Više podataka i zapisa može se naći o postojanju tekija, mjesta okupljanja derviša, na području Slavonije u doba osmanske vlasti. Prema pisanju Evlije Čelebije, na području Slavonije moglo je biti minimalno dvadesetak tekija, a u Osijeku su zabilježene četiri.

Dobro je poznata prisutnost derviša i brojnih derviških tarikata (redova) na području Bosne i Hercegovine od osmanskog doba, što se u kontinuitetu održalo do današnjih dana, dok su prisutnost i djelovanje derviša na području Slavonije, odnosno Hrvatske, u vrijeme osmanske vladavine gotovo potpuno nepoznati i neistraženi.

Slavonija je pod osmansku vlast došla u prvoj polovici 16. stoljeća, u toku osvajanja koja su trajala od 1529. do 1559. godine, a period osmanske vlasti u Slavoniji završava Karlovačkim mirom 1699. godine.

Različite su pretpo stavke o porijeklu muslimanskog stanovništva koje je u to vrijeme živjelo na području Slavonije, da li se radi o došljacima ili o domaćem stanovništvu koje prelazi na islam. Ive Mažuran piše kako su Turci i ostali sljedbenici islama, koji su za sve vrijeme osmanske vladavine živjeli u Osijeku, doseljeni uglavnom iz Bosne. Nenad Moačanin smatra kako je podrijetlo muslimana na po dručju Slavonije bilo vrlo šaroliko: ratni zarobljenici, Vlasi, došljaci iz Bosne, a najmanje autohtoni živalj. Period kada Osmanlije vladaju u Hrvatskoj, u 16. i 17. stoljeću, predstavlja vrijeme u kojem se oni nalaze na vrhuncu moći, kada dominiraju velikim dije lom Bliskog istoka, sjeverne Afrike i jugoistočne Europe, pa bi osim uobičaje nih predodžbi o razaranju i uništavanju bilo dobro prihvatiti i mogućnost da su nešto od tadašnjih visokih dosega svoje kulture i umjetnosti ostavili i u našim krajevima. Nenad Moačanin smatra da se u periodu osmanske vlasti u Slavoniji radi o bitno izmijenjenom kulturnom krajobrazu, „jer kultura koja se pojavila kao nova na ovim prostorima nije zaostajala za onom koja je bila potisnuta“. Osobito su gradovi u vrijeme osmanske vlasti, posebice oni koji su imali ulogu vojnih, upravnih, prometnih i gospodarskih središta, doživjeli znatni kvantitativni rast (mjestimice i do 2.000 domaćinstava), zadobivši pri tome u manjoj ili većoj mjeri islamsko-orijentalnu vanjštinu osmansko-turskog tipa.

Neki istraživači povijesti islama i tesavvufa u Bosni i Hercegovini smatraju da su rani dolazak derviša i njihova prisutnost na području Bosne značajno pridonijeli islamizaciji lokalnog stanovništva, širenju islama i islamske kulture. Pretpostavka o utjecaju derviša na islamizaciju u Bosni upućuje na vjerojatnost da je prisutnost derviša pridonijela i širenju islama na području Hrvatske. Nenad Moačanin također piše kako su derviši odigrali veliku ulogu u širenju islama, „napose oni umjereno heterodoksni čiji je nauk mnogima bio prihvatljivija verzija nove vjere“. Ive Mažuran spominje značaj misionarskog djelovanja derviša za širenje islama u Osijeku, te navodi kako su prvi misionari vjerojatno bili derviški prvaci Bajram-baba i Husrev-baba, čije grobove spominje Evlija Čelebija.“ Djelomično se prisutnost derviša na području Slavonije može pratiti prema podacima u defterima, kao što su pridjevci sufi, dede, baba, koji se javljaju uz imena nekih stanovnika. Prema Fazileti Hafizović, iz podataka u defterima saznajemo da je u kasabi Dalj, u nahiji Erdut, upisano više domaćina s nadimkom dede, a u selu Vidovci, u nahiji Požega, kao imam spominje se Memi-dede. Prema podacima iz Katastarskog popisa požeškog sandžaka iz 1579. godine koje navodi Ive Mažuran, u mahali časne carske džamije u Osijeku spominje se Hadži-dede (derviš), u mahali časne džamije pokojnog Kasim-paše spominje se Hasan-dede (derviš), a u muslimanskoj mahali izvan osječke tvrđe spominje se Pervan-dede (derviš).

Tekija u Vukovaru

Više podataka i zapisa može se naći o postojanju tekija, mjesta okupljanja derviša, na području Slavonije u doba osmanske vlasti. Prema pisanju Evlije Čelebije, na području Slavonije moglo je biti minimalno dvadesetak tekija, a u Osijeku su zabilježene četiri.

U Vukovaru je tekija Hindi-babe osnovana možda još oko 1530. godine, navodno sultanovom inicijativom, što također potvrđuje pretpostavku o ranom dolasku derviša na novoosvojena područja Slavonije, kao i pretpostavku o njihovom misionarskom djelovanju. Džemal Ćehajić piše da se tekija Hindi babe u Vukovaru nalazila na vrhu mosta preko rijeke Vuke, gdje se ona ulijeva u Dunav. Tekija je udomaćivala putnike, namjernike i sirotinju-derviše, šejhove i ulemu, a imala je i derviše koji su stalno boravili u njoj. Evlija Čelebija je prilikom boravka u Vukovaru posjetio tekiju i turbe Hindi-babe, koje se nalazilo pored nje, opisavši ih u svojem putopisu. “Na suprotnoj strani toga mosta, upravo na kraju samog mosta, nalazi se jedno izletište i mjesto za teferič koje je bogato zelenilom, vinogradima, bašćama, ružama i raznim cvijećem poput rajske bašće. Tu se nalazi jedno turbe u kome počiva Hindi-baba, potomak roda Muhamedova. Neka mu Bog posveti tajnu! To mjesto je konačište, tekija i svrtište brojnih posjetilaca, putnika i namjernika.”

Evlija Čelebija također navodi predaju o Hindi-babi i njegovom nagovještaju ishoda bitke na Mohačkom polju: “Ovaj Hindi-baba učestovao je čak sa Sulejman-hanom u mohačkom boju. Sedamdeset dana prije toga boja saopćio je Hindi-baba Sulejman-hanu radosnu vijest da će pobijediti i bitku dobiti, da će kralj Lajoš poginuti, da će sedam kraljeva biti poraženo, a da će on pobiti stotine hiljada dušmana. (…) Poslije pobjede Sulejman-han je zemljište na kom se nalazi ova tekija poklonio Hindi-babi i tu su ga sahranili.”

Početkom 17. stoljeća Bartol Kašić je o svojem boravku u Vukovaru za bilježio kako je „došao pješice do mosta Vuke nekim pustinjacima nazvanim po svetom Iliji.“ Dalje pater Kašić navodi: “Oni žive po turskom običaju, odijevaju se u bijelu lanenu odjeću i plašt, naslađujući se raznim praznovjericama, čaranjima i proricanjima u podignutoj kolibici usred vrta. Gosp. Simon (pratilac B. Kašića – op. R.R.) je s jednim starim od njih govorio turski i ilirski. Ovaj je odgovarao na sva pitanja veoma ljubazno i pripovjedao mu, ne znam koja čudesa, te o proroštvu koje se ostvarilo po kotrljanju nekog točka. O načinu života među samim pustinjacima niti je što rečeno, a niti je što traženo.”

Položaj kod mosta preko rijeke Vuke odgovara položaju tekije Hindi-babe kako ga navode ostali autori, kao i smještaj „kolibice“ usred vrta, a opis pustinjaka kako ga navodi Bartol Kašić mogao bi se odnositi na derviše, u čije običaje i način života Kašić očito nije upućen. Bijela lanena odjeća i plašt zaista predstavljaju uobičajen način odijevanja derviša, a ono što Kašić naziva „praznovjericama, čaranjima i proricanjima“ također se može dovesti u vezu s dervišima i njihovim duhovnim moćima liječenja i nagoviještanja budućih događaja.

Tekiju u Požegi, centru Požeškog sandžaka, podigao je oko 1550. godi ne požeški sandžakbeg Ulama-beg. Džemal Ćehajić navodi kako se datum osnivanja tekije u defterima ne spominje, ali kako je vjerojatno da je Ulama-paša podigao tekiju između 1541. i 1553. godine, dok je bio sandžakbeg bosanski, a svakako prije 1565. godine, kada se tekija prvi put spominje u defteru. Kako se Ulama-beg spominje kao mrtav sredinom 1554. godine, tekija je znači bila podignuta već prije navedene godine. Nenad Moačanin piše kako je u Požegi Ulama-beg podigao tekiju (”Pašina tekija”), a ondje su kasnije živjeli njegovi sinovi. U Požegi i danas postoji ulica koja se zove Tekija, ispod brijega Sokolovac, pa se u ovom toponimu vjerojatno zadržalo svjedočanstvo o nekadašnjem postojanju tekije na ovoj lokaciji. Na kraju ulice nalazi se česma sačuvana iz vremena osmanske vlasti, a kako su se tekije često gradile u blizini izvora vode, možda možemo pretpostaviti da je to bilo mjesto na kojem se nalazila požeška tekija, a možda i da je ova česma pripadala kompleksu tekijskih građevina. U blizini Požege nalazi se mjesto Dervišaga, smješteno istočno od grada, na cesti koja od Pleternice vodi prema Požegi. Ovaj toponim predstavlja još jedno svjedočanstvo o nekadašnjoj prisutnosti derviša na ovom području.

Petrovaradinska džamija

Osim navedenih tekija na području Slavonije, Evlija Čelebija spominje još po jednu tekiju u Cerniku i Valpovu i dvije tekije u Pakracu, bez detaljnijih opisa tih tekija. U Petrovaradinu, pokraj Novog Sada, nalazi se crkva Gospe Tekijske. Brojne povijesne i kulturalne veze opravdavaju predstavljanje Petrovaradina u kontekstu istraživanja prisutnosti derviša na području Slavonije. U doba osmanske vlasti Petrovaradin je bio je u sastavu Srijemskog pašaluka koji je obuhvaćao područje Srijema s obje strane Dunava, a kasnije je petrovaradinska župa pripadala Srijemskoj i Đakovačko-srijemskoj biskupiji sa sjedištem u Đakovu. Na mjestu na kojem se danas nalazi svetište Gospe Tekijske stajala je od 13. do 16. stoljeća crkvica posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Podigli su je cisterciti, koji su ovamo došli 1237. godine, na poziv ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. Nakon što su Turci osvojili petrovaradinsku tvrđavu 1526. godine spomenuta crkvica navodno je bila porušena, a dva derviša podigli su na tome mjestu daščaru, uz koju je sagrađena i mala džamija s minaretom. Kada su Turci napustili petrovaradinsku tvrđavu u listopadu 1687. godine, džamija je ostala pusta. Godine 1693. došli su na Petrovaradin isusovci, koji su džamiju na Tekijama pretvorili u kapelu Bezgrješnog Začeća Marijina. Nakon pregradnji iz 1735. i 1754. godine, crkva je potpuno pregrađena za vrijeme župnika Ilije Okrugića, a obnova crkve svečano je proslavljena 1881. godine. Nakon temeljite pregradnje crkve 1881. godine, kada je porušena stara turska džamija, na njezinom mjestu podignuta je kupola s tornjićem, nad kupolom je postavljen polumjesec, koji se i danas tamo nalazi, a nad polumjesecom križ. Župnik Ilija Okrugić zabilježio je kako su derviši na ovom mjestu podignuli tekiju zbog dva izvora vode koji su se nalazili u blizini. Jedan od ovih izvora i danas postoji, udaljen oko 100 metara sjeveroistočno od crkve. Na mjestu izvora nalazi se zidana česma.

Neke podatke o tekijama i dervišima na području Slavonije u vrijeme osmanske vlasti saznajemo iz poezije Aga-dede iz Doborgrada u Bosanskoj Posavini. Aga-dede živio je u prvoj polovici 17. stoljeća, bio je dizdar doborskog grada, a onda imam i hatib u Jakešu i Modriči, ali kako sam piše ponosi se time što je skromni derviš. Njegova poezija predstavlja izvor za upoznavanje životne dinamike posavskih naselja i njihovih užih veza s Đakovom, Požegom, Osijekom i drugim slavonskim i ugarskim centrima. Duhovni učitelj Aga-dede bio je Hasan-efendija, koji je pripadao Ummi Sinan tarikatu, ogranku halvetijskog tarikata. Hasan-efendija djelovao je preko pedeset godina u našim prekosavskim krajevima; došao je iz Skopja u tvrđavu Đakovo i tu se oženio i dulje boravio, onda je otišao u Pečuh i nastanio se u Memi Šahbegovoj tekiji. Kasnije je Hasan-efendija preselio u jednu tekiju u Požegi, gdje ga je Aga-dede posjećivao. U Požegi je Hasan-efendija i umro, a grob mu je, kako navodi Aga-dede, postao stjecište naroda.

Jednu vrstu značajnih objekata povezanih s derviškom duhovnošću pred stavljaju turbeta – mauzoleji koji su podizani nekim značajnim osobama ili derviškim šejhovima. Jedino sačuvano turbe na području Hrvatske nalazi se u Iloku, a ne zna se točno kome je pripadalo. Turbe se nalazi u dvorištu današnjeg iločkog muzeja, blizu zidina nekadašnje iločke tvrđave.

U Osijeku su se nalazila dva poznata turbeta, Bajram-babino i Husrev-babino, koje Ive Mažuran spominje kao derviške prvake i misionare koji su imali velike zasluge u javnom životu. Isti autor navodi kako se Bajram-babino turbe nalazilo nedaleko od bazara i sajmišta, pokraj ceste prema Valpovu, dok se na suprotnoj strani grada, negdje u vrtovima pokraj Vukovarske ceste nalazilo i Husrev-babino turbe. Ive Mažuran također piše kako nema podataka o preciznijem mjestu gdje su se nalazila ova turbeta, dok su njegova istraživanja pokazala neke indicije za smještaj turbeta Husrev-babe, na turskom groblju otkrivenom prilikom arheoloških iskapanja na Vijencu Ivana Meštrovića.

Priča o šejhu Gaibiji

Najpoznatiji sufi i derviški prvak s područja Slavonije iz perioda osmanske vlasti bio je šejh Mustafa Gaibija, koji je živio u drugoj polovici 17. stoljeća u Gradiški. Najraširenija predaja o šejhu Gaibiji priča o tome kako je 1683. godine, kada je izbio austrijsko-turski rat, nagovijestio velikom veziru Kara Mustafa-paši neuspjeh kod Beča. Druga poznata predaja kaže da je poslije poraza pod Bečom na pitanje gdje će biti nova granica Austrije i Turske šejh Gaibija odgovorio: „Sava međa i moja leđa“. Dalje predaja govori da, kada se turska vojska poslije poraza kod Beča povlačila preko Save, šejh Gaibija nije htio poći s njima, pa ga je ubio neki turski vojnik. Tu je na obali i pokopan, a na rijeci Savi, baš tamo gdje su počivali njegovi posmrtni ostaci, bila je i granica između Austrije i Turske. Turbe šejha Gaibije nekada se nalazilo u Staroj Gradiški, pored tvrđave. Prema starim fotografijama vidi se da je to bila zidana građevina s krovom na četiri vode i polukružnim lukovima nad vratima i prozorima. Imalo je uređenu okolinu sa zelenilom i cvijećem te lijepom željeznom ogradom, što se vidi i na fotografijama, te iz opisa koji su sačuvani, što je davalo potpuniji i svečaniji izgled turbetu. Turbe šejha Gaibije 1954. godine je, na zahtjev tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, preseljeno iz Stare Gradiške u Bosansku Gradišku. Prilikom prenošenja turbeta iz Stare Gradiška nije napravljena vjerna rekon strukcija starog turbeta. Danas se turbe nalazi u haremu tekijske džamije u Bosanskoj Gradiški, u blizini ograde, na sjeverozapadnoj strani. Prije preseljenja u Bosansku Gradišku, Gaibijino turbe u Staroj Gradiški, uz turbe Đulbabe u Budimu, bilo je jedini islamski spomenik ove vrste u zemljama sjeverno od Save, koje su nekada bile pod osmanskom vlašću. Najstariji zapis o šejhu Gaibiji nalazi se u Spomenici župe Stara Gradiška (Liber Memorabilium parochiae Vetero Gradiscanae), pohranjenoj u župnom dvoru u Staroj Gradiški, s početka 18. stoljeća. Zapis o Gaibiji pisan je na latinskom jeziku, a naslov “Grob velikog proroka Gaibije”. Iz samog naslova vidi se da je i katolički župnik koji je pisao Spomenicu uvažavao šejha Gaibiju i njegove duhovne moći. Zapisivač u Liberu spominje i da je Gaibija za vrijeme kuge, koja je u Staroj Gradiški harala 1690. godine, na neke kuće stavljao znak križa i da u takvim kućama nitko nije umro od kuge, pa na osnovi toga iznosi sumnju da li je Gaibija uopće bio musliman. U Liberu se navodi i da ljudi čamcima prelaze Savu i obavljaju molitve kraj Gaibijinog turbeta. Iz istog zapisa u Liberu saznajemo nešto i o izgledu turbeta šejha Gaibije, koje je bilo otvorenog tipa, imalo je nisko ozidanu ogradu i četiri stupa koji su nosili krov, a godine 1828. na zahtjev cara Franje I grob je ograđen zidom i zaštićen krovom. Podatak da je po nalogu austrijskog cara Franje I (1745-1765) o državnom trošku nad Gaibijinim grobom postavljen krov i oko groba zid, upućuje da je u to vrijeme šejh Gaibija i među kršćanima uživao veliko poštovanje. Šejh Gaibija i njegovi nagovještaji budućih događanja spominju se i u hrvatskim narodnim pjesmama koje je Luka Ilić Oriovčanin sakupio i objavio u knjizi Lovorike iz 1874. godine.

Osim pjesama i pisama na turskom jeziku, Gaibija je napisao i djelo pod nazivom „Tarikat-name i Gaibi“ koje govori o derviškom redu dževleti, kome je i sam pripadao, a danas se nalazi u Univerzitetskoj biblioteci u Bratislavi. Prilikom premještanja turbeta iz Stare u Bosansku Gradišku imam hadži-Ali Kapidžić našao je brošuru koju je Gaibija napisao na turskom jeziku, a naziv brošure je Risalei Šerife Šejh Mustafa efendi Gaibi (Počasna brošura šejha Mustafe efendije Gaibije). Sarajevski orijentalist Fejzulah Hadžibajrić objavio je ovaj nalaz s podnaslovima i djelomičnim prijevodima poglavlja.

Brojni zapisi, članci, priče, predaje i legende pokazuju da je šejh Gaibija bio osoba koja je još dugo nakon smrti izazivala poštovanje, divljenje i strah. Danas bi podsjećanje na šejha Gaibiju i poštivanje koje je izazivao jednako kod muslimana i kršćana s obje strane granice koja je nekada dijelila dva carstva, a danas dijeli dvije države, moglo predstavljati ishodište za promišljanje mogućnosti međureligijskog dijaloga, poštivanja i tolerancije.

Rosana Ratkovčić, Prisutnost derviša na području Slavonije i Srijema u vrijeme osmanske vladavine, Scrinia Slavonica