Slučajevi Alija Adžema i Nadira Hajre pokazuju da anonimno vršnjačko nasilje iz škole i mobing s posla sada ima i svoju izbornu sezonu.

Bosna i Hercegovina ulazi u još jednu izbornu kampanju, a s njom i u još jedan krug onoga što je, čini se, postalo redovna pojava uoči svakih izbora, anonimni profili na društvenim mrežama koji svoju “političku analizu” svode na ismijavanje fizičkog izgleda kandidata. Ovog puta meta je Ali Adžem, 24-godišnji kandidat Stranke demokratske akcije (SDA) za Skupštinu Bosansko-podrinjskog kantona Goražde. Prije nekoliko godina slična sudbina zadesila je Nadira Hajru, tada također povezanog sa SDA. Dvojica su vezana za istu stranku, ali stranačka pripadnost ovdje zaista nije poenta. Poenta je pitanje kakvo društvo dozvoljava da se mladi ljudi, umjesto kroz svoje ideje i programe, vrednuju kroz podsmijeh njihovom tijelu.

Prema dostupnim informacijama na društvenim mrežama Adžem je rođen i odrastao u Goraždu, gdje je završio školovanje. U mladosti se bavio karateom, a potom je diplomirao na Fakultetu za sigurnost i zaštitu. Prvo radno iskustvo stiče u Kantonalnoj upravi civilne zaštite Bosansko-podrinjskog kantona Goražde. Njegova priča privukla je pažnju javnosti i ranije, ne zbog politike već zbog lične borbe. Naime prošle godine građani Goražda prikupljali su sredstva za njegovo liječenje, za koje je bilo potrebno više od 33.000 eura. Bio mu je neophodan tretman matičnim ćelijama, uz neurorehabilitaciju i fizikalne terapije u Turskoj.

Uprkos tome, povod za val komentara na društvenim mrežama posljednjih dana bio je njegov izborni plakat, ništa više od fotografije. Aida Obuća, iz SDA BPK Goražde, javno je stala u njegovu odbranu, opisujući šta se dešava kao takmičenje anonimnih profila “ko će mladog čovjeka uvrijediti prizemnije”. Prema njenim riječima, Adžem je meta napada prvenstveno zato što je kandidat SDA, a napadi dolaze od botovskih profila i naloga koje je opisala kao bliske opoziciji (“Trojci”). Poručila je da činjenica da je Adžem mlad i da se prvi put ozbiljnije uključuje u politički život ne bi trebala biti razlog za njegovo omalovažavanje, dodavši da SDA BPK Goražde stoji uz njega i uz sve mlade ljude koji odluče ostati u svom gradu i raditi za zajednicu.

Na prošlim izborima slična sudbina zadesila je Nadira Hajru, bh. bodibildera koji je rođen s cerebralnom paralizom. Uprkos tome, Hajro je u roku završio Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, a kasnije postao prvi profesionalni bodibilder u historiji IFBB federacije s cerebralnom paralizom, dostignuće koje je u regionu i svijetu opisivano kao izuzetno, s obzirom na to koliko je malo sportista s tim oblikom invaliditeta uspjelo doprijeti do profesionalnog nivoa u ovom sportu. Godine 2016. postao je član SDA, te kada se pojavio kao politički angažovana osoba, bio izložen ismijavanju na društvenim mrežama, komentarima koji se nisu odnosili na njegove stavove, nego na njegov izgled.

Obrazac koji se ponavlja

Ono što povezuje ova dva slučaja nije stranka, nego obrazac gdje mladi ljudi koji su prošli kroz teške lične okolnosti, jedan kroz urođeni invaliditet i doživotnu borbu za dostojanstvo u sportu koji rijetko pruža prostor osobama s cerebralnom paralizom, drugi kroz ozbiljnu bolest i liječenje koje je platila vlastita lokalna zajednica, postaju meta poruge onog trenutka kada odluče da se javno angažuju. Ne zbog onoga što su rekli. Ne zbog onoga za šta se zalažu. Nego zbog toga kako izgledaju na fotografiji.

Ovo nije pitanje da li je neko za ili protiv SDA, niti da li se slaže s politikom bilo koje stranke koju ova dvojica predstavljaju ili su predstavljali. Kritika programa, rada ili odluka jednog kandidata je legitiman i nužan dio demokratske rasprave. Ono što se dešava u komentarima ispod fotografija Alija Adžema i, ranije, Nadira Hajre, nije kritika, to je podsmijeh tijelu i zdravstvenom stanju osobe, iza kojeg najčešće stoje anonimni ili poluanonimni profili bez imena i odgovornosti.

Vrijedi se zapitati i zašto se ova vrsta komentara uopšte tako lako širi. Anonimni ili lažni profili na društvenim mrežama omogućavaju nešto što u direktnom, licem u lice razgovoru rijetko ko bi imao hrabrosti izgovoriti, da nekome otvoreno komentariše fizički izgled ili zdravstveno stanje kao argument protiv njegove sposobnosti da se bavi politikom. Kada se ukloni ime, ukloni se i odgovornost, a kada nestane odgovornost, nestaje i kočnica koja bi trebala da postoji između misli i objavljenog komentara.

To ne znači da su svi koji su komentarisali Adžemov plakat ili, ranije, Hajrin izgled, dio organizovane kampanje. Neki jesu djelovali spontano, možda i ne razmišljajući koliko takav komentar zaista teži. Ali upravo je to dio problema, kada ismijavanje tuđeg tijela postane refleks, a ne svjestna odluka, znači da je granica pristojnosti u javnom prostoru već pomjerena dalje nego što bismo trebali dozvoliti.

U ovakvim trenucima posebna odgovornost pada i na medije i javne ličnosti koji prate izbornu kampanju. Prenošenje priče o ismijavanju kandidata, kada se radi korektno i bez senzacionalizma, može skrenuti pažnju na problem i ohrabriti druge da javno osude takvo ponašanje. S druge strane, šutnja ili, još gore, tiho pothranjivanje takvih komentara kroz naslove koji ismijavanje predstavljaju kao “zanimljivost” ili “viralnu temu”, doprinosi normalizaciji onoga što bi trebalo biti jasno neprihvatljivo, bez obzira na političke simpatije.

Isti obrazac, samo druga pozornica

Ovo što se dešava Adžemu i što se ranije desilo Hajri nije izolovan slučaj vezan isključivo za politiku, to je samo najvidljivija, javna verzija nečega što se u ovom društvu odvija na mnogo mjesta i mnogo tiše. Isti obrazac vidimo u školskim učionicama i hodnicima, gdje se vršnjačko ismijavanje zbog izgleda, govora ili zdravstvenog stanja često ne zaustavi na “šali”, nego preraste u sistematsko psihičko nasilje koje dijete nosi godinama. Vidimo ga i na radnim mjestima, u obliku mobinga usmjerenog prema kolegama koji se na bilo koji način izdvajaju, izgledom, porijeklom ili jednostavno time što su drugačiji od većine. Politička arena u ovom slučaju samo je najnovija pozornica na kojoj se pojavljuje isti refleks, odnosno kada neko ne zna, ili ne želi, argumentovano da se suoči s tuđim idejama ili uspjesima, poseže za najlakšim oružjem, tuđim tijelom.

Iza velike većine ovakvih anonimnih profila ne stoje ljudi koji su vlastitim radom, trudom ili doprinosom ostavili neki trag za zajednicu u kojoj žive. Lakše je sakriti se iza lažnog imena i ismijavati nečiju bolest ili invaliditet, nego samostalno postići nešto uporedivo s onim što su, recimo, Adžem ili Hajro već postigli u svojim životima, jedan kao mladić koji se izborio za zdravlje uz podršku cijelog grada, drugi kao sportista koji je uprkos cerebralnoj paralizi postao prvi profesionalac u svojoj disciplini. Ismijavanje tuđe borbe, umjesto sopstvenog doprinosa, čini se lakšim putem do osjećaja važnosti, ali to je osjećaj koji ne staje ni na kakvim temeljima.

Društvo koje dozvoljava da fizički izgled i zdravstveno stanje postanu valuta u kojoj se plaća politička pripadnost, gubi nešto važnije od jedne izborne kampanje. Gubi sposobnost da vidi osobu iza teksta, borbu iza fotografije, roditelja koji je mjesecima tražio 33.000 eura za sina, ili čovjeka koji se izborio da postane prvi u historiji jednog sporta sa stanjem koje ga je, po svim očekivanjima, trebalo zaustaviti prije nego što je počeo.

Anonimnost društvenih mreža stvorila je prostor u kojem se ova vrsta poruge širi brže nego ikad, a odgovornost se gubi u moru profila bez lica i imena.