Hoće li se Sporazum o zajedničkoj odbrani u Meki pamtiti kao važan primjer regionalnog vlasništva i postaviti temelje za širi regionalni okvir za kolektivnu sigurnost i odvraćanje? Ili će postati još jedan neuspješan pokušaj uspostavljanja kolektivne odbrane u regiji?

Sporazum o zajedničkoj odbrani u Meki, potpisan između Turske, Saudijske Arabije i Pakistana, podsjeća na Bagdadski pakt, potpisan 1955. godine tokom Hladnog rata, a kasnije preimenovan u Centralnu organizaciju ugovora (CENTO). Naravno, prošli događaji moraju se procijeniti u okviru njihovog vlastitog historijskog konteksta. CENTO je nastao u okruženju Hladnog rata koje je definirala bipolarna konkurencija, napori SAD-a da obuzdaju sovjetski utjecaj i učešće prozapadnog iranskog režima.

Hoće li se Sporazum o zajedničkoj odbrani u Meki pamtiti kao važan primjer regionalnog vlasništva i postaviti temelje za širi regionalni okvir za kolektivnu sigurnost i odvraćanje? Ili će postati još jedan neuspješan pokušaj uspostavljanja kolektivne odbrane u regiji?

Vrijeme će pokazati. Međutim, jedno je već jasno: promjene u prioritetima SAD-a stvorile su prostor za regionalne aktere da preuzmu veću odgovornost za vlastitu sigurnost, vraćajući koncept regionalnog vlasništva u prvi plan.

Priprema za novi regionalni poredak

Dok se Sjedinjene Države postepeno povlače iz Sirije i Iraka i nastoje smanjiti svoje regionalne obaveze, cilj im je ostaviti za sobom regionalni poredak u kojem je sigurnost njihovih saveznika, posebno Izraela, osigurana.

Nakon što nije uspio postići željeni ishod kroz nuklearne pregovore s Iranom, Washington se pridružio izraelskim pozivima na vojnu akciju, zanemario regionalne apele za diplomatiju i pokrenuo rat protiv Irana u februaru.

Ostaje neizvjesno da li će sukob postići ciljeve SAD-a i dovesti do sporazuma koji će oslabiti Iran. Ono što je jasno jeste da su sve države u regionu pretrpjele značajne ekonomske gubitke, dok su sigurnosne zabrinutosti dostigle neviđene nivoe.

Ponovljeni napadi Irana, poremećaji u Hormuškom moreuzu i obnovljene prijetnje Hutija pomorskom saobraćaju u Adenskom zaljevu i Crvenom moru naglasili su potrebu za novim rješenjima, savezima i regionalnom sigurnosnom arhitekturom.

Ovaj sporazum, koji naglašava regionalno vlasništvo, u potpunosti je usklađen s turskom politikom traženja regionalnih rješenja za regionalna pitanja.

Od konsultacija do strateškog usklađivanja

Niz regionalnih previranja – uključujući napade Hamasa 7. oktobra, kolaps Assadovog režima, sukobe u koje su uključeni Iran i savez SAD-a i Izraela, te izraelsku politiku u Gazi, Zapadnoj obali, Siriji i Libanu – približio je ove zemlje, a posredovanje i konsultacije postale su ključne za njihove odnose koji se razvijaju.

Težeći većoj regionalnoj odgovornosti, one imaju za cilj da igraju veću ulogu u rješavanju sukoba i oblikovanju budućnosti regije.

Turska i Saudijska Arabija su olakšale kontakte između Sjedinjenih Američkih Država i nove sirijske vlade, Turska je podržala napore za prekid vatre u Gazi, a Pakistan je posredovao između Sjedinjenih Američkih Država i Irana.

Njihove konsultacije su se intenzivirale tokom rata u Iranu, proširivši se s Egiptom u četverostrani mehanizam za diplomatsku koordinaciju i deeskalaciju. Nedavno su se Turska i Pakistan pridružili saudijskoj koaliciji pomorske odbrane kako bi zaštitili brodske rute Crvenog mora, Bab el-Mandeba i Adenskog zaliva od prijetnji Hutija.

Glavni pokretač ove trilateralne saradnje je očuvanje regionalne ravnoteže. Iako se njihove percepcije prijetnji u vezi s Iranom i Izraelom razlikuju, ove zemlje dijele stav da je dublja regionalna saradnja neophodna kako bi se spriječio poslijeratni bliskoistočni poredak kojim dominiraju Iran ili Izrael usred neizvjesnosti oko budućeg angažmana SAD-a, a istovremeno jača kolektivno odvraćanje.

Ove srednje sile, dok slijede strategije zaštite među velikim silama kako bi sačuvale svoju stratešku autonomiju, dijele preferenciju za podršku legitimnim centralnim vladama u odnosu na separatističke pokrete i protivljenje regionalnoj fragmentaciji diplomatskim sredstvima.

Iako nisu u potpunosti na istoj strani po svim regionalnim pitanjima i uprkos razlikama u prioritetima i nivoima angažmana, oni sve više konfrontiraju oko ključnih pitanja: podrška stabilnosti u Siriji i Iraku, palestinska državnost, političko pomirenje u Libiji, državne institucije u Sudanu, teritorijalni integritet i izgradnja države Somalije, te jedinstvo i međunarodno priznata vlada Jemena.

Saradnja bi se mogla posebno produbiti u Sudanu i Somaliji, koji su važni za širu sigurnost Crvenog mora i Adenskog zaljeva.

Partnerstvo kombinira komplementarne strateške resurse. Turska i Saudijska Arabija donose ekonomsku i političku težinu kao članice G20, a Saudijska Arabija doprinosi finansijskom snagom koja proizlazi iz njene pozicije najvećeg svjetskog proizvođača nafte i vodećeg izvoznika energije. Turska, s druge strane, pruža značajne vojne kapacitete, rastuću obrambenu industriju i operativno iskustvo.

Pakistan doprinosi kroz svoje nuklearne i raketne kapacitete. Nadovezujući se na postojeću bilateralnu obrambenu saradnju, sporazum bi mogao proširiti trilateralne vojne vježbe i razmjene, produbiti obrambeno-industrijsku saradnju i poboljšati vojnu interoperabilnost.

Testiranje novog sigurnosnog okvira

Ovaj sporazum je posebno značajan iz perspektive Turske. Od raspuštanja CENTO-a, Turska se nije pridružila nijednom formalnom bliskoistočnom multilateralnom kolektivnom odbrambenom paktu.

Štaviše, CENTO je prvenstveno bio okvir za sigurnosnu i odbrambenu saradnju, a ne savez s automatskom obavezom međusobne odbrane.

Iako zajednički odbrambeni sporazum iz Meke ne stvara automatsku obavezu vojne intervencije, njegova odredba koja navodi da će se oružani napad na bilo koju od tri države smatrati napadom na sve njih – što odražava Član 5 NATO-a – odražava značajan porast povjerenja i saradnje među tri zemlje. Ključno pitanje sada je kako će se ovaj sporazum operacionalizirati: prevesti iz principa u konkretne mehanizme i obaveze.

Ovaj savez bi se mogao suočiti sa svojim prvim velikim testom u vezi sa sigurnošću Crvenog mora i sukobom Saudijske Arabije i Huta. Usred upozorenja Huta o “potpunoj eskalaciji” protiv Saudijske Arabije, izvještaji sugerišu da Rijad razmatra ofanzivu velikih razmjera, uključujući pomorske operacije i kopnenu kampanju u centralnom Jemenu.

S obzirom na to da ni Turska ni Pakistan vjerovatno neće tražiti sukob sa Iranom ili Hutima, ostaje da se vidi koliko će vojne podrške biti spremni i sposobni pružiti Saudijskoj Arabiji u narednom periodu.

Njihova podrška saudijskoj koaliciji za pomorsku odbranu mogla bi postati prvi konkretan primjer operativne saradnje u okviru sporazuma.

Skoro godinu dana se široko raspravljalo o tome da će i Egipat biti uključen u ovaj sporazum, jer su pripreme i konsultacije za takav okvir bile u toku.

Naredni dani i mjeseci će pokazati hoće li se ovaj kolektivni sporazum o sigurnosti, koji je započeo između tri zemlje, razviti u širi regionalni savez.