U velikoj financijskoj malverzaciji u regiji oprano je više od 20 milijardi dolara, uz direktnu umiješanost visokih zvaničnika, korumpiranog pravosuđa i vodećih evropskih banaka

Iako se Rusija posljednjih godina u medijima spominje prvenstveno u kontekstu rata u Ukrajini i specifičnosti „demokratske“ administracije Vladimira Putina, u godinama koje su prethodile sukobu aktuelna vlast u Moskvi bila je u samom središtu najvećeg skandala s pranjem novca u Istočnoj Evropi, poznatog pod nazivom „Ruska praonica“ (Russian Laundromat).

Između 2010. i 2014. godine, prema izvještajima međunarodne novinarske mreže za istraživanje kriminala i korupcije OCCRP, kroz masivnu korupcijsku mrežu poslovnih ljudi, političara i javnih ličnosti iz Rusije i savezničkih zemalja oprano je više od 20 milijardi dolara.

Mehanizam ove operacije bio je jednostavan, ali izuzetno efikasan. Prvo su u Velikoj Britaniji, na Kipru ili Novom Zelandu osnivane fiktivne kompanije na imena takozvanih „slamnatih ljudi“. Jedna od tih kompanija dala bi fiktivni zajam drugoj britanskoj firmi unutar iste mreže, bez ikakvog stvarnog transfera novca. Za taj kredit jamčile bi jedna ili više ruskih kompanija, ali i ključna karika u lancu, najmanje jedan državljanin Moldavije.

Prisustvo moldavskog državljanina omogućavalo je da se predmet prebaci na sudove u Moldaviji u momentu kada bi dužnička firma, očekivano, proglasila bankrot. Tamo je više od dvadeset potkupljenih sudija u petnaest različitih sudova izdalo na desetine presuda kojima su ti nepostojeći dugovi priznati kao legitimni. Na taj način je običan papir preko noći pretvoren u službeni međunarodni finansijski dokument.

Nakon što je dug „legaliziran “, ruske kompanije-jemci prebacivale su novac na račune moldavske banke Moldindconbank na ime izvršenja sudskih presuda. Odatle je ogroman dio sredstava preusmjeravan u latvijsku Trasta Komercbanku, koja se već nalazila unutar Evropske unije. Novac je potom, kao potpunim čudom očisćen, distribuiran na račune u čak 96 zemalja širom svijeta, prolazeći kroz gigante poput HSBC-a, Deutsche Banke i Citibanka, koji ili nisu primijetili ili su odlučili da ignoriraju sporne transakcije.

Porijeklo ovog novca primarno leži u sistemskoj korupciji, švercu robe i naoružanja koji su postali svakodnevica nakon raspada SSSR-a, te u drugim ilegalnim aktivnostima koje nisu mogle proći kroz regularne finansijske kanale, osim u formi povrata duga britanskoj ili kiparskoj firmi.

Najskandalozniji dio afere odnosi se na njene aktere. Ceh je platio Vjećeslav Platon, moldavski biznismen i bivši poslanik u parlamentu, koji je smatran jednim od glavnih arhitekata ove sheme. Platon se suočio sa optužbama za prevaru i pranje novca, a trenutno se nalazi u Velikoj Britaniji gdje je pušten uz kauciju.

Druga ključna figura bio je Igor Putin, rođak ruskog predsjednika. Unatoč teškim optužbama, Igor Putin nije izgubio svoj utjecaj. Podnio je ostavku na funkciju u Ruskoj zemaljskoj banci (Russian Land Bank), odakle je koordinirao dio operacija, i nastavio slobodno živjeti u Ruskoj Federaciji. Prema različitim izvorima, on i dalje održava značajne poslovne veze, iako njegove trenutne aktivnosti nisu precizno potvrđene.

Više od decenije nakon otkrivanja skandala, „Ruska praonica“ ostaje školski primjer slabosti međunarodnog finansijskog sistema. Ono što najviše zabrinjava nije samo iznos od 20 milijardi dolara, već lakoća s kojom su pravni okviri više država iskorišteni kako bi se nelegalnom novcu dao privid potpunog legitimiteta.

Glavni odgovorni i dalje su na slobodi: neki su pobjegli, drugi pregovarali, dok oni najbliži vlasti nikada nisu ni izvedeni pred sud. Sistem koji je omogućio prevaru, školjke-kompanije, poslušne sudije i banke koje ne postavljaju pitanja, i dalje postoji.