Istina je da se antifašizam redefinisao i ojačao tokom otpora nacistima u Evropi tokom svjetskog rata, ali je taj uzlet bio kratkog daha. Teret borbe i njenu logiku iznijele su države, a ne društveni ili politički pokreti

Osnivanje Međunarodnih brigada, vjerovatno najslavnije dobrovoljačke vojske u historiji, one koja je ratovala u Španij s početka 20. stoljeća, dogodilo se 18. septembra. Brigadiste su nazivali raznim imenima: od pogrdnog određenja frankističkog režima da su “šljam međunarodnog boljševizma”, pa sve do divljenja koje ih je opisivalo kao heroje i preuranjene antifašiste koji su djelovali uvertiri u Drugi svjetski rat.

Ni njihova slava, niti izuzetno oprečna mišljenja o njima, ne predstavljaju izuzetak; oni se sasvim vjerno uklapaju u emocije i rasprave koje je Španski građanski rat izazivao od samog izbijanja.

Kada analiziramo historijski značaj Brigada, u stvarnosti nastojimo razlučiti šta su zapravo bili Španski rat, antifašizam i sam Svjetski rat. Ostavimo po strani prvu temu, koju su moje kolege tako dobro analizirale u ovoj godini tužnih godišnjica, kako bismo se usredotočili na dva posljednja aspekta.

Antifašizam je nastao kao otpor pojavi i konačnom dolasku na vlast fašističkog pokreta u Italiji između marta 1919. i oktobra 1922. godine. Italijanski neprijatelji fašizma bili su antifašisti iz nužde i kao takve ih je Musolini nemilosrdno progonio. Njegova vlada bila je jedina fašistička vlada u Evropi sve dok Hitler nije imenovan za kancelara u januaru 1933. No, čak ni tada nije bilo očigledno da je riječ o istoj vrsti političkog režima.

Konferencija u Montrou u decembru 1934, koju su organizirali Italijani radi stvaranja Fašističke internacionale, žestoko je isključila naciste. Ova zabluda uticala je i na buržoaske demokrate, a prije svega na ljevicu. Za prve, počevši od samog Vinstona Čerčila, fašizam je bio lokalni fenomen, izuzetno prikladan za narode poput latinskih, koji po svom mentalitetu nisu bili zreli za demokratiju.

Za ljevicu je situacija bila složenija. Podjela, katkad i krvava, između socijalista i komunista u godinama uspona fašista, dovela je do toga da dvije struje ne dijele ni analize ni strategije o onome što se dešavalo. Štaviše, Komunistička internacionala (Kominterna) usvojila je 1928. doktrinu “klasa protiv klase”, koja je u suštini demonizirala socijaldemokrate kao saradnike kapitalističkog sistema i izdajnike proletarijata, zbog čega su smatrani “socijalfašistima”.

Ovu doktrinu Staljin nije revidirao sve do 1935., kada je učvršćivanje vlasti Trećeg rajha, dok je ranije Komunistička partija Njemačke povremeno sarađivala s nacistima u svojoj težnji da uništi Vajmarsku republiku, dokazalo da je bila katastrofalna. Zamijenjena je idejom narodnih frontova: sve “demokratske” snage morale su se ujediniti u borbi protiv fašisma.

Ovim izvanrednim zaokretom sovjetski diktator je nastojao privući zapadne vlade u savez protiv rastuće vojne opasnosti iz Njemačke. U tome nije uspio, a najočitiji, mada ne i jedini primjer, bio je Španski građanski rat. Tada se legitimna španska vlada našla međunarodno izolovana i onemogućena da se brani, prije svega zbog politike nemiješanja koju su francusko-britanski krugovi usvojili početkom augusta 1936. Ta politika je zatvorila međunarodna tržišta oružja za Republiku, dok su Italijani i Nijemci već sedmicama slali ljudstvo i materijal pobunjenicima.

Stvaranje Brigada i slanje nešto manje od 40.000 dobrovoljaca u Španiju od strane Kominterne slavljeni su od tada kao vrhunac u historiji svjetskog antifašizma; isto tako i kod frankista, jer se to savršeno uklapalo u njihov narativ o borbi protiv žestokih i brojnijih stranih neprijatelja. Međutim, činjenica je da je taj broj bio daleko manji od 100.000 vojnika koje su Italija, Njemačka i Portugal poslali “nacionalnoj” Španiji (čemu treba dodati između 60.000 i 85.000 marokanskih plaćenika).

Sa svoje strane, Sovjeti su opremili Republiku s manje materijala, neredovnije i često lošijeg kvaliteta od onog koji su fašističke sile isporučile Franku. Franko je, uz to, na kredit dobijao ogromne količine nafte i kamiona iz Sjedinjenih Američkih Država, što mu je omogućilo pokretanje trupa, uz izdašnu pomoć međunarodnog bankarskog sektora.

Takođe se ne čini da su brigadisti preuranjeno najavili borbu u Drugom svjetskom ratu. Za početak, sam taj naziv nije se općenito koristio sve do okončanja sukoba, koji u to vrijeme, gledano iz raznih dijelova svijeta, nije doživljavan na način na koji ga shvatamo danas. Za Kineze, rat je počeo japanskom invazijom u julu 1937. godine i nazivao se Drugim kinesko-japanskim ratom.

Invazija na Poljsku u septembru 1939. pokrenula je drugi sukob koji se u to vrijeme nazivao Evropskim ratom. U početku to nije bila borba za slobodu, već odbrana strateških interesa Britanaca i Francuza. Poljska je bila desničarska vojna diktatura. Prije toga, te iste zemlje su pustile da španska i čehoslovačka demokratija stradaju od fašističke ruke.

S druge strane, sve do nacističke invazije na Sovjetski Savez u junu 1941. (značajno nazvane Veliki otadžbinski rat), u svijetu je bilo vrlo malo prostora za antifašizam. U tom periodu komunističke partije su tvrdile da je evropski rat bio borba između imperijalista (Komunistička partija Francuske pozvala je svoje članstvo da se ne bori, a njen vrhovni vođa Maurice Thorez dezertirao je u Moskvu kada je pozvan pod zastavu).

To nije bilo iznenađujuće. Od augusta 1939. godine SSSR i nacistička Njemačka sarađivali su u svojim, katkad i zajedničkim, planovima agresije. Naposljetku, trebalo je sačekati japanski napad na Perl Harbur u decembru 1941. i izbijanje Rata na Pacifiku da bi se svi ti sukobi spojili u jedan i stvorila dva velika, konačna saveza. Kao simbol novih vremena i oportunističke upotrebe antifašizma, Staljin je u maju 1943. raspustio Kominternu.

Istina je da se antifašizam redefinisao i ojačao tokom otpora nacistima u Evropi tokom svjetskog rata, ali je taj uzlet bio kratkog daha. Teret borbe i njenu logiku iznijele su države, a ne društveni ili politički pokreti. Države su organizovale i predvodile glavninu trupa koje su porazile Sile osovine (prisjetimo se da je La Nueve, četa španskih antifašista koja je oslobodila Pariz, bila jedinica vojske Slobodne Francuske).

Kada se rat završio, pobjedničke države su bile te koje su odlučivale kako organizovati svijet u skladu sa sopstvenim interesima. Do početka 1947. sve je bilo jasno. Antifašisti iz Međunarodnih brigada doživjeli su različitu sudbinu. Mnogi su zauzeli važne položaje u novim komunističkim diktaturama istočne Evrope; pri tome nemali broj njih kasnije je pao kao žrtva tamošnjih čistki. U zapadnim zemljama njihovo javno prisustvo bilo je tek simbolično. U najboljem slučaju, predstavljali su moral i hrabrost koje zapadne vlade nisu imale pred usponom fašizma. Ali malo šta preko toga. Gledani s podozrenjem i diskriminisani u kontekstu Hladnog rata, njihovi glasovi bili su sasvim tihi u svijetu koji je jedino želio ostaviti užas iza sebe i uživati u novim, tako silovitim posleratnim blagodetima.

Antonio Cazorla Sánchez je profesor savremene evropske historije na Univerzitetu Trent u Kanadi, ovaj tekst napisao je za El Pais