Franko-tunižanska teoretičarka Asma Mhalla upozorava da naučnofantastična distopija više nije fikcija, već naša politička realnost. Kroz koncept „Dilevijatana“,  dvoglavog monstruma kojeg čine spregnute snage autoritarne države i bezobzirnog Big Techa, bivša bankarka i profesica razotkriva kako nas algoritamski tokovi neprimjetno pretvaraju u vojnike kognitivnog rata, nudeći ujedno i praktičan vodič za odbranu ljudske slobode

Kad je engleski filozof Thomas Hobbes sredinom 17. stoljeća sklupčao svog Levijatana, onog mitskog suverena čija je koža bila satkana od stotina sitnih, stopljenih ljudskih tijela, dao mu je u ruke mač i žezlo. Svjetovna i duhovna moć time su svezane u jedan snop, dajući zastrašujućoj grdosiji autoritet, težinu i dostojanstvo. Četiri stoljeća kasnije, franko-tunižanska teoretičarka i esejistkinja Asma Mhalla izvadila je tog starog Hobbesovog monstruma iz teorijskog formalina, udahnula mu novi život i poslala ga da baulja našim digitalnim ulicama. Samo što njen monstrum više nema jednu glavu. On je nakazni, dvoglavi hibrid, „Dilevijatan“ (Dileviathan), čije se prve čeljusti zovu Big Tech, a druge Big State.

Sa svojih 42 godine, Mhalla je postala jedno od najzanimljivijih, najotrovnijih i najtraženijih imena francuske i evropske intelektualne scene. U vodećim medijima poput Le Mondea, Libérationa, Le Figaroa, belgijskog RTBF-a, pa sve do njemačkih i austrijskih dnevnika poput Der Standarda, o njenoj knjizi „Cyberpunk: Le nouveau système totalitaire“ piše se s dozom intelektualne euforije i blage jeze. Ipak, Mhalla nije tipična akademska figura usahlog glasa koja iz sigurne kabinetske hladovine dijeli lekcije o etici. Njena biografija spaja nespojivo: odrasla na raskršću francuske i tunižanske kulture, godinama je radila kao uspješna investiciona bankarica u samom srcu finansijskog kapitalizma. Upravo joj je taj ulazak u utrobu zvijeri omogućio da mehanizme moći ne uči iz prašnjavih udžbenika, već iz prve ruke.

Danas predaje na prestižnim pariskim institucijama Sciences Po i École Polytechnique, te istražuje pri EHESS-u, ali njen javni nastup više podsjeća na uzbunjivača javnosti nego na suhoparnu profesoricu.

Asma Mhalla ima specifičnu oštrinu i kod nje se osjeti jasno odsustvo svake iluzije o tome kako funkcionira savremeni svijet. Rođena u porodici tunižanskog porijekla, Mhalla je odrasla u okruženju koje je poznavalo i mediteransku, postkolonijalnu kompleksnost i francuski elitisitički republikanizam. Ta dvojnost joj je podarila poziciju autsajderke koja savršeno poznaje pravila igre unutar insajderskih krugova.

Svjesna da se stvarna moć 21. stoljeća ne nalazi u parlamentarnim debatama nego u tokovima kapitala i tehnološkoj infrastrukturi, Mhalla je karijeru započela u investicionom bankarstvu. Godine provedene u analiziranju tržišta, spajanja korporacija i protoka kapitala skinule su bilo kakav romantični veo s njenog pogleda na svijet. Vidjela je kako algoritmi preuzimaju berze i kako se ljudski rad i podaci pretvaraju u suhe derivate. Kada je odlučila napustiti korporativni sektor i posvetiti se akademskom radu, nije to učinila kao izliječeni pokajnik koji nudi patetične ispovijesti, već kao operativac koji je promijenio stranu.

Danas, dok drži predavanja studentima na Sciences Po i saradnik je u laboratorijama EHESS-a, Mhalla spaja hladnu ekonomsku pragmatiku s dubokim poznavanjem političke filozofije. Njen ulazak u francuski javni prostor bio je nagao i silovit: nakon prve zapažene knjige „Technopolitique“, u kojoj je secirala kako nas moderne države i korporacije tiho mobilišu u „digitalne vojnike“, „Cyberpunk“ stiže kao njen najradikalniji manifest.

U središtu njene teorijske gradnje nalazi se spomenuti koncept „Dilevijatana“. Klasični Hobbesov Levijatan nastao je iz društvenog ugovora, ljudi su se odrekli dijela svoje slobode i predali je vladaru u zamjenu za sigurnost i red. Međutim, Mhalla pokazuje kako je taj stari ugovor danas prekršen i bačen u smeće. Danas ne postoji jedan vladar niti jedna suverena država. Suverenitet je razbijen i ponovo sastavljen u obliku dvoglavog monstruma.

Prva glava tog čudovišta je Big Tech (Velika tehnologija). To su potpuno razuzdani tehnološki oligarsi i privatne megakorporacije s Američke zapadne obale i iz Kine. Oni posjeduju digitalnu infrastrukturu, kablove na dnu okeana, satelitske mreže, servere i, što je najvažnije, algoritme koji upravljaju našom pažnjom. Oni ne kontroliraju samo tržište; oni strukturiraju sam meta-tržišni prostor u kojem se odvija savremeni kapitalizam.

Druga glava je Big State (Velika država), koju reprezentiraju noviji oblici autoritarnih i populistitičkih lidera. Kao ilustrativan primjer tog novog poretka, Mhalla uzima simbiozu Donalda Trumpa i Elona Muska. U toj sprezi, politička moć više ne pokušava obuzdati ili regulisati tehnološki kapital. Umjesto toga, država postaje mutagena: ona mijenja svoj oblik po potrebi, odriče se svojih tradicionalnih socijalnih funkcija, ali zadržava i pojačava svoje represivne i nadzorne mehanizme u savezu s vlasnicima platformi.

Glavna opasnost ovog poretka ne leži u tome što nam država oduzima prava otvorenim nasiljem, već u tome što su se privatni tehnološki moguli ugurali u same izvršne funkcije države. Kada Elon Musk upravlja satelitima o kojima zavisi rat u Ukrajini ili kada kontrolira javnu debatu na svojoj mreži, on više nije samo privatni poduzetnik. On postaje neizabrani suveren, desna glava Dilevijatana koja se smiješi dok ljevica potpisuje izvršne uredbe.

Ono što u tekstu Asme Mhalle posebno privlači pažnju evropskih kritičara, od pariskog Libérationa do bečkog Der Standarda, jeste njen specifičan estetski i teorijski izbor. Mhalla ne opisuje budućnost; ona tvrdi da mi već živimo u prošlosti koja je zamišljena prije četrdeset godina. Njen „Cyberpunk“ drsko nas vraća u retrofuturizam 1980-ih, prizivajući vizuelni i idejni haos kišnih, mračnih ulica iz kultnog filma Ridleyja Scotta „Blade Runner“ (1982).

Zašto baš osamdesete? Mhalla uočava da je to bilo desetljeće u kojem su intelektualci prestali vjerovati u opipljivu stvarnost. To je doba u kojem je njen slavni sunarodnjak Jean Baudrillard proglasio pobjedu “simulakruma”,  stanja u kojem je stvarnost potisnuta i zamijenjena slikama koje više ne referiraju na stvarni svijet, već samo na druge slike. U tom duhu, Mhalla tvrdi da je današnja neregulirana moć Big Tech-a zapravo realizacija cyber-distopija o kojima su naši očevi čitali u šund-romanima ili gledali u zamračenim kinima.

Međutim, dok su 1980-ih androidi sanjali električne ovce u naučnoj fantastici, danas građani u algoritamskim labirintima sanjaju o slobodi dok im platforme doziraju dopamin. Mhalla upozorava da je „tehno-totalitarni dispozitiv“ proizašao iz te pop-kulturne prošlosti postao naš stvarni politički okvir. Država je postala tečna i absorbuje svaki protest: ona više ne zabranjuje pobunu, već je reciklira, pretvara u sadržaj, lajka je i monetizira.

Jedan od najvažnijih teorijskih doprinosa Asme Mhalle jeste uvođenje pojma fluksokratije (vlade neprekidnog toka). U tradicionalnim totalitarnim sistemima 20. stoljeća, vlast je kontrolirala društvo cenzurom i zabranom informacija. U fluksokratiji 21. stoljeća, kontrola se postiže suprotnom metodom: hiper-produkcijom i zasićenjem.

Naše digitalno okruženje preplavljeno je neprekidnim tokom informacija, slika, notifikacija i postfaktičke politike, što je samo savremeni izraz za brutalno i sistemsko laganje. U tom moru podražaja, granica između istinitog i lažnog, važnog i trivijalnog potpuno se briše. Mhalla naglašava da nas ovaj sistem ne sprječava da mislimo tako što nam oduzima knjige, već nas drži toliko okupiranima, zavedenima i uznemirenima da jednostavno zaboravljamo kako da mislimo.

Iz toga proizlazi njena teza o permanentnom kognitivnom ratu. Rat se više ne vodi samo na geografskim granicama niti isključivo vojnim sredstvima; glavno bojište postao je ljudski mozak. Kroz algoritamsko programiranje i manipulaciju emocijama (prije svega strahom i bijesom), tehnološke platforme vrše kognitivno preoblikovanje stanovništva. Ljudi više nisu samo posmatrači ili potrošači; oni su regrutovani, postali su nesvjesni akteri i vojnici u ratu za pažnju i utjecaj. Kada kliknemo, podijelimo ili bjesnimo na mreži, mi odrađujemo posao za jednu od glava Dilevijatana.

U francuskom javnom životu, koji je decenijama opterećen žustrim, često i otrovnim debatama o identitetu, sekularizmu (laïcité) i ulozi islama, pozicija intelektualaca magrepskog porijekla uvijek se nalazi pod povećalom. Od Asme Mhalle se u pariskim salonima često očekivalo da zauzme predvidljivu ulogu: ili da bude apologeta kulturne raznolikosti ili da nastupa kao dežurni kritičar svog porijekla.

Mhalla je, međutim, odbila oboje. Ono što je čini izuzetno respektabilnom i među desnim i među lijevim intelektualcima jeste njeno dosljedno odbijanje da se upeca na jeftine identitetske udice. Kada govori o religiji i islamu, Mhalla im pristupa bez trunke patetike, sentimentalnosti ili sladunjavosti. Za nju je religija, baš kao i tehnologija, prije svega sociološki i politički mehanizam moći i kontrole.

Njen stav prema političkom islamu i vjerskom fundamentalizmu je nedvosmisleno oštar. Ona u islamizmu ne vidi nikakav “otpor zapadnom imperijalizmu”, već još jedan retrogradni, totalitarni impuls koji nastoji ukrotiti individualnu slobodu i ponovo uspostaviti kontrolu nad ljudskim tijelom i umom. Za Mhallu, vjerski dogmatizam koji propisuje kako čovjek mora misliti i živjeti potpuno je analogan algoritamskom determinizmu koji nam danas nametati Big Tech.

Ipak, ona jednako oštro kritizira i zapadni autoritarni populizam koji koristi strah od islama kako bi izgradio vlastite represivne aparate. Njeno teorijsko uporište je čvrsto usidreno u radikalnom prosvjetiteljstvu i francuskom republikanizmu: borba za slobodu pojedinca mora se voditi na svim frontovima istovremeno. Čovjek mora biti slobodan i od vjerske dogma i od korporativnog algoritma. Odbijajući da budem svedena na “muslimansku autorku”, Mhalla poručuje da su pitanja tehnopolitike i kognitivnog suvereniteta univerzalna pitanja koja se tiču svakog ljudskog bića, bez obzira na njegovu vjeru ili naciju.

Brzina kojom su mediji širom Evrope prihvatili Asmu Mhallu nije slučajnost. Francuska, sa svojom bogatom tradicijom javnih intelektualaca, od Jean-Paula Sartrea i Michela Foucaulta do već spomenutog Baudrillarda, uvijek je tražila glasove koji mogu spojiti visoku filozofiju s duhom vremena. Mhalla je popunila upravo tu prazninu, ali s modernim obrtom: ona govori jezikom geopolitike, finansija i digitalne infrastrukture.

Mediji poput Le Mondea i Le Figaroa u njoj vide autorku koja se ne plaši preuzeti rizik hibridnog pisanja. Njene knjige nisu suhi naučni radovi ispunjeni fusnotama, ali nisu ni jeftini samopomoćni priručnici. To su manifesti pisani silovitim, ponekad poetičnim, ali uvijek borbenim stilom.

Posebno je zanimljiv prijem njenog rada u germanskom prostoru. Austrijski Der Standard, u recenziji koju potpisuje Ronald Pohl, primjećuje s kakvom euforijom se Mhallina knjiga čita u njenoj domovini Francuskoj, ali istovremeno postavlja i provokativna pitanja. Pohl uočava da je Mhalla svoj manifest umijesila od raznih komada postmoderne retorike, gomilajući pojmove poput „hiper“, „mega“ i „retro“. On primjećuje i izvjesni paradoks u njenom radu: s jedne strane, ona opisuje savremeni hibridni fašizam kao nezaustavljivu silu koja prožire i absorbuje svaki protest; s druge strane, ona vjeruje u mogućnost otpora.

Evropski mediji u Mhalli prepoznaju i ključni glas u trenutku kada se sama Evropa nalazi u dubokoj krizi identiteta. Mhalla bez uvijanja naziva Evropu „kontinentom siročetom“. Dok se Sjedinjene Američke Države i Kina utrkuju u razvoju umjetne inteligencije i ovladavanju digitalnom infrastrukturom, Evropa je ostala po strani, vjerujući da može biti samo “moralni regulator” koji piše zakone i direktive. Mhalla upozorava da je to opasna iluzija: ne možete regulisati tehnologiju koju ne posjedujete i ne razumijete. Time Evropa postaje žrtva geopolitičkog gaslighting-a velikih sila, trpeći odluke koje se donose u Silicon Valleyu i Pekingu.

Ako je dijagnoza koju postavljaju Mhalla i njene teorijske kolege tako mračna i distopijska, postavlja se pitanje: ima li izlaza? Da li smo osuđeni da budemo samo biološki procesori u ogromnoj mreži Dilevijatana?

Za razliku od mnogih pesimističnih teoretičara koji završavaju svoje eseje apokaliptičnim uzdahom, Mhalla u knjizi „Cyberpunk“ pokušava ponuditi ono što naziva “priručnikom za kognitivno preživljavanje”. Ona formulira 13 koraka otpora, ali ti koraci nemaju nikakve veze s predajom ili naivnim razbijanjem mašina (ludizmom).

Prvi korak je svjesno prekidanje automatizma. Otpor počinje onog trenutka kada odbijemo da budemo uvučeni u reakciju koju algoritam od nas očekuje, kada odbijemo podijeliti bijes, kliknuti na provokaciju i učestvovati u linču na mrežama.

Mhalla poziva na radikalnu re-teritorijalizaciju naših života. Protiv beskrajnog ekrana ona izlaže tijelo, ulicu, kafić, dodir i prkosnu želju za životom u fizičkom prostoru. Kognitivni otpor zahtijeva da se ponovo zaljubimo u težinu i sporost stvarnog svijeta.

Strateško isključivanje, kao treći korak, nije poziv na trajni bijeg u šumu, već na taktičko, svakodnevno stvaranje “zona tišine” u kojima um može obnoviti svoju sposobnost za duboko, neometano razmišljanje.

Na političkom planu, Mhalla poziva na stvaranje novih saveza između tehnologa, programera i građanskih aktivista koji će graditi alternativne, otvorene i decentralizovane tehnološke alate, otimajući monopol iz ruku Big Tech oligarha.

Posebno je zanimljiv način na koji Mhalla završava svoju analizu, a što uočavaju i njeni najstrožiji kritičari. Nakon što je nakupila planine teorijskih pojmova o tehno-totalitarizmu i kognitivnom ratu, ona suprotstavlja Dilevijatanu snagu koja zvuči gotovo staromodno: snagu ljudske želje, emocije i ljubavi.

Bestežinsko stanje u koje nas gura kolonizacija podacima mora ustupiti mjesto tvrdoglavom, prkosnom zahtjevu za puninom tjelesne egzistencije. Monstrum s dvije glave hrani se našom apstraktnom pažnjom, našim podacima i našim strahovima. Ali on ostaje potpuno nemoćan pred slobodnim čovjekom koji je sačuvao sposobnost da misli vlastititom glavom, da osjeća bez posredovanja ekrana i koji je jednostavno odlučio da više ne pristaje na igru.

Asma Mhalla time ne nudi samo teorijsku analizu tehnopolitike 21. stoljeća. Ona nudi ogledalo u kojem se naša epoha može pogledati bez šminke i bez utjehe. Njena poruka evropskim društvima je ujedno i upozorenje i poziv na borbu: budućnost nije unaprijed zapisana u kodu, ali da bismo je ponovo preuzeli u svoje ruke, moramo se prvo probuditi iz digitalnog sna u koji smo tako lakomisleno potonuli.