledaju.

Ta fotografija objavljena je uz opsežan esej pod naslovom “Kraj američkog Bliskog istoka” autora Marca Lyncha, profesora političkih nauka na Univerzitetu George Washington, u septembarsko-oktobarskom izdanju časopisa Foreign Affairs.

Lynch, koji pripada kritičkoj struji unutar američkog akademskog establišmenta – a ne njegovim marginama – piše da je regionalni poredak koji je Washington podržavao od 1991. godine propao, te da je američko-izraelski rat protiv Irana bio tek posljednji metak ispaljen u tijelo koje je godinama krvarilo.

Pitanje nije da li je Lynch u pravu – dokaze je teško osporiti – već zašto je trebalo toliko vremena da se to tako jasno iznese u časopisu koji se dugo smatrao gotovo zvaničnim referentnim mjestom za američki vanjskopolitički establišment.

Šta za narode u regiji – više nego za njihove vladare – znači činjenica da se poredak, decenijama predstavljan kao neizbježna sudbina, sada proglašava okončanim?

Poredak koji se oblikovao nakon Zaljevskog rata 1991. godine počivao je na dva stuba koja su djelovala kontradiktorno, a ipak su funkcionisala zajedno. To je uključivalo dvostruko vojno obuzdavanje Irana i Iraka putem baza koje su se protezale od Zaljeva do istočnog Sredozemlja, kao i nepisani dogovor s arapskim vladarima: američke sigurnosne garancije u zamjenu za šutnju o unutrašnjoj represiji i potiskivanju palestinskog pitanja.

Cijele generacije Arapa živjele su to kao svakodnevnu stvarnost: vojna pomoć vladarima od kojih se nikada nije tražilo polaganje računa za njihove zatvore, „mirovni proces” koji se obnavljao svakih nekoliko godina bez ikakvog približavanja uspostavi palestinske države, te američki štit koji je štitio Izrael od odgovornosti pred Vijećem sigurnosti UN-a.

Taj aranžman nikada nije zahtijevao legitimitet u očima javnosti jer nije ni bio osmišljen tako da polaže račune bilo kome kod kuće.

Nedostatak odgovornosti

Taj nedostatak odgovornosti, koji je desetljećima djelovao kao snaga tog poretka, na kraju je postao uzrok njegovog sloma. Velika sila koja saveznicima pruža bezuvjetne sigurnosne garancije oslobađa ih posljedica vlastitih odluka; oni koji znaju da će neko drugi snositi posljedice spremniji su preuzeti veće rizike.

Upravo se to dogodilo u Jemenu, gdje je Rijad u američkoj podršci pronašao pokriće za rat bez jasnih izgleda za pobjedu, gurnuvši zemlju u katastrofu, a da pritom nijedan donosilac odluka nije platio političku cijenu.

Još dramatičnije se to odigralo u Gazi, gdje je bezuvjetna američka zaštita postala de facto odobrenje za izraelsku vojnu kampanju u kojoj je ubijeno više od 73.000 ljudi, među kojima je mnogo žena i djece. Razna međunarodna tijela i stručnjaci okarakterizirali su to kao genocid.

Poretku izgrađenom na takvom zanemarivanju javnog mnijenja nije potrebna velika kriza da bi se uzdrmao.

Isti onaj Washington koji je mobilizirao svijet radi odbrane suvereniteta Ukrajine istovremeno je branio pravo svog saveznika da širi naselja i nekažnjeno razara Gazu – riječ je o dvostrukim standardima koji su produbili pukotine u percepciji legitimiteta regionalnog poretka.

Ta kontradikcija koštala je američki sistem velikog dijela preostalog moralnog autoriteta na Globalnom jugu, dok je konsenzus elita koji ga je održavao kod kuće počeo pucati uslijed protesta studenata bez presedana na američkim kampusima i oštre generacijske promjene u stavovima Amerikanaca prema Izraelu.

Kada javno mnijenje unutar same države pokrovitelja počne preispitivati ​​taj dogovor, više nije riječ samo o imidžu u inostranstvu, već o početku raskola u konsenzusu koji omogućava opstanak tog dogovora.

Američka strategija se od samog početka oslanjala na pretpostavku da mišljenja običnih arapskih građana nemaju stvarnu težinu sve dok njihovi vladari ostaju kooperativni – što predstavlja dublji nedostatak od bilo kakve kalkulacije o trenutnim interesima. Kada su 2011. godine izbili ustanci u kojima se tražio hljeb i dostojanstvo, Washington je manje tragao za načinima podrške demokratskim tranzicijama, a više za formulom kojom bi se uz najmanje troškova očuvala postojeća struktura – logika koja je svoj vrhunac doživjela s Abrahamovim sporazum, sigurnosni dogovor između vladajućih elita, maskiran kao historijski mir, proguran je bez da je ikada stigao do glasačke kutije.

Dvostruki šok

Ono što je obilježilo posljednje godine bio je dvostruki šok: moralni, u kolapsu bilo kakvog autoriteta koji je Washington polagao nakon svog stava o holokaustu u Gazi, i vojni – još bolniji za establišment koji je svoj regionalni utjecaj definirao kroz odvraćanje.

Uprkos razornoj kampanji protiv Hezbolaha, Izrael nije uspio osigurati svoju sjevernu granicu. Huti su nametnuli efikasnu pomorsku blokadu brodova na Crvenom moru povezanih s Izraelom, izdržavajući višemjesečne američke i britanske napade – dokaz da nedržavni akter može poremetiti globalnu trgovinu protiv najmoćnije vojne sile u historiji.

Iran je zatim lansirao direktnu raketnu baražnu vatru prema Izraelu, razbijajući višedecenijsku crvenu liniju i prisiljavajući američku flotu na intervenciju, ističući ovisnost Izraela o skupoj američkoj podršci.

U ratu 2026. godine, Washington se pokazao nesposobnim čak ni da zaštiti svoje saveznike u Zaljevu. Upravo ono što je opravdavalo američku mrežu baza od Katara do Bahreina – sposobnost odvraćanja, garantovanja slobode plovidbe i zaštite saveznika bez direktnog rata – odjednom se raspalo.

Pitanje sada više nije hoće li se američki utjecaj smanjiti, već koliko će vremena proći prije nego što to postane neosporno za sve.

Lynch se poziva na Suesku krizu iz 1956. godine, trenutak kada su Britanija i Francuska izgubile sposobnost nametanja svoje volje regiji – iako su oba carstva trebala desetljeća prije potpunog povlačenja.

Ono što sadašnji trenutak čini drugačijim jeste to što je regionalno osiguranje započelo prije nego što je napisan smrtni list: kada su Rijad i Teheran obnovili odnose 2023. godine kineskim posredovanjem koje je isključilo Washington, to je signaliziralo da su regionalne sile spremne rješavati sporove putem drugih kanala.

Od tada, zemlje Perzijskog zaljeva proširile su partnerstva s Pekingom i Moskvom, dok su se neke pridružile BRICS-u – osiguranje za dan kada američke garancije više neće zahtijevati isključivu lojalnost.

Profitiranje od haosa

Bolna ironija je u tome što Izrael i Iran, dva aktera najsposobnija da oblikuju novi regionalni poredak, dijele interes da regija ostane na rubu nestabilnosti.

Za Izrael, uporno ratno stanje opravdava širenje naselja i odgađa svako obračunavanje o tretmanu Palestinaca od strane države. Za Teheran, permanentna napetost nudi gotov narativ za opravdanje domaće represije – posebno nakon što je rat ohrabrio režim, nakon što je pokazao da može zatvoriti Hormuški moreuz i napasti saveznike Washingtona.

Uhvaćen između njih, Washington nema stvarne alate da ih obuzda – čak i ako formalno ostaje najveći garant sigurnosti u regiji.

Rat protiv Irana narušio je regionalni poredak predvođen SAD-om. Sporazum iz Meke mogao bi zadati konačni udarac.

Zaljevske države, koje su dugo vjerovale da će Washington preokrenuti ovu ravnotežu u njihovu korist, sada se suočavaju s bolnim zaključkom: sila koja ne može zaštititi svoje partnere od direktnog napada, niti ih konsultovati prije rata koji ih ionako stigne, više nije pouzdan partner na kojem je izgrađen aranžman iz 1991. godine.

Stvarni troškovi ne padaju na one koji su dizajnirali poredak, već na narode koji nikada nisu konsultovani o njegovom obliku. Egipat je oštar primjer: dok se naslovi vrte oko raketa i posredovanja, Kairo snosi direktne ekonomske troškove rata koji nije izabrao – cijene goriva i hrane rastu, a prihodi od Sueskog kanala padaju, povrh već produbljujuće finansijske krize. Ovi dnevni računi zaslužuju da se prebroje, uz mape utjecaja i ravnoteže moći.

Lynch završava reformističkim apelom: napuštanje vojne intervencije kao prvog sredstva, diplomatski angažman Irana umjesto izolacije, vezivanje pomoći za standarde ljudskih prava i prihvatanje multipolarne regije koju Washington više ne definira isključivo. Ovo je razumno u teoriji, ali  nije jasno ko posjeduje volju da to provede.

Prema njegovoj vlastitoj dijagnozi, sadašnja administracija nije opremljena za koherentan pristup bilo koje vrste, a kamoli za onaj koji zahtijeva stvarne ustupke u pogledu alata koje Washington dugo tretira kao aksiomske za svoj utjecaj. Historija uči da institucije napuštaju ukorijenjene navike tek kada troškovi nastavka premaše troškove promjena – što se upravo čini da se sada događa, iako presporo da bi oni koji žive kroz ovaj trenutak to primijetili.

Ovo nas vraća na sliku ljudi koji prolaze pored tog teheranskog bilborda bez pogleda – tačan sažetak onoga što se dešava u širem smislu.

Stari poredak se ne urušava u jednom dramatičnom trenutku pred svima; on polako blijedi u svakodnevnom pejzažu, sve dok se ljudi jednog jutra ne probude u potpuno drugačijoj stvarnosti, više se ne sjećajući tačno kada je sve počelo.

Hesham Gaafar je istraživač specijalizovan za islamsku misao i pokrete te rješavanje sukoba. Od 2000. do 2010. godine obavljao je dužnost glavnog urednika arapske sekcije portala IslamOnline.net. Suosnivač je Regionalnog centra za medijaciju i dijalog i radi kao konsultant za brojne međunarodne institucije u oblasti rješavanja sukoba. Njegov tekst objavljen je na portalu Middle East Eye.