Četvrt stoljeća SAD su snimale vjenčanja dronovima, otimale i mučile ljude na tajnim lokacijama i dizale u zrak ribare, šireći teror u ime borbe protiv terora.

11. septembra 2001. vozila sam se na posao autoputem u Austinu u Teksasu kada sam na radiju čula vijest da su avioni udarili u Svjetski trgovinski centar i Pentagon.

Dok sam skoro slupala vlastiti auto pokušavajući nazvati svog najboljeg prijatelja u New Yorku, sjećam se da sam pomislila da ćemo još dugo slušati o ovom datumu.

Zaista, prošlo je četvrt stoljeća od 11. septembra, a događaji tog dana i dalje oblikuju svakodnevni život u SAD-u – koliko god to banalno zvučalo.

Oni od nas koji su dovoljno stari možda se sjećaju panorame prije 11. septembra, kada je još uvijek bilo moguće proći kroz sigurnosnu kontrolu na aerodromu s bocom vode i šamponom, a muslimani su mogli ići u džamiju bez da ih progone doušnici FBI-a.

I dok SAD nikada nisu bile baš onakve kakve su se predstavljale u smislu demokratije i poštovanja osnovnih prava, 11. septembar je definitivno uništio pravo na privatnost i druge građanske slobode na kojima je zemlja navodno osnovana.

Ko su teroristi

Očigledno je da su posljedice 11. septembra bile mnogo fizički i psihički katastrofalnije za mnoge ljude izvan granica SAD-a – poput miliona ljudi od Afganistana do Iraka i šire koji su ubijeni, osakaćeni, ozračeni i na druge načine meta takozvanog “globalnog rata protiv terora”.

Sjetimo se i ritualnog mučenja CIA-e na raznim međunarodnim “crnim lokacijama” i određene zloglasne ilegalne američke kaznene kolonije na okupiranoj kubanskoj teritoriji.

Postalo je gotovo zamorno ponavljati, iznova i iznova, da je ovaj navodni rat protiv terora sam po sebi predstavljao terorizam, čist i jednostavan – barem ako se držimo, recimo, definicije riječi iz Cambridge Dictionary: “nasilne akcije ili prijetnje osmišljene da izazovu strah među običnim ljudima, kako bi se postigli politički ciljevi”.

Zaista, ne treba ni spominjati da je navika američke vojske da neselektivno pokolje mnogo doprinijela usađivanju straha među obične ljude. Napadi dronovima na svadbene zabave samo su jedan primjer, hm, “nasilnog djelovanja”.

Prema službenoj verziji, naravno, SAD su uvijek i zauvijek žrtva terorizma, a ne njegov glavni počinitelj – stav koji neprestano propagira sramotni korporativni medijski establišment koji ni pod kojim okolnostima ne pristaje govoriti istinu vlasti.

Svakako, SAD su dobile konkurenciju na cijelom frontu žrtava terora od Izraela, koji odbija da se odrekne svoje samoproglašene pozicije žrtve terorizma broj jedan u historiji svijeta – a da ne spominjemo njegovu dugu historiju teroriziranja Palestinaca.

Predvidljivo, Izrael nije gubio vrijeme pridruživši se “ratu protiv terora” nakon 11. septembra, otvarajući put za konačni sveopšti genocid u Pojasu Gaze, koji sada ubrzano napreduje uz podršku SAD-a i uprkos navodnom prekidu vatre.

Prestrašeni do suza

Vrijedi spomenuti da je, pored sijanja terora širom svijeta, američka vlada odlično obavila posao izazivajući strah među vlastitim građanima kako bi unaprijedila političke ciljeve.

Neposredno nakon napada 11. septembra, obični ljudi u SAD-u bili su skloni vjerovanju da ćemo, ako ne počnemo dizati u zrak druge zemlje, htjeli-ne htjeli, svi biti uništeni antraksom ili nečim gorim.

Istina, George W. Bush – pod čijim predsjedničkim mandatom se dogodio 11. septembar i koji je stoga bio zadužen za vođenje zemlje u rat – nije bio najstrahotvorniji ratnik, možda dijelom i zbog svoje patološke nesposobnosti da formuliše pravilne rečenice.

Srećom po ratne napore, međutim, drugi, zastrašujući likovi su podržavali predsjednika.

Među njima je bio i pokojni Dick Cheney, Bushov potpredsjednik, koji se pojavio na listi “Najboljih 100 globalnih mislilaca” časopisa Foreign Policy za 2012. godinu. uz šarmantnu pohvalu: “Kad bi plašiti nas do besvijesti bila religija, Dick Cheney bi bio njen visoki svećenik.”

I dok je diskutabilno da li bi plašenje svih do besvijesti trebalo smatrati “sjajnim razmišljanjem”, ratoborni misaoni proces nakon 11. septembra svakako je dobro funkcionirao u opravdavanju svih vrsta vladinih nedjela kod kuće i u inostranstvu i u generalnom učvršćivanju globalnog poretka zasnovanog na principu da SAD mogu raditi šta god žele.

Četvrt stoljeća kasnije, sadašnji američki vrhovni ratnik Donald Trump podigao je tradiciju da se radi šta god se želi na viši nivo maničnom vanjskom politikom koja je u potpunosti neograničena međunarodnim pravnim obavezama ili etičkim problemima.

Od nastojanja da se pokrene apokalipsa nad Iranom do vansudskog ubistva ribara i drugih ljudi na Karibima, do otmice stranih šefova država i spontanog preimenovanja vodenih površina, Trump je udahnuo novi život imperijalnoj nekažnjivosti.

Predsjednik je također proširio djelokrug “rata protiv terora”, tako da stari “protuteroristički” mehanizmi razvijeni nakon 11. septembra sada se koriste protiv nedokumentovanih imigranata i bilo koga drugog koga Trump ne voli.

I to, blago rečeno, trebalo bi biti više nego dovoljno da nas sve uplaši do suza.

Belen Fernandez je kolumnistica Al Jazeere i autorica, najnovije knjige The Darien Gap: A Reporter’s Journey through the Deadly Crossroads of the Americas (Rutgers University Press, 2025).