Često se u prosječnom znanju govornika bosanskog jezika termini pravilnog ili ispravnog i standardnog poistovjećuju, a to nije isto. To lijepo ilustrira sljedeći slučaj

Manje-više svima je poznato pravilo po kojem se glas jat (ě), kada se nađe ispred vokala -o, transformira u vokal i. Dokaz su tome klase glagolskih pridjeva muškog roda jednine, te neke imenice i pridjevi. Kod imenica, to je primjer oblika dio: dělъ > děl > děo > dio. Kod pridjeva, to je primjer neodređenog vida oblika cio: cělъ > cěl > ceo > cio.

Kod glagola, to je slučaj sa spomenutim glagolskim pridjevom muškog roda jednine u čijoj je osnovi jat: htěti > htjeti: htjeo > htio; směti > smjeti: smjeo > smio; uměti > umjeti: umjeo > umio; volěti > voljeti: voljeo > volio; želěti > željeti: željeo > želio itd. Međutim, kada se dođe do glagola sjesti, situacija postaje dodatno zanimljivija: sěd-ti > sjesti: sědlъ > sjedl > sjel > sjeo, gdje bi se po završnoj obradi jezičkog procesa trebalo očekivati da jat pređe u i te na kraju dadne oblik sio, koji se inače može naći u organskom, narodnom idiomu, naročito istočnohercegovačke provenijencije.

Mogući razlog propisivanja normativnog oblika sjeo vezan je za specifičnu korijensku osnovu glagola sjesti, u kojem je osnova sjed– (<sěd-), zbog čega je skupina –dl– uprošćena u korist ispadanja suglasnika –d– u navedenoj skupini, kako se javlja kao zakonomjernost (npr. radlo > ralo; modliti > moliti). Međutim, to ne bi trebalo biti problem s obzirom na princip promjene jata ispred –o u i, iz čega bi trebao proizići oblik sio. S druge strane, kada se gleda, ako je normativno sjeo, može se postaviti pitanje treba li onda u toj poziciji biti normirano *htjeo, *smjeo, *umjeo, *voljeo, *željeo itd.

Naravno, to neće biti slučaj, kao što je teško očekivati da se promijeni normativni status oblika sio. I tu se, na koncu, dolazi do pitanja: šta je pravilno, a šta standardno? A odgovor bi glasio: pravilno je sio, jer je proces doveden do kraja, ali je standardni oblik sjeo. Prema tome, neki neprozirni slučajevi mogu zamagliti realnu sliku.

I dakako, voditi računa u vezi s time.

Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je samostalno četiri naučne monografije, dvije naučne knjige u koautorstvu, te jednu zbirku priča i jedan dnevnički putopis. Uz skoro 90 naučnih i stručnih radova te 15-ak kulturalnih kolumni objavio je približno 400 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.