Islamski teolog Mouhanad Khorchide govori o povrijeđenoj muškosti, islamističkim influenserima i opasnom miješanju grubosti i snage. „Integracija koja izostavlja sliku muškarca promašuje cilj“, ističe Khorchide, postavljajući pitanje muškosti u islamu kao naučnik, liberalni musliman, otac i muškarac

Jedan dječak odbija skloniti svoj tanjir s stola uz riječi: „Ja nisam djevojčica.“ Za Mouhanada Khorchidea u ovoj rečenici leži čitav rodni poredak. U svojoj knjizi „S one strane grubosti. Zašto Kur'an ne poznaje mačo muškarce“, on piše o muškom statusu, strahu od slabosti i islamističkoj radikalizaciji. Iz ove perspektive proizlazi i ključno pitanje: Kakvu sliku muškarca uopće nudimo dječacima?

Na pitanje zašto je napisao knjigu o muškosti, a ne o islamu, Khorchide objašnjava: „Godinama smo razgovarali o muslimanskim ženama: o marami, ugnjetavanju a skoro nikada o muškarcima. A tu se nalazi sama srž. Hitno moramo razgovarati o muslimanskim muškarcima. Sve dok se sve vrti samo oko žena, struktura koja proizvodi nejednakost ostaje netaknuta. Pišem o patrijarhalnoj slici muškosti koja se prerušava u religiju.“

Govoreći o samom naslovu knjige i reakcijama na patrijarhalnu stvarnost u islamskom svijetu, teolog naglašava: „Ne tvrdim da je muslimanska stvarnost lišena mačo muškaraca, naprotiv. Tvrdim sljedeće: ova grubost se neosnovano poziva na Kur'an. Veliki muškarci u Kur'anu uopće nisu mačo tipovi. Musa pomaže dvjema ženama na bunaru i deset godina radi u domaćinstvu jedne porodice. Ibrahimsumnja, Jakub plače jer mu nedostaje sin. To je potpuna suprotnost ‘jakom muškarcu’. To pokazuje da je drugačiji pristup moguć.“

Kada se osvrne na primjere iz bečkih osnovnih škola gdje dječaci odbijaju pospremiti tanjir tvrdnjom da nisu djevojčice, Khorchide ističe da tu nije riječ o tanjiru, već o moći: „Dijete ne kaže ‘ne da mi se’. Tanjir postaje granica između ‘muškog’ i ‘ženskog’, a sve što je žensko smatra se padom statusa. Onaj ko pere suđe gubi status. To je poredak moći koji se uvježbava već sa šest godina.“

Nakon razgovora s očevima tih dječaka, teolog je uvidio dubinu problema. Od 18 pozvanih očeva došlo je samo šest, a jedan je otvoreno rekao da ne želi odgojiti „slabića“, dodajući da sve počinje od tanjira. „U roku od nekoliko minuta razgovor se pomjerio ka homoseksualnosti i ‘omekšanom Zapadu’. Ova grubost nije snaga, ona je strah, strah da se više neće smatrati muškarcem. Muškost kontrolišu sami muškarci“, objašnjava Khorchide.

Govoreći o tome šta takav patrijarhalni obrazac čini samim muškarcima, on upozorava na teške posljedice: „Muškarac koji nikada ne smije biti slab, nikada tražiti pomoć, nikada plakati, niti reći ‘ne znam’, nije slobodan, on je zarobljen. Izgubio sam poznanika koji je izvršio samoubistvo; prije toga je rekao: ‘Ja više nisam muškarac’ jer više nije mogao prehranjivati svoju porodicu. Ova uloga obećava moć, a isporučuje usamljenost. Ona šteti ženama, ali iznutra jede i muškarce.“

Khorchide tvrdi da mlade muslimane ne radikalizira religioznost, već „hegemonijska muškost“: „Pod tim podrazumijevam vladajući ideal prema kojem se muškarci mjere: jak, dominantan, nepovrediv, nipošto mekan i po mogućnosti mučenik. Kada mlad čovjek osjeti da je ta muškost ugrožena, postaje podložan. Ne radikalizira ga molitva, već povrijeđena muškost. Pritom nikako ne smijemo izgubiti iz vida ulogu islamizma: upravo ta ideologija propovijeda hegemonijsku muškost u ime islama. Islamističko tumačenje reprodukuje ovu sliku muškosti i daje joj božansko posvećenje.“

Na pitanje zašto je antifeministička grubost islamističkih TikTok influensera toliko privlačna mladim muškarcima, teolog odgovara: „Zato što mladim muškarcima koji se osjećaju malima i neprimijećenima daju jednostavno obećanje: Ne vrednuješ ništa? Budi tvrd i provokativan, pa ćeš biti neko. Ovi influenseri prodaju jednostavnost u nepreglednom svijetu, jasne slike neprijatelja, jasnu hijerarhiju: žena je dolje, muškarac gore; musliman je gore, nemusliman dolje. A algoritam nagrađuje tu grubost jer stvara pažnju.“

Komentirajući tvrdnje da se mladići s migrantskom pozadinom drže tradicionalnih uloga zbog svakodnevne diskriminacije, Khorchide navodi: „To je istina, ali je istovremeno previše jednostavno. Onaj ko doživljava nemoć i odbacivanje poseže za izvorom dostojanstva koji mu niko ne može oduzeti: ‘Barem sam muškarac, barem imam Boga.’ Međutim, to ‘dostojanstvo’ gradi se na leđima žena. Sopstveno poniženje kompenzira se držeći nekoga ispod sebe. Moramo vidjeti kako diskriminaciju izvana, tako i dominaciju ka unutra.“

Osvrćući se na činjenicu da mnogi muslimani patrijarhalne predstave smatraju islamskim, on naglašava: „Sve velike religije stoljećima su tumačili muškarci i one su služile patrijarhalnim poretcima. Kršćanstvo u tome nije ništa manje učestvovalo. Nije problem ‘islam’, već određeno tumačenje koje je muške interese proglasilo Božijom voljom. Ključna rečenica glasi: Nije Bog to rekao, nego su muškarci to rekli u Božije ime. To je suštinska razlika.“

Na pitanje o suri 4:34, koja se često navodi kao dokaz muške nadređenosti, teolog pojašnjava: „Ona sadrži zloglasni prolaz koji se prevodi kao ‘i udarite ih’. Ali iz ‘nositi odgovornost za nekoga’ tokom stoljeća se stvorilo ‘vladati nad nekim’. Iz brige je nastala hijerarhija, iz graničnog slučaja ‘pravo’. Nije problem u stihu, već u historiji tumačenja koja je od njega napravila licencu za moć i nasilje.“

Odgovarajući na pitanje zašto su mnoge islamski oblikovane države represivne ako je Kur'an emancipatorski, Khorchide ističe: „Jedan tekst nije odgovoran za svaku vlast koja se na njega poziva. I Evanđelje propovijeda ljubav prema bližnjem, pa su u njegovo ime vođeni ratovi i ugnjetavane žene. Između izvora i stvarnosti stoje stoljeća muškog tumačenja i autoritarni režimi kojima je religija potrebna kao instrument vladavine. Ali samo pisanje i tumačenje neće ništa promijeniti. Moramo obuhvatiti ljude od malih nogu kroz obrazovni sistem, rad s mladima i u džamijama prosvijećenim slikama muškosti.“

Kada je riječ o debatama o integraciji, on se zalaže za promjenu fokusa: „Potpuno izostavljamo sliku muškosti, iako je ona najvrelija srž. Skoro svi koji nas zabrinjavaju zbog nasilja i radikalizacije su mladi muškarci. Ako im ne ponudimo drugu opciju šta muškarac može biti, prepuštamo ih TikTok propovjednicima. Integracija koja izostavlja pitanje muškaraca promašuje cilj.“

Kao otac, Khorchide priznaje da i sam ponekad prepozna stare obrasce: „Refleksija nije vakcina. Uhvatim sebe da od sina očekujem veću robusnost ili nakratko oklijevam pri suzama. Razlika je samo u tome što to sada primijetim i mogu zastati. Ti obrasci ne nestaju sami od sebe, moraju se čitav život preispitivati.“

Na pitanje šta bi odgovorio petnaestogodišnjaku koji ga pita šta čini muškarca, teolog zaključuje: „Muškarac nije onaj koga se svi plaše, već onaj na koga se svi mogu osloniti. Nisi jak ako druge praviš malima, već ako kontrolišeš sebe i preuzimaš odgovornost. Ne gubiš ništa od svoje muškosti ako si brižan — time samo dobijaš.“

A na pitanje koju bi jedinu poruku prenio nekom ocu, Mouhanad Khorchide poručuje: „Tvoj sin ne uči muškost iz tvojih riječi, već iz toga kako se ponašaš prema njegovoj majci.“

Mouhanad Khorchide (54) je austrijsko-libanski sociolog i islamski teolog, te jedna od vodećih figura liberalne islamske teologije u Germanofoniji. Diplomirao je sociologiju na Univerzitetu u Beču, dok je studije islamske teologije završio u Libanu. Na dužnosti je dekana Fakulteta za islamsku teologiju na Univerzitetu u Münsteru (Njemačka), gdje radi kao profesor islamske pedagogije.

Predsjednik je Naučnog savjeta austrijskog Dokumentacionog centra za politički islam u Beču a poznat je po svom reformatorskom pristupu teologiji i zagovaranju „islama milosrđa“, baveći se pitanjima integracije, suzbijanja radikalizacije i moderne reinterpretacije vjerskih tekstova; ovaj intervju je dao za bečki list Der Standard