Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine pokrenula je opsežan projekt kulturne i političke transformacije regije, u kojem je tradicionalno oružje bosanskih ratnika preoblikovano u ukrasne suvenire i izložbene eksponate za zapadno tržište. Kroz politiku obnove zanatstva, djelovanje stručnih škola i kontroliranu prezentaciju na bečkim i svjetskim izložbama, habsburška uprava nastojala je pacificirati lokalno stanovništvo i legitimirati vlastitu civilizatorsku misiju na Orijentu. Međutim, taj proces estetske pacifikacije i kolonijalnog paternalizma potiskivao je izvornu autonomiju domaćih majstora, potičući otpor i radikalizaciju među mlađom generacijom

Izum, zaštita i plansko usmjeravanje kulture u Sarajevu činili su neodvojiv dio austrougarske civilizacijske misije u Bosni i Hercegovini nakon što su činovnici, etnografi i naučnici zaposjeli provinciju 1878. godine. Tokom naredne dvije decenije, kolonijalna i orijentalistička imaginacija Beča ugrađena je u takozvani izložbeni kompleks habsburške metropole. Zanatski proizvodi, arheološki artefakti i prirodni resursi sa okupiranog područja redovno su prikazivani u muzejima i na međunarodnim izložbama sve do izbijanja Prvog svjetskog rata.

Jedan od najznačajnijih aspekata ove kulture prikazivanja bilo je ukroćivanje bosanskog ratnika i njegova transformacija od zastrašujućeg neprijatelja iz 1878. godine u nepokolebljivo odanog branioca Dvojne Monarhije. Ova metamorfoza odvijala se na tri komplementarne razine. Najprije je etnograf Friedrich Salomo Krauss, putujući teritorijom po nalogu Bečkog antropološkog društva, počeo bilježiti epske guslarske pjesme o ratničkoj tradiciji. Njegov rad legitimirao je ratničko naslijeđe regije, učinivši ga istovremeno dostupnim naučnom pogledu evropske antropologije i folkloristike.

Potom su bosanski borci fizički preoblikovani u egzotične i elitne jedinice unutar austrougarske oružane sile, čije je prisustvo u garnizonima širom Monarhije budilo maštu o nekadašnjim protivnicima koji su izrasli u odane sinove carstva. Na koncu, tradicionalno bosansko oružje transformirano je u ukrasne suvenire namijenjene turistima i okupacijskim vojnicima. Ovi zanatski radovi, zajedno sa majstorima koji su ih izrađivali, redovno su izlagani u Beču i na svjetskim izložbama kao opipljiv dokaz civilizatorskih dometa austrijske uprave.

Nakon okupacije 1878. godine, kolonijalistička i orijentalistička retorika oblikovala je obnovu bosanskog zanatstva, posebno metaloprerađivačkih i oružarskih vještina. Britanski teoretičar Tony Bennett skovao je termin izložbeni kompleks kako bi opisao nove institucije i naučne discipline, poput historije umjetnosti i antropologije, koje su se razvile u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Ove discipline blisko su sarađivale kako bi izložile svoja dostignuća na privremenim manifestacijama, poput svjetskih izložbi, te u novim javnim muzejima otvaranim širom Evrope nakon Londonske izložbe u Kristalnoj palati 1851. godine. Izložbeni kompleks predstavljao je suptilniji oblik državne moći čiji je cilj bio organizovanje znanja radi pridobijanja naklonosti građana, obrazovanja masa i prenošenja službene ideologije.

Uprkos nedostatku prekomorskih posjeda, Austro-Ugarska se u Bosni i Hercegovini ponašala poput klasične kolonijalne sile, ne razlikujući se od ostalih evropskih velesila koje su dijelile svijet. Berlinski kongres 1878. godine, na kojem je Beču povjeren mandat za okupaciju osmanskih pokrajina, označio je početak nove ere globalnog imperijalizma. Dok je Velika Britanija dobila Kipar spremajući se za zauzimanje Egipta, a Francuska ciljala Tunis, okupacija Bosne i Hercegovine poslužila je kao uvertira u opštu jagmu za Afriku. Mnogi Evropljani posmatrali su ovaj potez kao habsburšku alternativu za afričke kolonije.

Jedan njemački parlamentarac je tokom kolonijalne debate primijetio da su Austrijanci prošli znatno bolje jer taj mali komad Hercegovine vrijedi više od čitave Istočne Afrike, dok je jedan češki prohabsburški publicista upotrijebio geografsku metaforu tvrdeći da je Bosna do tada bila poput velikih bijelih mrlja na kartama centralne Afrike. Bosna je tako postala austrijska Afrika, neistraženi prostor na jugoistoku Evrope koji je trebalo spasiti od osmanske despotije, naučno obraditi i uvesti u krug zapadne civilizacije.

Pored toga što je služila kao unutrašnja Afrika, blizina Bosne i Hercegovine habsburškim granicama i njeno osmansko naslijeđe raspirivali su specifične orijentalističke vizije okupatora. Etnolog André Gingrich nazvao je ovu interakciju graničnim orijentalizmom, procesom koji se razlikovao od klasičnog koncepta Edwarda Saida po tome što ga je oblikovala geografska bliskost. To je stvaralo osjećaj preplitanja bliskosti i straha, uz narativ koji je imao dvije ključne komponente. S jedne strane, Bosanac se pojavljuje kao opasni turski vojnik, naoružani predstavnik druge visoke kulture i ravnopravan protivnik čije je savladavanje neophodno za vlastiti carski uspon. S druge strane, on se preobražava u potčinjeno kolonijalno biće koje ostaje odano do samog kraja, boreći se požrtvovano protiv neprijatelja carstva. U skladu s takvim shvatanjem, Austrijanci su smatrali svojom dužnošću da donesem civilizaciju u nekadašnje osmanske krajeve.

Tokom posjete Sarajevu 1888. godine, prijestolonasljednik Rudolf izjavio je da je osnovna misija Monarhije donošenje zapadne kulture na Orijent. Za austrijske patriote, prosvijećena uprava nad ovim teritorijama trebala je poslužiti kao uzor kolonijalnog upravljanja drugim evropskim silama.

Upečatljiv primjer spajanja kolonijalno-orijentalističke percepcije sa izložbenim kompleksom metropole pruža pojava bosanskog pokućara na bečkim ulicama krajem osme decenije devetnaestog stoljeća. Beč je u to doba bio višenacionalna i kosmopolitska metropola, dom najrazličitijih etničkih grupa, od čeških fabričkih radnika do galicijskih Jevreja. Međutim, u tom šarenilu pojavila se nova, živopisna figura, bosanski prodavac koji je nudio robu od vrata do vrata.

List Bosnische Post opisao ga je kao živopisnog došljaka u narodnoj nošnji, sa uskim čakširama, prslukom živih boja, fesom i širokim pojasom u kojem se nalazio zastrašujući niz sitnog oružja. Noseći sa sobom čitav mali arsenal, ovaj pokućar bio je hodajuće skladište noževa inkrustiranih bjelokošću, kutija za šibice i tabakera od ružinog drveta. Novine su u njemu vidjele vrstu pionira koji traži tržište za skromne proizvode svoje domovine u metropoli carstva, dajući bečkim ulicama orijentalni šarm i podsjećajući prolaznike na civilizatorsku misiju Monarhije na Istoku.

Ovaj pokućar nalikovao je skromnijoj verziji lutke izgrađene za potrebe tek osnovanog Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Ta figura prikazivala je muslimanskog agu čije su nasmijane oči i blag stav stajali u oštroj suprotnosti sa oružjem koje je nosio, u desnoj ruci držao je kremenjaču, dok su mu za pojasom stajali pištolji i handžari. Prikaz pitomog i ukroćenog muslimana bio je pažljivo osmišljena ideološka konstrukcija. Živopisni opisi bosanskog trgovca koji obilazi Beč obilovali su rječnikom austrijskog kolonijalnog diskursa: okupirane teritorije nazivaju se novom Austrijom, ratoborni došljak proglašava se bezopasnim trgovačkim pionirima, dok oružje u njegovom pojasu ne predstavlja prijetnju već simbol civilizatorskog preobražaja. Proizvodi koje je nudio činili su dio šire inicijative koju je 1887. godine pokrenuo zajednički ministar finansija Benjamin von Kállay s ciljem obnove bosanskog zanatstva. Reforme su uključivale estetsko obrazovanje domaćih majstora, s namjerom da se unaprijedi kvalitet robe, stvori lojalno stanovništvo zahvalno novim vladarima na modernizaciji, te pošalje poruka građanima metropole o uspjehu habsburške uprave.

Međutim, stanovništvo Bosne i Hercegovine nije bilo tako miroljubivo u trenutku ulaska austrougarskih trupa 1878. godine. Uprkos nadama ministra vanjskih poslova grofa Gyule Andrássyja da će okupacija proteći bez većih napora, uz pomoć jednog eskadrona husara i vojne muzike, habsburške snage naišle su na žestok oružani otpor organizovanih jedinica narodne odbrane i ustaničkih grupa. Otpor je znatno usporio napredovanje trupa, a borbe za Sarajevo bile su izuzetno teške.

Nakon ulaska u grad 19. augusta, general Josip Filipović zatražio je pojačanje, pa je na koncu angažirano više od 250.000 vojnika, što je činilo trećinu cjelokupne oružane sile Monarhije, kako bi se slomio lokalni otpor. Žestina sukoba ostala je zapamćena po gerilskoj taktici domaćih boraca koji su se lako povlačili u planine i ponovo napadali.

Slika o ratobornom stanovništvu jugoistočne Evrope bila je prisutna u zapadnoj putopisnoj literaturi i prije same vojne intervencije. Jedan engleski putnik koji je posjetio sarajevsku čaršiju 1875. godine zapisao je kako su ulice odvanjale od čekića kazandžija, ali da su oružarske radnje bile zloslutno prepune ljudi i nakrcane noževima i mačevima od čuvenog bosanskog čelika. Te zloslutne gomile pretvorile su se u ustanike 1878. godine, a austrougarske vlasti borile su se sa gerilskim grupama još četiri godine nakon formalnog zauzimanja zemlje. Bosanski ratnik bio je strašan protivnik, pa je ključni zadatak nove uprave bio da ga potčini, pripitomi i preusmeri njegov ratnički duh.

Kada je Benjamin von Kállay 1882. godine preuzeo civilnu upravu nad pokrajinom, čvrsto je vjerovao da će uspostavljanje dobre administracije stvoriti lojalne podanike. U intervjuu za londonski list Daily Chronicle istakao je da je njegov ideal učiniti ljude zadovoljnim, osigurati pravdu, razviti poljoprivredu, olakšati saobraćaj i proširiti obrazovanje, očuvavši drevne tradicije zemlje pročišćene modernim idejama. U godinama koje su uslijedile, Kállay je nastojao pridobiti naklonost stanovništva putem naučnih i obrazovnih institucija, koristeći izložbeni kompleks Beča za preoblikovanje tradicionalnog oružja u egzotične suvenire namijenjene turistima i trgovačkim radnjama metropole.

Krajem osme decenije devetnaestog stoljeća efekti austrijske uprave u Sarajevu postali su vidljivi na svakom koraku. Monumentalni građevinski projekti, poput nove katedrale i Zemaljske vlade, počeli su mijenjati urbani pejzaž pokrajinske prijestolnice. Priliv vojnika, preduzetnika i činovnika doveo je do značajnog porasta stanovništva i povećanja etničke i vjerske raznolikosti grada. Primijetivši opadanje lokalne radinosti uslijed prodora jeftinih industrijskih proizvoda sa Zapada, Kállay je 1887. godine pokrenuo obimne programe obnove zanatstva, osnivajući vladine ateljee i zanatske škole u Sarajevu, Livnu i Foči kako bi obučio novu generaciju zanatlija tradicionalnim tehnikama.

Očuvanje zanata bilo je dio šireg nastojanja da se izgradi regionalni bosanski identitet koji bi subio narastajuće vjerske nacionalizme. Premda taj politički projekt na koncu nije uspio, Kállay je želio stvoriti održive lokalne radionice sposobne da se takmiče sa zapadnim proizvodima i donesu finansijsku dobit upravi, s obzirom na to da su austrijske i mađarske delegacije odbile finansirati civilnu administraciju iz zajedničkog budžeta.

Da bi ostvario estetske i komercijalne ciljeve, Kállay se oslonio na razvijenu mrežu umjetničkog obrazovanja koja je već postojala u austrijskom dijelu Monarhije. Od 1863. godine Austrijski muzej za umjetnost i industriju u Beču upravljao je stručnim obrazovanjem putem regionalnih zanatskih škola. Iako je težište u početku bilo na industrijskoj proizvodnji, Muzej se od sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća sve više usmjeravao na unapređenje narodne radinosti u rubnim pokrajinama carstva gdje industrija još nije potisnula kućnu radinost. Kállay je primijenio ovaj bečki model otvarajući radionice u Bosni i Hercegovini.

Interesantno je da su u sklopu obnove oružarskog zanata otvorene radionice specijalizirane za tauširanje, odnosno intarziju žicom i sedefom na pištoljima, sabljama i handžarima, što je bio posao kojim su se tradicionalno bavili isključivo muslimanski majstori. Iako je obimna oružarska proizvodnja iz osmanskog perioda gotovo u potpunosti izumrla, do te mjere da je 1887. godine pronađen samo jedan živi majstor te tehnike, vlasti su se ponosile time što su stvorile uslove da on prenese svoje znanje novoj generaciji učenika.

Međutim, obnova bosanskih zanata značila je i njihovo prilagođavanje ukusu gradske klijentele na Zapadu. Zbog toga su austrijski nastavnici u Bosni imali dvostruki zadatak: očuvati lokalnu tradiciju, ali i usaditi zapadne estetske principe. Kada je češki nastavnik Alois Studnička imenovan u sarajevsku stručnu školu devetsto osamdesetih godina, donio je sa sobom bečke nastavne metode koje su primjenjivane u vladinim radionicama širom zemlje. U taj obrazovni projekt uključio se i novoosnovani Zemaljski muzej, koji je sakupio bogatu zbirku oružja i tekstila, posluživši kao osnova za etnografska istraživanja i uzor učenicima koji su preslikavali i imitirali najbolje historijske primjerke.

Čitav proces pratila je retorika prosvijećenog paternalizma. Nastavnici su iznovim pominjali učenicima da moraju ostati zahvalni očinskoj brizi koju je zemaljska uprava uložila u njihovo školovanje, čime se jasno davalo do znanja da civilizatorski preobražaj vodi ruku pod ruku sa prihvatanjem habsburškog autoriteta.

Dok se u Sarajevu odvijala reformacija radionica, u Beču su institucije izložbenog kompleksa uvodile publiku metropole u tajne bosanskog Orijenta. Zemaljska vlada u Sarajevu širila je poruku o kulturnom preporodu i dobrobitima habsburške uprave putem svojih ureda i međunarodnih izložbi. Sjedište Ureda za bosanski zanat nalazilo se u samom centru Beča, blizu Muzeja za umjetnost i industriju, kombinujući administrativne prostorije i luksuznu prodavnicu u prizemlju. Proizvodi nastali u sarajevskim radionicama stizali su direktno u bečku radnju, dok su službeni memorandumi i oglasi u časopisima promovirali bosansku umjetničku radinost. Od 1888. godine Bosanski ured učestvovao je na redovnim božićnim izložbama u Muzeju za umjetnost i industriju, gdje su egzotični predmeti privlačili veliku pažnju publike i brzo se prodavali.

Prikazivanje Bosne u metropoli nije imalo samo komercijalni karakter. Na jubilarnoj izložbi Muzeja 1889. godine, bosanski ćilimi, čije je nacrte korigovao i prilagodio direktor bečke Umjetničko-obrtne škole Josef von Storck, proglašeni su vrhunskim ukrasom manifestacije. Međutim, taj uspjeh razotkrio je hibridni karakter obnove zanatstva: vuna je bila bosanskog porijekla, ali je slana u Beč na bojenje, da bi potom bila vraćena u Bosnu gdje su je tkalje tkale prema pročišćenim bečkim nacrtima. Nakon 1889. godine, bosanski radovi dobili su međunarodna priznanja na izložbama u Karlsruheu, Budimpešti, Briselu i konačno na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine, što je u evropskoj javnosti prihvaćeno kao dokaz uspješne i dobronamjerne austrijske uprave.

Egzotična privlačnost Bosne doživjela je vrhunac 1891. godine na Izložbi nošnji u Beču. Uprava Zemaljskog muzeja iz Sarajeva poslala je zbirku izuzetno vjernih lutki izrađenih tako da po boji kože, crtama lica i frizuri odgovaraju etničkom i regionalnom porijeklu nošnje koju su nosile. Svaka lutka bila je opremljena odgovarajućim rekvizitima: pištoljima, čibucima, tkačkim stanovima ili posuđem. Kada su lutke postavljene u ulaznom holu bečkog muzeja, postale su senzacija. Prijateljski nasmijani bosanski aga sa oružjem za pojasom stajao je u samom centru sale, želeći dobrodošlicu posjetiocima i šaljući jasnu poruku da se Austrijanci više ne moraju bojati nekadašnjih protivnika jer je mudra uprava pridobila lokalno stanovništvo. Ove lutke postale su tihi ambasadori habsburške uprave na svim narednim izložbama širom svijeta.

Uporedo sa estetskim usavršavanjem oružarskih tehnika, došlo je do drastičnih promjena u njihovoj upotrebi. Dok su u osmansko doba muškarci u Bosni slobodno nosili mačeve damascirace, handžare i pištolje, dajući posao stotinama oružara, austrougarska uprava je strogo ograničila pravo nošenja oružja. Do kraja devetnaestog stoljeća bogato ukrašeno oružje mogli su nositi samo rijetki, privilegovani muslimanski plemići u svečanim prilikama, ali bez prava na njegovo korištenje. Oružje je time izgubilo svoju primarnu funkciju i pretvorilo se u puki ukras.

Do 1900. godine tehnike inkrustacije i tauširanja preusmjerene su na proizvodnju novih turističkih artikala: umjesto pištolja i barutnica, radionice su počele izrađivati tauširane muštikle, igle za šešire, ramove za slike, četke i noževe za otvaranje pisama. Izgubivši lokalno tržište zbog zabrana, oružari su pronašli nove kupce u prodavnicama suvenira koje su posjećivali turisti i stotine hiljada austrougarskih vojnika na službi u pokrajini. Ukrašeni pištolji, noževi i male sablje postali su obavezni suvenir koji su vojnici nosili kućama širom Monarhije.

Austrijski administratori isticali su da je estetsko obrazovanje, a ne vojna sila, dovelo do pacifikacije i preporoda regije, tvrdeći da je Austrija osvojila Bosnu dvaput, prvi put oružjem, a drugi put mudrom upravom i moralnom superiornošću. Međutim, ovaj proces predstavljao je estetsku formu graničnog orijentalizma u kojoj su osmanski motiv transformisani u robu za zapadno tržište, dok je domaći majstor preoblikovan u potčinjenog i estetski ukroćenog kolonijalnog podanika.

Uprkos velikim investicijama, sistem estetskog obrazovanja pokazao je i svoje duboke slabosti. Pojedini bečki posmatrači primijetili su 1910. godine da je nametanje zapadnih standarda i masovni priliv stranih činovnika stvorio osjećaj iskorijenjenosti među domaćim stanovništvom, šaljući im neprekidnu poruku da je sve domaće loše i da sve zahtijeva popravku. Ograničavanje slobode tkalja i majstora da stvaraju vlastite uzorke potisnulo je izvornu kreativnost, stvarajući proizvode koji više nisu imali autentični bosanski karakter. Ta prosvjetiteljska iskorijenjenost i kolonijalni paternalizam izazvali su otpor među mlađom generacijom nacionalno nadahnutih intelektualaca i omladine.

Prilikom otvaranja nove zgrade Zemaljskog muzeja 1913. godine, mladi pripadnici revolucionarnih pokreta učestvovali su u protestima protiv te institucije, prepoznavajući u njoj moćan simbol habsburške hegemonije. Bosanski mačevi nisu prekovani u ravnopravne plugove, već u ukrasne predmete za gradske salone, ali su neočekivani plodovi te vizije na koncu bili otpor, radikalizacija i slom carstva.

(Za tekst korišteni podaci iz naučnog rada “Swords into Souvenirs: Bosnian Arts and Crafts under Austro-Hungarian Administration” autorice Diane Reynolds Cordileone)