Knez Pavle preminuo je u Parizu 14. septembra 1976. godine. Kao regent, vodio je jugoslavensku monarhiju sve do državnog udara 27. marta 1941. godine

U poređenju s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, ubijenim u Marseilleu 1934. godine, čija je smrt bila u središtu tadašnje evropske politike, odlazak njegovog rođaka kneza Pavla protekao je gotovo neprimijećeno u javnosti. Dok je prvi, kao žrtva separatističkih snaga, postao heroj jugoslavenske unitarističke mitologije (prisjetimo se poznatih apokrifnih riječi: Čuvajte mi Jugoslaviju!), drugi, kome je zapao nezahvalan zadatak da popravlja nagomilane političke probleme iz vremena vladavine „viteškog kralja“, dobio je brojne negativne etikete.

Akteri državnog udara od 27. marta 1941. godine, kojim je Jugoslavija navukla na sebe Hitlerov rušilački bijes, proglasili su ga izdajnikom, a poslijeratne komunističke vlasti ratnim zločincem. Međutim, posmatramo li njegovu politiku iz historijske perspektive, jasno je da su mu pripisane etikete bile neopravdane.

 „Nakon teškog gubitka koji je zadesio zemlju smrću kralja Aleksandra, knez Pavle je čvrstom rukom preuzeo kormilo države i stabilno ga drži u sadašnjim turbulentnim okolnostima. Bogato obdaren prirodom izuzetnim umnim sposobnostima i visoko obrazovan, odmah se udubio u sva velika pitanja koja se tiču suštinskog suživota Srba, Hrvata i Slovenaca. Njegova je namjera da reorganizuje zemlju tako da ona bude domovina zadovoljnih Slovenaca, Hrvata i Srba.“

Ove laskave ocjene napisao je mariborski sedmičnik katoličkih nacionalista Slovenski gospodar povodom Pavlovog 47. rođendana. Naravno, nije bio jedini u takvim pohvalama, a novinari u tadašnjoj Kraljevini Karađorđevića utrkivali su se u nabrajanju komplimenata knezu, koji je bio samo jedan od trojice članova kraljevskog namjesništva, ali koji je odmah nametnuo svoju dominantnu regentnu ulogu. Godine 1940. bio je na vrhuncu svog državničkog djelovanja. I iako je Evropu već zahvatila oluja Drugog svjetskog rata, još nije mogao sa sigurnošću znati da će to biti posljednje proljeće prije nego što ona zahvati i Jugoslaviju.

Pavle je bio sin kneza Arsena, brata kralja Petra I, koji se školovao u Francuskoj i Rusiji. Kako čitamo u memoarima njegovog slovenskog savremenika iz redova Slovenske narodne stranke, Jakoba Mohoriča, Pavlovi sunarodnici smatrali su ga djelimično Rusom, budući da mu je majka bila kneginja Aurora Pavlovna Demidova, a rođen je 1893. godine u Sankt Peterburgu. Njegovi roditelji su se ubrzo razveli, pa se o njemu uglavnom brinuo stric Petar.

U pogledu kulturnih horizonata, smatran je više Englezom, jer je od 1912. godine studirao na Univerzitetu u Oxfordu. Oženio se grčkom princezom Olgom, a sam Albert, vojvoda od Yorka, kasniji kralj George VI, prisustvovao je vjenčanju u Beogradu 1923. godine kao kum, što ga je dodatno povezalo s dinastijom Windsor. Status koji je uživao na tamošnjem dvoru potvrđuje, između ostalog, i to što ga je George VI primio u Red podvezice, ekskluzivni klub koji pored britanskog monarha broji svega dvadesetak viteških članova.

No, sve mu to nije donijelo veću popularnost među srpskom političkom elitom. Pavlov minus bio je taj što, za razliku od svog oca Arsena, koji se istakao na ratištima u francuskoj, ruskoj i srpskoj vojsci, te rođaka Aleksandra, koji je gradio imidž na bliskim vezama s vojskom i koga su srpski generali smatrali „jednim od svojih“, nikada nije bio vojnik. Za člana srpske vladarske porodice bilo je neobično i to što je imao loše mišljenje o pravoslavnoj crkvenoj hijerarhiji, dok je cijenio „konstruktivnost“ katoličke. Više ga je zanimala umjetnost nego politika, a bio je poznat kao kolekcionar starih umjetnina, ali je uprkos tome brzo savladao političku vještinu.

Iako su ga kasniji protivnici optuživali za autoritarne tendencije, Pavle je i u spoljnoj i u unutrašnjoj politici samo pokušavao sačuvati Aleksandrovo naslijeđe, djelujući kao svojevrsni „čuvar Jugoslavije“. Drugim riječima, nastojao je osigurati kontinuitet vlasti između svog pokojnog rođaka i maloljetnog kralja Petra II uz što manje potresa. Pri tome se čini da je svoju dužnost posmatrao kao ličnu obavezu, ali i kao čast, svjestan njenog izrazito državotvornog karaktera.

Možda Pavle nije bio najvještiji u čaršijskim intrigama, ali je bio prilično upućen u spoljnu politiku. Čak mu je i hrvatski historičar Bogdan Krizman, inače kritičan prema „buržoaskoj“ diplomatiji, priznao znatne sposobnosti u ovoj oblasti: smatran je „arhitektom nove spoljnopolitičke linije“, koja je napustila staru proversajsku politiku i zamijenila je neutralnošću. O njegovoj izraženoj proevropskoj orijentaciji svjedoči i kneževa odluka da u proljeće 1937. godine primi u audijenciju lidera Panevropskog pokreta, grofa Richarda Nikolausa Coudenhove-Kalergeta.

Pavlov spoljnopolitički koncept postepeno se iskristalisao u tri tačke koje je pokušavao sprovesti sistematskim diplomatskim radom. Prvo, želio je jačati politiku ekonomskog zbližavanja s Njemačkom, koja je započeta još u vrijeme Aleksandra. Što se tiče Italije, knez je pitanje fašističke odgovornosti za marsejski atentat, doduše stisnutih zuba, stavio u ladicu. Njegova namjera bila je uspostaviti korektan odnos sa susjednom zemljom, iako je bio intimni protivnik Musolinijeve agresivne politike. I treće, želio je kompenzirati distanciranost od Francuske oslanjanjem na Veliku Britaniju. Bio je pristalica sporazuma između ostrvske carevine i Trećeg Reicha, što je dugo bio i Hitlerov cilj, ali potonji nije naišao na dovoljnu podršku u Londonu pa je, uvrijeđen, odustao od te ideje.

Pavlu je bilo jasno da je uspon totalitarnih snaga činjenica kojoj se morao prilagoditi. Nije cijenio fašističku Italiju, ali se morao odlučiti za politiku čekanja i popuštanja. No, britanska i francuska pasivnost gurale su ga sve više prema Berlinu, gdje su ga dočekali raširenih ruku. Pavle je bio itekako svjestan zamki koje nosi slijepo praćenje nacističke supersile, pa je pazio da ne ode predaleko u svojim obećanjima. Njegov prioritet ostali su bliski odnosi s Britancima, te se u njihovim izvještajima stoga pojavljivao kao „naš prijatelj“.

Pavle je želio spriječiti da se Mussolini dogovori s Hitlerom o predaji Jugoslavije Italijanima. Bio je svjestan da Duce podstiče ustaško podzemlje i istovremeno podržava bugarski i mađarski revanšizam. U situaciji kada se, nakon minhenskog komadanja Čehoslovačke, Francuska prvenstveno bavila jačanjem sopstvene odbrane, a britansko ostrvo izgledalo udaljenije nego ikada, knezu je u rukama ostao samo jedan adut, pregovori s nacističkom Njemačkom. To je očigledno bilo previše za ukus nacionalistički nastrojenih srpskih oficira.

Kako je napisao Dušan Biber u jednom od svojih eseja, grupa srpskih generala navodno je planirala atentat na njega sredinom juna 1940. godine, dok je boravio u dvorcu Brdo. Dvije godine ranije, prema britanskim izvorima, upravo je Pavle spriječio državni udar koji je navodno predvodio general Dušan Simović, a čiji je ključni cilj bio uklanjanje Korošeca s mjesta ministra unutrašnjih poslova. Upravo je Simović kasnije realizovao svoje prevratničke ambicije kada je 1941. godine preuzeo vođstvo pučističke vlade.

Pavlova posjeta Berlinu početkom juna 1939. godine potvrdila je da je Jugoslavija uživala veoma visok ugled u očima Hitlerovog režima. Iako se Hitler izuzetno trudio da impresionira kneževski par, Pavle je uspio da se otrgne toj ofanzivi šarma. Vješto je koristio antagonizme između supersila i, uz velike napore, ali uspješno, održavao ravnotežu koja je Jugoslaviju držala na površini. Međutim, ta ravnoteža je ozbiljno uzdrmana njemačkim napadom na Poljsku. Kako je ubrzo postalo jasno da poljski otpor ne može izdržati zajednički nacističko-sovjetski pritisak, porasli su i Duceovi apetiti, jer je nakon Albanije želio proširiti svoj „paralelni rat“ i na Grčku. Pavle je tada navodno izjavio „da će Italijane baciti u more ako izbije rat“.

Hitler je želio pridobiti Pavla u savez čak i obećanjem Soluna. Ali knez nije mogao zanemariti grčko porijeklo svoje supruge Olge. Ipak, Berlin je i dalje računao na to da će knez na kraju popustiti. Činjenica je da je Hitlerovo strpljenje u jugoslavenskom slučaju bilo znatno. Dok je Berlin u početku bio zadovoljan jugoslavenskom neutralnošću, pa makar ona i ne bila najpouzdanija, zahtjevi za pristupanje Trojnom paktu postajali su sve više ultimativni. U tome je glavni njemački adut bila garancija da Hitler može efikasno obuzdati Musolinijeve planove o komadanju Jugoslavije. Obećanje Soluna, u kombinaciji s uvjeravanjem da Jugoslavija neće morati dozvoliti prolaz njemačkim trupama, izgledalo je kao veliki ustupak njemačkih generala. Ali nacističko rukovodstvo je i dalje bilo spremno da ga učini. Međutim, Hitlerovo strpljenje je prekipjelo kada je 27. marta 1941. godine pokrenut vojni puč kao odgovor na pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu.

Prema Viktoru Blažiču, koji je 1990. godine posvetio obimnu studiju Pavlu, Jugoslavija je tog dana navodno umrla „kao državna ideja“, a istovremeno je „otišao i jedini čist, neopterećen državnik koga je njena historija poznavala“. Takvo viđenje snažno odudara od kritika koje je zbačeni knez dobio od jugoslavenskih političara nakon puča. I to ne samo od zavjerenika, već i od bivših saveznika, koji su u najboljem slučaju šutjali kako bi ostali na političkoj sceni. Miha Krek, vodeći slovenski političar u to vrijeme, koji je nakon komunističkog preuzimanja vlasti ostao u emigraciji, kasnije je priznao knezu u jednom od svojih pisama da su intrige protiv njega bile toliko strašne i užasne da nije ni znao gdje mu je glava.

Ali ako je Pavle do donekle i očekivao takvu reakciju domaćih političara, postupci Britanaca su ga potpuno slomili. Ne samo da je bio žrtva puča koji su organizirali britanski operativci (SOE), već je London brzo zaboravio sve ranije usluge „našeg prijatelja“. Tako nisu uzeli u obzir želju grčkog kralja Georgea II da knezu dozvoli ostanak u domovini njegove supruge, gdje je prvobitno potražio utočište. Poslali su ga u Keniju, gdje mu se zdravlje znatno pogoršalo (što znamo i iz nedavno objavljenih memoara Olgine intendantice Ljudmile Belcijan). Winston Churchill se zbog toga nimalo nije potresao, govoreći da nema potrebe brinuti o čovjeku koji je navodno nanio toliko štete svojoj zemlji i spriječio je da se ujedinjeno bori za slobodu.

Ipak, London je pristao da ga premjesti u Južnu Afriku, iako se jugoslavenska izbjeglička vlada tome protivila. Jedan od rijetkih koji je osporavao tako čvrste stavove svojih srpskih ministarskih kolega bio je Krek, koji je smatrao da je dizanje prašine oko kneza potpuno nepotrebno, budući da je izgubio sav politički uticaj. Zapravo, za slom Jugoslavije nije bila kriva njegova spoljna politika, već unutrašnji politički problemi. Britanci su nesretnom Karađorđeviću dozvolili povratak u Evropu tek 1948. godine, kada je prvo otišao u Ženevu, a zatim se nastanio u Parizu.

Knez Pavle je preminuo 14. septembra 1976. godine u francuskoj prijestolnici i sahranjen je u Lausannei. Nakon sudske rehabilitacije, njegovi posmrtni ostaci preneseni su u mauzolej na Oplencu u jesen 2012. godine, gdje je sahranjen zajedno sa suprugom Olgom i mlađim sinom Nikolom (koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći). Oktobarskoj žalobnoj ceremoniji prisustvovali su najviši srpski politički predstavnici i prijestolonasljednik Aleksandar, a posebna pažnja posvećena je Pavlovoj kćerki Jelisaveti i unuci, američkoj glumici Catherine Oxenberg. Bila je to historijska koincidencija da se potonja urezala u naše sjećanje upravo po ulozi u svjetski poznatoj TV seriji sa značajnim naslovom, Dinastija.

Dr. Andrej Rahten je redovni profesor na Univerzitetu u Mariboru i naučni savjetnik na ZRC SAZU (Naučnoistraživački centar Slovenske akademije nauka i umjetnosti); ovaj je tekst napisao za ljubljanski dnevnik Delo