Nekadašnja kamena utvrđenja osmanske trgovine i gradski sefovi u Sarajevu, Banjoj Luci i Travniku nijemi su spomenici arhitektonskog i ekonomskog uspona Bosne i Hercegovine

U današnjem urbanoj matrici bosanskohercegovačkih gradova, u kojima moderno potrošačko društvo svoje hramove podiže od stakla, čelika i betona, starinske kamene građevine unutar istorijskih jezgri djeluju gotovo kao arheološki ostaci jedne davno iščezle civilizacije. Malobrojni prolaznici i savremeni stanovnici Sarajeva, Travnika ili Banje Luke, koji svakodnevno prolaze pokraj masivnih zidina Gazi Husrev-begovog ili Brusa bezistana, znaju stvarnu historijsku funkciju ovih objekata.

Za većinu je to tek slikovita kulisa prošlosti, prostor u kojem se danas prodaju jeftini suveniri ili tek spomenik kulture čiji je izvorni ekonomski smisao zaboravljen. Između te dvije krajnosti, potpunog zaborava i turističke površnosti, leži kompleksna priča o ekonomskom, arhitektonskom i društvenom usponu Bosne i Hercegovine pod osmanskom upravom.

Naziv bezistan ili bezistan nastao je spajanjem arapske riječi bezz, koja označava platno, i persijskog nastavka (i)stan, što u doslovnom prevodu daje mjesto gdje se prodaje platno. U svojim najranijim počecima, ove natkrivene tržnice bile su namijenjene isključivo trgovini tekstilom, svilenim, pamučnim i lanenim tkaninama. Međutim, kako su se trgovački putevi širili, a urbani centri osmanskog Balkana rasli, bezistani su prerasli svoju prvobitnu usku namjenu. Postali su središta trgovine najskupljom i najvrjednijom robom onoga vremena: zlatom, nakitom, skupocjenim oružjem, mirisima i uvoznim tkaninama iz Perzije, Indije, Venecije i Dubrovnika. Unutar njihovih masivnih zidova odvijala se finansijska žila kucavica čaršije.

Bezistani nisu bili obične pijace niti improvizovani drveni dućani kakvih je bila puna svaka osmanska čaršija. Oni su u graditeljskom i društvenom pogledu predstavljali vrhunac osmanskog urbanizma. Bili su to monumentalni javni objekti, zidani od tesanog kamena i opeke, presvođeni masivnim kupolama ili bačvastim svodovima, zaštićeni teškim hrastovim vratima okovanim željezom i osigurani debelim zidovima čija je debljina nerijetko prelazila jedan metar. U uslovima kada su čaršije, građene uglavnom od drveta i čatme, bile stalno izložene katastrofalnim požarima koji su u nekoliko sati mogli progutati čitave trgovačke četvrti, bezistan je predstavljao jedini siguran trezor. Bio je to gradski sef, građevina projektovana da izdrži vatru, pljačku i ratna razaranja, pružajući trgovcima i esnafima apsolutnu sigurnost za njihove dragocjenosti.

Podizanje bezistana nije bilo ostavljeno privatnoj inicijativi sitnih trgovaca, niti je bilo koji pojedinac mogao izgraditi takav objekat za vlastiti račun. Pravo i finansijsku moć da podignu bezistan imali su samo najviši državni dostojanstvenici, sultani, veliki veziri, namjesnici i namjesnički namjesnici (sandžakbegovi i beglerbegovi).

Oni su ove skupocjene građevine podizali kao dio svojih zadužbina (vakufa). Svi bezistani u Bosni i Hercegovini bili su vakufski objekti. Prihodi od njihove kirije, odnosno zakupa dućana, nisu odlazili u privatne džepove, niti su služili za zgrtanje ličnog bogatstva. Ti prihodi su se slali direktno za finansiranje i održavanje drugih vjerskih, prosvjetnih i humanitarnih ustanova istog vakufa, džamija, medresa, imareta (javnih kuhinja), hanova, mostova i vodovoda.

Pravni sistem upravljanja ovim objektima bio je strogo reguliran i pod nadzorom šerijatskih sudova i vakufskih upravitelja (mutevelija). Dućani unutar bezistana izdavali su se svake godine putem javnih dražbi. Međutim, kako bi se spriječilo da bogatiji trgovci istisnu dugogodišnje zakupce ili da se stvori monopol, osmansko pravo razvilo je specifičan sistem zakupa poznat kao idžaretein (dvostruki zakup).

Ovaj mehanizam, uveden početkom 17. stoljeća, omogućavao je zakupcu da uz uplaćeni počeći iznos stekne trajno, pa čak i nasljedno pravo korištenja dućana, dok je vakuf ostao trajni vlasnik zemljišta i objekta. Na taj način osigurana je stabilnost trgovačkog staleža, ali i stalan izvor prihoda za održavanje vakufskih zadužbina.

U historiji Bosne i Hercegovine zabilježeno je ukupno šest bezistana, smještenih u tri najvažnija vojna, politička i trgovačka centra osmanskog perioda: u Sarajevu, Banjoj Luci i Travniku. Ovi gradovi, u različitim epohama sjedišta bosanskih sandžakbegova i namjesnika, jedini su imali ekonomski potencijal i politički značaj koji je opravdavao izgradnju ovako skupih trgovačkih kompleksa.

Sarajevo je, kao najveći trgovački emporijum u unutrašnjosti Balkana, imalo čak tri bezistana. Prvi među njima bio je Mehmed-begov bezistan, koji je početkom 16. stoljeća podigao Mehmed-beg, sin osnivača Sarajeva Isa-bega Ishakovića. Nalazio se u samom srcu čaršije, pored čuvenog Kolobara-hana, na prostoru koji se u kasnijim stoljećima nazivao Trgovke ili Pazarhule. Bio je to prvi objekat ove vrste u Bosni. Preživio je mnoga stoljeća i razaranja, uključujući i rušenje tokom pohoda princa Eugena Savojskog 1697. godine, kada su mu kupole propale te je kasnije prekriven drvenim krovom.

Međutim, katastrofalni požar koji je 9. jula 1842. godine zadesio sarajevsku čaršiju i uništio više od 2.000 objekata bio je fatalan za Mehmed-begov bezistan. Njegovi ostaci stojali su na tom mjestu sve do 1949. godine, kada su konačno porušeni prilikom poslijeratnog preuređenja grada.

Drugi, i daleko najmonumentalniji, jeste Gazi Husrev-begov bezistan, koji i danas stoji u punom sjaju kao jedan od najprepoznatljivijih simbola Sarajeva. Izgrađen u periodu između 1537. i 1555. godine, ovaj bezistan se po svojoj arhitekturi znatno razlikuje od većine klasičnih osmanskih bezistana. Dok su drugi objekti ove vrste građeni s kvadratnom osnovom i natkriveni s više kupola, Gazi Husrev-begov bezistan projektovan je kao izdužena, bazilikalna građevina dužine 106,05 metara i širine oko 19,5 metara, presvođena masivnim bačvastim svodom. U njegovoj gradnji učestvovali su vrhunski majstori, klesari i zidari iz Dubrovnika, o čemu svjedoče sačuvani dokumenti u Dubrovačkom arhivu.

Kroz sredinu ovog impozantnog objekta prolazi široki, kaldrmisani prolaz, uz koji se sa obje strane nižu unutrašnji dućani. Ukupno ih je bilo 52 unutar samog objekta, dok se s vanjske strane, duž Kujundžiluka i u sklopu susjednog Tašlihana (karavan-saraja), nalazio još čitav niz vanjskih radnji. Ovaj kompleks bio je centralna tačka međunarodne trgovine. Unutar njega radili su trgovci svih konfesija, muslimani, pravoslavci, katolici i Jevreji. Zanimljivo je napomenuti da se unutar Gazi Husrev-begovog bezistana nalazila i jedna mala prostorija za noćobdiju (pasvandžiju), pa čak i kafana, što je bio jedinstven slučaj među osmanskim bezistanima.

Treći sarajevski objekat ove vrste jeste Brusa bezistan, poznat i kao Rustem-pašin bezistan. Izgradio ga je 1551. godine veliki vezir Rustem-paša, rodom iz Bosne, s namjerom da stvori poseban trgovački centar za prodaju čuvene svile iz turskog grada Bruse (Bursa). Za razliku od Husrev-begovog, Brusa bezistan je sagrađen po klasičnom osmanskom uzoru: kvadratne je osnove, dimenzija 29,40 sa 20,15 metara, a njegov unutrašnji prostor natkriven je sa šest velikih kupola koje se oslanjaju na dva masivna centralna kamena stuba. Ova građevina imala je i izuzetno važnu historijsku ulogu izvan same trgovine. U prostorijama iznad unutrašnjih stubova nalazili su se mali zidani sefovi (tresori), u kojima su sarajevski esnafi i Mulla tokom stoljeća čuvali svoje najvažnije dokumente, ahdname, carske fregate i sudske protokole (sidžile), znajući da su tu potpuno sigurni od vatre.

Izvan Sarajeva, bezistani su građeni samo u centrima s izuzetnim političkim i vojnim statusom. U Banjoj Luci je krajem 16. stoljeća (poslije 1587. godine) podignut Ferhad-pašin bezistan, kao dio obimne zadužbine prvog bosanskog beglerbega Ferhad-paše Sokolovića. Nalazio se u Donjem Šeheru, u neposrednoj blizini džamije Ferhadije. Čuveni osmanski putopisac Evlija Čelebija opisao ga je kao čvrsto sazidanu građevinu s oko 300 dućana u okruženju, čiji su ulazi noću zatvarani i osiguravani gvozdenim lancima. Ovaj bezistan teško je stradao tokom Bečkog rata 1690. godine, kada je austrijska vojska zauzela i zapalila Banju Luku.

U Travniku, koji je nakon spaljivanja Sarajeva 1697. godine postao novo sjedište bosanskih vezira, izgrađena su dva bezistana. Prvi je podigao Ćamil Ahmed-paša polovinom 18. stoljeća (prije 1757. godine) u sklopu obnove Gazi Agine (današnje Sulejmanije ili Šarene) džamije. Drugi travnički bezistan sagradio je čuveni bosanski namjesnik Hadži Mehmed-paša Kukavica u Gornjoj čaršiji. Oba travnička bezistana bila su manjih dimenzija u odnosu na sarajevske i banjalučke, projektovani prilagođeno lokalnim potrebama travničke čaršije, ali su zadržali istu pravnu i funkcionalnu strukturu, služili su za smještaj najvrjednijih trgovačkih i obrtničkih radnji.

Unutrašnji život bezistana bio je organiziran po strogo utvrđenim pravilima. Dućani unutar bezistana nisu imali klasične izloge niti velika stakla. Sastojali su se od drvenih pregrada i polica (rafa) na kojima je bila izložena roba, te malog izdignutog drvenog poda (sećije ili ćepenka) na kojem je sjedio trgovac. Zimi su se dućani grijali pomoću mangala, posuda s ćumirom koje su se ložile u periodu od Mitrova do Đurđeva. Trgovina u bezistanu bila je stvar prestiža; tu su radili najugledniji i najbogatiji gradski trgovci, pa radno vrijeme nije bilo mukotrpno i dugo kao kod običnih zanatlija. Bezistani su se otvarali kasno ujutro, a zatvarali rano poslijepodne, prije zalaska sunca.

Sigurnosni režim u bezistanima bio je bez premca u tadašnjem svijetu. Noću su se masivna željezna vrata zaključavala, a o sigurnosti objekta brinuo je noćni čuvar (pasvandžija), kojeg je plaćala vakufska uprava ili sami trgovci. Između trgovaca u bezistanu vladalo je duboko esnafsko povjerenje i solidarnost. Bilo je uobičajeno da trgovac, kada nakratko napusti svoj dućan radi odlaska u džamiju ili poslom, samo prebaci komad platna preko robnog stola. To je bio neprikosnoveni znak da je trgovac odsutan, a komšije iz susjednih dućana preuzimale su brigu o njegovoj radnji. Krađe unutar bezistana bile su izuzetno rijetke, a svaki pokušaj provale strogo je kažnjavan.

Sa slabljenjem Osmanskog carstva, razvitkom modernih prometnih mreža i dolaskom austrougarske uprave 1878. godine, ekonomska uloga bezistana počela je naglo opadati. Industrijska proizvodnja iz Zapadne Evrope potisnula je tradicionalne obrtničke proizvode i uvozne tkanine s Orijenta. Gradski život preselio se u nove ulice s modernim trgovinama i staklenim izlozima. Pojedini bezistani promijenili su namjenu, služili su kao vojna skladišta, radionice, tekstilni pogoni ili obično skladišni prostori. Mehmed-begov u Sarajevu i Ferhad-pašin u Banjoj Luci vremenom su porušeni, dok su travnički bezistani izgubili svoju izvornu funkciju.

IZVOR: Hamdija Kreševljaković: “Naši bezistani”