U klasičnoj misli tahajjul je ime za jednu od unutrašnjih moći čovjeka. Imenuje proces kojim svijest uzima ono što je jednom primila preko čula i od toga gradi sliku, čak i kad predmet te slike nije prisutan ili još ne postoji. Zato se o njemu govorilo kao o snazi koja stoji negdje između osjetila i razuma, kao spona koja povezuje ono što vidimo s onim što mislimo. Klasična psihologija to zove predodžbom.

Tahajjul je pojam koji rijetko susrećemo, a može biti bitan za neka shvatanja više nego što se čini. Na arapskom je ovaj izraz vezan za predodžbu, priviđenje, sliku koja iskrsne pred unutrašnjim okom. U svakodnevnom jeziku tahajjul znači zamišljati, predočiti sebi nešto što nije pred nama.

U klasičnoj misli tahajjul je ime za jednu od unutrašnjih moći čovjeka. Imenuje proces kojim svijest uzima ono što je jednom primila preko čula i od toga gradi sliku, čak i kad predmet te slike nije prisutan ili još ne postoji. Zato se o njemu govorilo kao o snazi koja stoji negdje između osjetila i razuma, kao spona koja povezuje ono što vidimo s onim što mislimo. Klasična psihologija to zove predodžbom.

Upravo je ovaj pojam uzet kao naziv istraživačkog projekta Univerziteta u Londonu (UCL), pri Institutu za globalni prosperitet. Vodi ga antropologinja Sertaç Sehlikoglu, a finansira ga Evropsko istraživačko vijeće preko Starting Granta iz 2019. godine. Puni naziv projekta TAHAJJUL je “Imaginativni pejzaži islamističke politike širom kompleksa od Balkana do Bengala”. Projekat obuhvata jedanaest zemalja: Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Sjevernu Makedoniju, Liban, Tursku, Iran, Palestinu, Indiju, Pakistan i Bangladeš. Dakle, prostor koji nas se direktno tiče, a Bosna i Hercegovina je jedno od mjesta na kojima je rađen sam terenski rad.

Autorica Sehlikoglu u radu iz 2026. piše o tome kako turski neoosmanski san stiže na Balkan. Pa kaže da se turski politički, finansijski i kulturni ulozi u jugoistočnu Evropu obično čitaju kroz okvir “me(h)ke moći”, koji balkanske muslimane predstavlja kao pasivne primaoce te neoosmanske ambicije. Ona to obara. Pokazuje kako lokalni akteri aktivno ulaze u te projekte imperijalne obnove, tumače ih po svome i preusmjeravaju ih. Balkanski muslimani, kaže, koriste razrađene strategije izbirljivog prisvajanja i zadržavaju vlastitu historijsku moć dok se snalaze u onome što Turska nudi.

Osnovna zamisao projekta polazi od pretpostavke da su mašta, fantazije i snovi često u samom srcu političkih formacija i da islamistička populistička politika tu nije izuzetak. Drugim riječima, oni tvrde da se politički i vjerski pokreti ne razumiju do kraja ako gledamo samo programe, interese i institucije. Mora se gledati i slika svijeta koju ti pokreti nose i koja privlači i okuplja ljude. Izabran je ovaj arapski pojam jer, za razliku od zapadne tradicije koja maštu često svede na suprotnost istini ili stvarnosti, tahajjul znači preobražavajuću snagu, sposobnost koja može promijeniti materijalnu stvarnost. Tahajjul u njihovom čitanju nije puko sanjarenje, jer je stepen imaginacije koji je vezan za hakiku, za istinu. Slika budućnosti koju u tekstu spomenuti pokreti nose ne doživljava se kao izmišljotina, zamisao, nego kao nešto istinito, nešto što treba da se ostvari jer je ionako već upisano u red stvari. Kad pokret budućnost zamišlja kao proročku, kao već obećanu, kao dio istine, onda i priča o predznacima Sudnjeg dana prestaje biti sporedna tema i postaje glavni jezik. Slika kraja vremena je najčistiji oblik tahajjula, jer je to budućnost koja se ne dokazuje argumentom nego se prima kao istina. Ovaj projekat je čitav skup istraživanja, radova, radionica i podkasta, a knjiga The Poetics and Politics of Islamic Imaginaries i uvodni tekst Sehlikoglu iz 2025. u časopisu History and Anthropology su glavni plodovi tog rada koji pokušava razumjeti kako pokreti od Balkana do Bengala grade takve slike, kako ih hrane i kako preko njih pokreću ljude.

Deklarisani cilj projekta, kako je naznačeno, jeste da ispravi jednu manjkavost u zapadnoj nauci. Zapadne teorije mašte i imaginacije razvijene su na evropskom iskustvu i, kako oni kažu, ne mogu dobro objasniti kako mašta radi u nezapadnim, posebno islamskim političkim pokretima. Zato uzimaju arapski pojam i grade oko njega novi teorijski aparat. Cilj je, njihovim riječima, postaviti temelje za jednu “antropologiju imaginacije” i proširiti znanje o islamizmu kroz njegove historijske, etičke i estetske strane.

Naravno, znanje o tome kako se politička imaginacija gradi nikada nije samo akademsko. Ono je i korisno. Razumjeti kako islamski pokreti od Balkana do Bengala zamišljaju prošlost i budućnost znači razumjeti šta ih pokreće, gdje su im slabe tačke i kako se ponašaju. Takvo znanje traže i vlade, i diplomatija, i sve one institucije koje se bave time kako Zapad da se postavi prema muslimanskom svijetu.

Mapa koja otkriva kako muslimanske mase sanjaju svoju prošlost i svoj kraj vremena jednako je korisna onome ko hoće da nas štiti i onome ko hoće da nas usmjerava. No, budući da nemamo “našu” mapu, dovoljno je da zavirimo i u “tuđu” jer nerijetko svjedočimo da nas drugi čitaju bolje nego mi sami sebe.

Izvor: Preporod