Kulturni rat je kulturni sukob između društvenih grupa i borba za dominaciju njihovih vrijednosti, uvjerenja i praksi. Obično se odnosi na vruće teme o kojima postoji opće društveno neslaganje i polarizacija društvenih vrijednosti. Pojam se obično koristi za opisivanje savremene politike u SAD-u, a pitanja poput abortusa, homoseksualnosti, pornografije, multikulturalizma i drugih kulturnih sukoba temeljenih na vrijednostima, moralu i načinu života opisuju se kao glavni politički raskol – navodi se na portalu populismstudies.org.

Sam pojam zvuči podosta dramatično jer spajanjem riječi „kultura” i „rat” u termin „kulturni rat” već u startu poprima konotacije koje nisu nimalo jednostavne, naprotiv, umnogome su složene, pa traže i malo historijskih referenci, uz one koje vežemo uz aktuelno društvo spektakla u kakvom se Trump show iskazuje i kroz kontekst ovodobnog kulturnog rata.

Kulturni rat je kulturni sukob između društvenih grupa i borba za dominaciju njihovih vrijednosti, uvjerenja i praksi. Obično se odnosi na vruće teme o kojima postoji opće društveno neslaganje i polarizacija društvenih vrijednosti. Pojam se obično koristi za opisivanje savremene politike u SAD-u, a pitanja poput abortusa, homoseksualnosti, pornografije, multikulturalizma i drugih kulturnih sukoba temeljenih na vrijednostima, moralu i načinu života opisuju se kao glavni politički raskol – navodi se na portalu populismstudies.org.

„Budući da se kulturni rat odnosi na nepomirljiva uvjerenja o Bogu i čovjeku, ispravnom i pogrešnom, dobru i zlu, te je u korijenu vjerski rat, on će biti s nama sve dok ljudi budu slobodni djelovati u skladu sa svojim uvjerenjima”, kazao je Pat Buchanan, konzervativni američki novinar, političar i komentator koji je obavljao dužnosti u administracijama triju američkih predsjednika i koji se tri puta kandidovao za predsjednika Sjedinjenih Država.

Još malo historije. Prema knjizi Irene Taviss Thomson, izraz „kulturni rat” posuđenica je iz njemačkog izraza „kulturkampf”, koji se odnosi na sukob između kulturnih i vjerskih grupa u kampanji od 1871. do 1878. pod kancelarom Ottom von Bismarckom u Njemačkom Carstvu protiv utjecaja Rimokatoličke crkve. U jednom od najranijih i najpoznatijih ovodobnih prikaza kulturnih ratova, James Davison Hunter je početkom 1990-ih koristio termin „kulturni ratovi” kako bi opisao ideološku polarizaciju američkog društva, temeljni rascjep između ortodoksnih i progresivnih pogleda na moral, i sugerisao da taj rascjep prelazi klasne, vjerske, rasne, etničke, političke i spolne granice. U očima jednog pristalice kulturni rat je očit u istovremenoj pojavi „moralnog nereda” i „moralnog preporoda” simboliziranog uspjehom i gangsta rapa i gospel rocka.

Milla Mineva s Odsjeka za sociologiju Univerziteta sv. Klimenta Ohridskog u Sofiji tumači globalizaciju/lokalizaciju kulturnih ratova kao specifičan oblik identitetske politike, u kojoj se globalni strahovi lokalno prevode kako bi proizveli društvene mobilizacije koje ne ciljaju na promjenu društvenog poretka nego na nadzor statusa quo. Danas su kulturni ratovi sve više globalni i termin više ne opisuje američku specifičnost, već ideološku polarizaciju planete, obilježenu zajedničkim idejama i strahovima. Kulturni ratovi posebno su zanimljivi na periferijama globalnog svijeta. Istočnu Evropu, na primjer, proganjaju utvare poput straha od rodne ideologije, političke korektnosti i kulture otkazivanja – piše Mineva.

Robert D. Priest, viši predavač moderne evropske historije na Royal Hollowayu, Univerzitetu u Londonu, u svom opsežnom elaboratu „Kulturni rat: Korisna kategorija historijske analize?” iz septembra 2025. godine, između ostalog konstatira kako se, sveprisutan u javnoj raspravi, pojam „kulturni rat” sve više odvaja od modela koji su razvijeni kada je koncept prvi put postao popularan u specifičnom kontekstu Sjedinjenih Država 1990-ih. Tokom sljedećih decenija parametri su olabavili. Novinari i akademici 21. stoljeća primjenjivali su oznaku „kulturni rat” na sve širi krug rasprava: protesti za rasnu pravdu, rodno neutralni toaleti, COVID maske, gradovi od petnaest minuta, pokreti protiv vakcinacije, odluke o glumačkoj postavi u Hollywoodu, upravljanje Nacionalnim fondom… popis bi se mogao nastaviti gotovo unedogled – piše Robert D. Priest, te u zaključku navodi:

Politički interesi

– Historijsko promišljanje o porijeklu i parametrima kulturnih ratova pomaže u uspostavljanju kritičke distance od ovog nejasnog, ali opterećenog pojma. Koncept s kraja dvadesetog stoljeća nastao je u direktnom dijalogu s Kulturkampfom s kraja devetnaestog stoljeća, ali bio je nezamisliv bez šireg i složenijeg poimanja kulture i njenog odnosa prema moći koji su se pojavili u poslijeratnim decenijama. Hunterovo temeljno djelo snažno je zahvatilo neke od karakterističnih osobina nove američke političke kulture 1980-ih i 90-ih, ali njegovo moralizirano i sektaško razumijevanje kulturnih ratova previše se odvojilo od drugih scenarija i konfiguracija političkih i ideoloških sukoba. U svakom slučaju, naknadno širenje diskursa o kulturnim ratovima unutar i izvan Sjedinjenih Država trebalo bi potaknuti ponovnu procjenu važnosti morala i religije za dinamiku kulturnih ratova.

Ukupno uzevši, moglo bi se zaključiti kako su kulturni ratovi stari fenomen u novom izdanju. Pritom su, naravno, neizbježni politički interesi unutar kojih se moralne, identitetske i svjetonazorske razlike pretvaraju u oruđe za mobilizaciju birača. Umjesto klasične ekonomske raspodjele, političke se elite sukobljavaju oko vrijednosti, ljudskih prava, tradicije i kulturnog naslijeđa, što često dovodi do duboke društvene polarizacije.

U širem kontekstu, ekonomski aspekt kulturnih ratova obuhvata utjecaj ideoloških i društvenih sukoba na ekonomske procese, tržišta i institucije. Očituje se kroz polarizaciju potrošača, finansijske troškove za javne ustanove, utjecaj na poslovanje kompanija te odvraćanje resursa od ključnih strukturnih i finansijskih reformi. Ovdje bismo mogli raspravljati i o klimatskim referencama unutar složenog pojma kakav je „kulturni rat”.

Za ovo naše globalno umreženo i digitalizirano stoljeće logičnim se nameće i medijski aspekt kulturnih ratova, koji je ključan za razumijevanje načina na koji se društveni sukobi stvaraju, šire i održavaju. Mediji nisu samo neutralni prenositelji informacija o kulturnim sukobima nego aktivni učesnici koji ih oblikuju. Internet i digitalni mediji omogućavaju istomišljenicima stvaranje zatvorenih zajednica (eho komora). Unutar tih zajednica vrši se pritisak i javna osuda (tzv. kultura otkazivanja ili „cancel” kultura) neistomišljenika, što guši slobodan dijalog.

Također, unutar šire slike koja se prezentira kao kulturnoratovska sadašnjost svoju ulogu igra i religijski aspekt jer se religija često koristi kao temeljni izvor moralnih autoriteta i identiteta. Ovaj se fenomen manifestuje kroz nekoliko ključnih dimenzija: borba oko tradicionalnih i liberalnih vrijednosti, religija u javnom prostoru i politici, sukob tumačenja i identiteta, te sekularizacija nasuprot desekularizaciji.

I za kraj – aktuelna vruća tema za prevruće ljeto! Posebno je zanimljiv aspekt kulturnog rata koji se odnosi na širi kontekst masovne popularne kulture (muzika, film, TV serijale…). Tu je sad aktuelan novi film Christophera Nolana „Odiseja”, koji je unatoč trijumfalnom odazivu publike prouzrokovao i nove sukobe oko načina na koji je Nolan pristupio drevnom Homerovom djelu.

Stari ep, novi rat

Negativne reakcije na „Odiseju” još su jedan smiješan primjer kulturnih ratova koji stavljaju politiku iznad umjetnosti, piše za Forbes Erik Kain, te naglašava: Ako ste mislili da je drevni rat između Trojanaca i Grka bio epski i krvav, trebate vidjeti kulturni rat koji se trenutno vodi oko nove adaptacije „Odiseje” Christophera Nolana. Nikad nisam vidio nikoga da se toliko uzrujao oko 2700 godina starog epa – čak ni moje bivše profesore književnosti – što me navodi na pomisao da su sva ta bijesna situacija i ogorčenost oko Nolanove glumačke postave, rekvizita i kostima manje vezani uz samu „Odiseju”, a više uz pritužbe vezane uz kulturni rat.

Kain usput navodi niz drugih primjera u kojima se aspekt kulturnog rata također više ili manje zrcalio kao i u slučaju „Odiseje”, poput Tolkienovog „Gospodara prstenova” ili Jordanovog „Točka vremena”, HBO-ovog serijala „Kuća zmaja”, Amazonovih „Prstenova moći”, a spominje se i rasni element kod Wakande, izmišljene afričke države iz stripova i filmova o Black Pantheru, pa čak i nesporazumi oko klasičnog holivudskog filma „Doručak kod Tiffanyja” i drugi primjeri.

Ko god da ih je započeo, čini se da će se kulturni ratovi nastaviti još neko vrijeme. S obzirom na to da se gestama daje prednost nad djelovanjem, sudjelovanje u njima ne košta puno – ako zanemarimo povrijeđene osjećaje – i ne zahtijeva veliko stručno znanje ili iskustvo. Nesumnjivo su u njima vrijedne i možda bitne rasprave, uz poznate mane vrijeđanja, skupljanja bodova i pokazivanja vrlina – zaključuje Erik Kain.

Andrew Anthony za The Guardian cijelu priču oko kulturnih ratova sažima u nekoliko rečenica: Političari ih vole provocirati, akademici ih vole analizirati. Pa ipak, većina ljudi ne zna ni o čemu se radi. Problem je u tome što se o specifičnim pitanjima rijetko raspravlja zasebno, već se ona grupišu u ideološke skupine zadataka kako bi se bolje uspostavile jasne moralne linije razdvajanja. Razgraničenje nije toliko između ljevice i desnice koliko između desnice i zla. Ako prihvatite jedno stajalište, smatra se, nemoralno je ne prihvatiti ostale.

Izvor: Glas Slavonije