U nešto više od dvije stotine godina od smrti Isusa Krista, osim pojedinih opskurnih, nepreciznih i nedovoljno dokazima potkrijepljenih podataka, o kršćanstvu u unutrašnjosti rimske provincije Dalmacije ne postoje vjerodostojne informacije. Prve, mada nedovoljno jasne naznake ove religije, javljaju se tek u periodu nakon druge polovine 3. stoljeća, a odnose se na mučeničku smrt svetog Venancija, mada se ni za njih ne može odrediti precizniji teritorij, osim da se spominje zemlja Delmata.

Prostor koji danas zauzima država Bosna i Hercegovina u razdoblju rimske vladavine bio je podijeljen na dvije provincije: Dalmaciju i Panoniju. Na tom administrativno podijeljenom prostoru u doba rimske vladavine, indigeno stanovništvo je štovalo različite vrste kultova, od domaćih, preko rimskih, grčkih i orijentalnih, a naposlijetku je svoje korijene ovdje pustila i kršćanska religija.

Kada je tačno započeo proces kristijanizacije na ovom prostoru? Na ovo pitanje pokušao je odgovoriti Edin Veletovac u naučnom radu pod naslovom  “Proces kristijanizacije na tlu današnje Bosne i Hercegovine u antičko doba”. Iako je početak kristijanizacije zaista teško, pa skoro i nemoguće odrediti, jer arheološke potvrde o tome ne postoje, važno je razlučiti da su postojala dva, hronološki i organizaciono, odvojena procesa kristijanizacije. Prvi, koji se odvijao tokom prva tri stoljeća postojanja kršćanske religije, bio je sporadičan, do određene mjere tajan i organizovan od strane pojedinaca ili manjih skupina vjernika. Glavni razlog za to ležao je u činjenici da je kršćanstvo od strane vlasti bilo zabranjeno za ispovijedanje te su njegovi sljedbenici u tajnosti morali prakticirati svoju vjeru. Nakon toga uslijedio je jedan može se reći međuperiod ili prijelazno razdoblje koje je trajalo od 313. godine, odnosno proglašavanja tzv. Milanskog edikta, pa sve do 380. godine kada kršćanstvo i službeno postaje državna religija. Tek nakon donošenja Solunskog edikta 380. godine može se govoriti o počecima sistemske kristijanizacije teritorija koje je obuhvatalo Rimsko Carstvo. Pod sistemskom kristijanizacijom, između ostalog, može se podrazumijevati zabrana paganskih kultova i promicanje kršćanstva kao jedine legalne religije Rimskog Carstva, zatim uspostava legalne crkvene organizacije, masovna izgradnja sakralnih objekata, organizovano djelova nje misionarske aktivnosti i pritisak na obično stanovništvo na konverziju itd. U sklopu ovog procesa nerijetko se događala i nasilna kristijanizacija koja je po drazumijevala uništavanje paganskih sakralnih objekata, kao i spomenika koji su odražavali reminiscenciju na paganske kultove i svega što je u sukobu sa kršćanskom dogmom.

Mozaik kod Bileće

U prva četiri stoljeća postojanja kršćanstva u unutrašnjosti provincije Dalmacije tragovi su poprilično opskurni, ali nisu zanemarivi. Pored pojedinih pisanih izvora koji su u najvećoj mjeri nesigurni i teško dokazivi, a odnose se na 1. stoljeće nove ere, postoji priličan hijatus u nedostatku informacija i to više od dva i pol stoljeća. U nešto više od dvije stotine godina od smrti Isusa Krista, osim pojedinih opskurnih, nepreciznih i nedovoljno dokazima potkrijepljenih podataka, o kršćanstvu u unutrašnjosti rimske provincije Dalmacije ne postoje vjerodostojne informacije. Prve, mada nedovoljno jasne naznake ove religije, javljaju se tek u periodu nakon druge polovine 3. stoljeća, a odnose se na mučeničku smrt svetog Venancija, mada se ni za njih ne može odrediti precizniji teritorij, osim da se spominje zemlja Delmata. Ipak, sigurniji trag nude arheološki ostaci sa lokaliteta Panik kod Bileće gdje je otkriven mozaik sa kriptokršćanskim motivima, a koji se datira u zadnju trećinu 3. stoljeća, i to je prvi posvjedočeni nalaz koji nudi potvrdu ove religije u zaleđu provincije Dalmacije, čak i prije nego što je ona bila zvanično dozvoljena od strane rimske države. Opravdano je vjerovati da ovakvih nalaza postoji i više, makar na prostoru Hercegovine, gdje je kršćanstvo zbog blizine značajnijih primorskih gradova, osobito Salone i Narone, moglo mnogo prije i lakše doprijeti.

U narednom 4. stoljeću tragovi ove religije su u određenoj mjeri jasniji, ali njihov kvantitet nije ni izblizu onakav da bi se mogla stvoriti jedna šira slika njenog prodiranja, mada je na osnovu njih moguće donijeti pojedine zaključke. Kao i u 3. stoljeću i u ovom periodu je dokaz za kršćansku prisutnost jedan mozaik sa motivom krsta na lokalitetu Carina (Sarajevo), iako mnogo lošijeg kvaliteta od onog na Paniku. U neposrednoj blizini mozaika je pronađen i jedan komad cigle na kojem je također ucrtan krst, koji se zbog nedostatka drugih odrednica, zbog mozaika treba datirati u isti period.

Najvažniji nalazi iz ovog razdoblja su svaka ko dvije ranokršćanske crkve i to sa lokaliteta Crkvine kod Malog Mošunja, kao i Doboja kod Kaknja, što pokazuje da je u određenom periodu nakon Milanskog edikta, a pogotovo od druge polovine 4. stoljeća započeo proces kristijanizacije ovog područja te da je u tim mjestima živjela organizirana zajednica pripadnika kršćanske religije. Međutim, bilo bi neispravno smatrati da su zbog nalaza sa prostora srednje Bosne iz ovog perioda postojale neke izolirane kršćanske enklave unutar dominantno paganski opredijeljenog stanovništva. Mnogo vjerovatnije je da stanovništvo u ovom razdoblju, kako nije bilo nikakvog nasilnog ili zakonom obavezujućeg akta, sasvim selektivno i sporo prihvaća novo učenje. Mada za takvo što ne postoje dokazi, sasvim je realno pretpostaviti, da već u drugoj polovini 4. stoljeća ne postoji oblast u unutrašnjosti gdje se nije moglo pronaći pripadnika kršćanske religije, iako sasvim sigurno u srazmjerno manjim skupinama.

U odnosu na raniji period, situacija tokom 5. i 6. stoljeća je mnogo jednostavnija, a tome je prvenstveno pomogla činjenica što se od 380. godine kršćanstvo proglašava za državnu religiju, dok tradicionalni kultovi bivaju zabranjeni za ispovijedanje. To je imalo za posljedicu da se širenje kršćanstva odvija mnogo intenzivnije i ubrzanije.

Kristijanizacija prostora današnje Bosne i Hercegovine tokom ovog perioda najbolje se ogleda u gradnji sakralnih objekata, odnosno ranokršćanskih crkvi, čiji danas poznati broj se ubjedljivo u najvećoj mjeri datira u ova dva stoljeća. To su uglavnom bile crkve manjih dimenzija, građene poprilično neuredno i u dobroj mjeri od spolija, gdje su u brojnim slučajevima baptisteriji dodavani naknadno, a upravo ta činjenica bi govorila o konstantnom prilivu novih vjernika.

Kada je tačno završen proces kristijanizacije na ovom podneblju, odnosno može li se on odrediti jednim događajem ili godinom, nemoguće je tačno odrediti. Salonitanski sabori koji su održani 530. i 533. godine indirektno potvrđuju da proces kristijanizacije još uvijek nije bio završen ni u prvoj polovini 6. stoljeća.

Državna religija

O kristijanizaciji kao procesu nije moguće raspravljati, a da se istovremeno ne dotakne pitanje opstanka paganskih kultova na ovom prostoru u postrimskom periodu. Međutim, ako za kristijanizaciju postoje i više nego očigledni arheološki dokazi, kao i neke veoma šturo pisane informacije koje omogućavaju da se rekonstruiše šira slika ovog problema, o preživljavanju tradicionalne religije autohtonog stanovništva ne postoji niti jedan direktan savremeni dokaz. Ipak, takva činjenica ne znači da ona u ovom periodu nije opstala i imala svoje sljedbenike.

Prijelomna tačka u uspostavi dominacije kršćanske religije unutar rimske države bio je čuveni zakon Cunctos populos kojeg je 380. godine izdao Teodozije I, a kojim se kršćanstvo proglašava za jedinu dozvoljenu vjeru slobodnu za ispovijedanje, čime ju je faktički proglasio državnom. Međutim, taj zakon nije mogao jednostavno preko noći promijeniti mentalni sklop paganski opredijeljenog stanovništva, jer je ovo pitanje prvenstveno bilo intimne prirode i izlazilo je van okvira uobičajene kontrole državne vlasti. Ipak, ovako legalizirana promjena snaga omogućila je prozelitski orijentisanom kršćanstvu i njenim sljedbenicima da počnu nasilno provoditi svoje ideje širom Carstva, a samim time i u Dalmaciji. Najbolji dokaz toga se može vidjeti na primjeru Augusteuma u Naroni, gdje je dvadeset i jedna statua pripadnika julijevsko-klaudijevske dinastije obezglavljena, najvjerovatnije krajem 4. stoljeća od strane kršćana.

Takva situacija pokazivala bi da ni ovo područje nije bilo nikakav izuzetak kada je krajem 4. stoljeća na širem području Carstva uslijedio obračun kršćana sa paganima i kultovima koje su ovi štovali. Međutim, kao što niti prije 313. godine brojni edikti kojima se zabranjivalo ispovijedanje kršćanstva te progoni njegovih sljedbenika nisu uspjeli iskorijeniti ovu religiju, tako ni stavljanje izvan zakona tradicionalne vjere i uništavanje sakralnih spomenika posvećenih paganskim kultovima nisu mogli spriječiti njihovo daljnje obožavanje. Dakle, s obzirom na to da intenzivnija kristijanizacija započinje tek u 5. stoljeću, uopšte nije sporno da je tokom ovog stoljeća u unutrašnjosti Dalmacije veliki broj stanovništva i dalje bio propaganski orijentisan. Bez obzira na to što su se spomenici i svetišta njihovih božanstava rušili, te su iz različitih razloga formalno prelazili na drugu religiju, paganski vjernici su bili svjesni da nije bila nužno potrebna fizička prisutnost tih objekata da bi i dalje ostali odani svojim religijskim principima. Kada su posljednje zajednice ovih vjernika nestale teško je reći, ali je opravdano vjerovati da je stanovništvo Dalmacije dočekalo slavenske invazore tokom prve polovine 7. stoljeća religijski homogeno. Također po stoji jaka mogućnost da je kršćanstvo kao religija u vrijeme sloma rimske vlasti i konačnog raspada antičke civilizacije na ovim prostorima postalo jedan vid zajedničkog identiteta kojim se nastojalo diferencirati od stranih doseljenika. Međutim, čak i nakon konačne uspostave dominacije kršćanstva, paganska vjerovanja nisu u potpunosti nestala, već su postepeno asimilirana u ovu religiju i na neki način opstala sve do danas u obliku sujevjerja i praznovjerstva.

Izvor: Edin Veletovac, “Proces kristijanizacije na tlu današnje Bosne i Hercegovine u antičko doba”