Sve veći broj naučnika širom svijeta odlučuje se na istraživanje tema koje su nekada smatrane isključivim domenom vjere, poput neba, reinkarnacije ili besmrtnosti duše

Dok pop-zvijezde istražuju mistiku, a nekadašnji vodeći društveni teoretičari prelaze na kršćanstvo, ne treba da čudi što i sama nauka počinje poklekivati pred izazovom zvanim Bog. Sve veći broj naučnika širom svijeta odlučuje se na istraživanje tema koje su nekada smatrane isključivim domenom vjere, poput neba, reinkarnacije ili besmrtnosti duše. Nasuprot njima, većinski dio naučne zajednice ostaje izrazito skeptičan, dovodeći u pitanje može li se naučni metod uopće primijeniti na takva pitanja.

Ovaj pravac naučnika bilježi ogroman uspjeh na internetu i u knjižarama. Pri izvođenju zaključaka o postojanju duha, neba ili božanstva, oni se oslanjaju na posmatranje različitih fenomena. Neki od tih fenomena tiču se samih osnova postojanja, poput vanrednog prelaska nežive materije u živa bića, što inženjeri Michel-Yves Bolloré i Olivier Bonnassies koriste kao ključni dokaz za postojanje stvaralačke inteligencije u svom eseju “Bog. Nauka. Dokazi”, koji je samo u Francuskoj prodat u više od 250.000 primjeraka.

Drugi se pak fokusiraju na manje istražene anomalije, poput djece koja se sjećaju prošlih života ili takozvanih iskustava tik uz smrt (ECM): intenzivnih epizoda koje ljudi opisuju nakon što prežive kliničku smrt, poput izlaska iz vlastitog tijela, prolaska kroz tunel ili viđenja jake svjetlosti.

Istraživanje ovih pojava nije novijeg datuma. Iskustva tik uz smrt proučavaju se još od sedamdesetih godina 20. stoljeća, počevši od radova psihijatra Raymonda Moodyja, dok je psihijatar Ian Stevenson decenijama dokumentovao navodna sjećanja na prošle živote koja bi trebala potkrijepiti teoriju reinkarnacije. Ipak, danas svjedočimo pravom procvatu ovog žanra, vjerovatno povezanom s općim porastom interesovanja za duhovnost. Autori ovih djela postaju viralni nakon svakog gostovanja u podkastima, a među njima nisu samo marginalci.

Među zagovornicima su i vrhunski istraživači, poput kardiologa Valentína Fustera, dobitnika Nagrade Princ od Asturije za naučno istraživanje, koji je napisao predgovor za knjigu “Ego i svijest” hirurga Manuela Sansa Segarre, dugogodišnjeg stručnjaka iz Univerzitetske bolnice u Bellvitgeu. Predgovor za knjigu Bolloréa i Bonnassiesa potpisuje Robert W. Wilson, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku za otkriće pozadinskog zračenja koje je potvrdilo teoriju Velikog praska.

Jedan od pionira ovog novog vala bio je američki neurokirurg Eben Alexander sa svojom knjigom “Dokaz za nebo” iz 2012. godine. Alexander, koji je 15 godina radio na Medicinskom fakultetu Univerziteta Harvard, u novembru 2008. godine pao je u sedmodnevnu komu uzrokovanu bakterijskim meningitisom. Nakon buđenja, opisao je ono što tumači kao stvarno putovanje na onaj svijet. Njegovo svjedočanstvo sadrži sve ključne elemente koje opisuju mnogi pacijenti: iskustvo izlaska iz tijela i lebdenja, susret sa svjetlosnim bićima ili preminulim srodnicima, te trenutni, ali detaljni pregled vlastitog života, sve obavijeno dubokim mirom, jasnoćom i bezgraničnom ljubavlju.

Za Alexandera ovo iskustvo ne može biti obična halucinacija izazvana psihoaktivnim supstancama. On tvrdi da doživljaj takvog intenziteta teško može generisati mozak čije su ključne zone van funkcije, što je bio slučaj s njegovim mozgom tokom kome. On dodaje i da postoje jasne razlike između iskustava tik uz smrt, koja su strukturisana, trajno urezana u sjećanje i ostavljaju dugoročne posljedice, i halucinacija, koje su haotične, fragmentirane i brzo blijede. „Život poslije smrti dokazan je van svake sumnje iz naučne perspektive. Problem je u tome što neki ljudi jednostavno nisu dovoljno zainteresovani da bi se informisali”, tvrdi ovaj naučnik.

Međutim, druge naučne studije dovele su u pitanje tumačenje ovog fenomena kao dokaza za transcendentnu stvarnost. Jedna od njih je i studija koju je predvodila neuronaučnica Charlotte Martial sa Univerziteta u Liègeu, objavljena prošle godine u časopisu Nature Reviews Neurology. Autori u njoj predlažu model koji objedinjuje decenije istraživanja i objašnjava iskustva tik uz smrt kao rezultat niza neurobioloških procesa u mozgu izloženom ekstremnom stresu. Faktori poput nedostatka kisika, povećanja ugljen-dioksida i promjena u električnoj aktivnosti mozga izazivaju neuronalnu hiperaktivnost i masovno oslobađanje neurotransmitera, što može generisati izuzetno intenzivna, povezana i emotivno duboka iskustva.

Osim ovog eksperimenta, jedan od glavnih problema u proučavanju ovih fenomena jeste to što se oni navodno odvijaju u nematerijalnoj dimenziji, van prostora i vremena. To ih stavlja van domašaja naučnih alata. Naučni metod zasniva se na pojavama koje se mogu posmatrati, mjeriti i ponoviti. „Mogli bismo dokazati da su ti ljudi nešto vidjeli, ali ne i da je to ‘nešto’ zaista bilo tamo”, objašnjava filozof Carlos Blanco, autor knjige “Svijest i sopstvo”. On dodaje da to što se nešto ne može posmatrati ne znači da ne postoji, ističući da treba razlikovati red postojanja od reda spoznaje.

Veliki dio nauke zasniva se na posrednom zaključivanju o nevidljivim uzrocima. To je slučaj s elektronima, koje ne vidimo direktno već kroz njihove efekte, ili s crnim rupama, čije se postojanje dedukuje na osnovu uticaja na materiju i svjetlost u njihovoj blizini. Međutim, kako objašnjava filozof Óscar Teixidó, postoji fundamentalna razlika: elektroni ili crne rupe ne mogu se posmatrati direktno, ali ostavljaju mjerljive i konzistentne tragove u materiji. S druge strane, svijest izvan prostora i vremena ne ostavlja nikakav trag. „Ovdje nije riječ samo o tome da je pojava nevidljiva, već o tome da se ona nalazi na potpuno drugom nivou postojanja”, navodi Teixidó.

Blanco smatra da su neki od navodnih naučnih dokaza o postojanju Boga zapravo povratak starim filozofskim argumentima. Takvo rezoniranje polazi od posmatranog efekta, toga da svemir ima zakone, red i konstante tako fino podešene da djeluju stvorene za život, te se od efekta vraća ka uzroku, odnosno Bogu, kako je to nekada činio Toma Akvinski. Međutim, Blanco naglašava da se iz samog efekta ne može sa sigurnošću dedukovati uzrok, čime se u logici čini greška poznata kao falacija afirmacije konsekventa.

Isti efekat dopušta različita objašnjenja i samo posmatranje ne omogućava da odlučimo koje je tačno. „Sve bi moglo biti rezultat čiste slučajnosti, ili činjenice da je svemir jednostavno takav, vječan, ili da postoje drugi svemiri, odnosno multiverzum. Bog jeste jedan od mogućih uzroka, ali postoje i drugi. Kako odlučiti koji je pravi ako nemamo posmatranja ni eksperimente?”, pita se Blanco.

Druga velika kritika odnosi se na eksperimentalnu strogost i potrebu za primjenom dovoljno visokih metodoloških standarda. Prema Teixidóu, posljednjih godina došlo je do „intelektualnog nazadovanja” zbog kojeg su zaboravljeni osnovni naučni principi: izbjegavanje pristrasnosti, sumnja u anegdotske dokaze i neusvajanje zaključaka pod uticajem prethodnih vjerovanja. „Problem je što se ne primjenjuju zaista rigorozni filteri. Kada postavite visoke zahtjeve, mnoga od ovih istraživanja svode se na tri stvari: bezazlene zablude, namjerne greške ili obične mitove. To je prodavanje magle.”

U ovoj raspravi vrijedi se prisjetiti predgovora koji je Albert Einstein 1930. godine napisao za knjigu Mental Radio pisca Uptona Sinclaira, posvećenu telepatiji. Otac teorije relativnosti nije unaprijed prihvatao Sinclaireove eksperimente; protivno tome, smatrao ih je pojavama izvan onoga što istraživač prirode smatra zamislivim. Ali ih nije ni odbacivao: smatrao je Sinclaira savjesnim posmatračem čija se poštenost ne može dovesti u pitanje, te je zaključio da, čak i ako ti rezultati nisu posljedica telepatije već nekog nesvjesnog uticaja jednog uma na drugi, sam fenomen i dalje ostaje od velikog psihološkog interesa. Niti lakovjernost niti odbacivanje, već radoznalost i naučna strogost.

IZVOR: Bosna.hr, El Pais