U vremenu krize autoriteta, slabljenja institucija pamćenja i sve izraženije potrebe za pojednostavljenim identitetima, razgovarali smo o Bosni kao civilizacijskoj ideji, ulozi kulture u očuvanju društvene samosvijesti te odgovornosti prema naslijeđu koje oblikuje budućnost

Kultura je način na koji jedno društvo razumije samo sebe. U vremenu dominacije pojednostavljenih identiteta, kratkih formi, brzih sudova i površnih političkih narativa, kultura ostaje jedno od rijetkih područja u kojem je još moguće voditi ozbiljan dijalog o temeljnim pitanjima ljudskog iskustva. Upravo zbog toga razgovor o kulturi danas je razgovor o opstanku duhovne supstance jednog društva.

Razgovarajući s Indirom Kučuk-Sorguč, direktoricom Muzeja Sarajeva, vrlo brzo postaje jasno da pitanja muzeologije, kulturne politike ili baštine predstavljaju tek polazište za mnogo šire promišljanje. Njeni odgovori otvaraju teme koje sežu do samih temelja bosanskohercegovačkog iskustva: od prirode kulturnog pamćenja i položaja intelektualca u savremenom društvu, preko odnosa između identiteta i institucija, pa sve do pitanja može li Bosna i Hercegovina vlastitu složenost prepoznati kao civilizacijsku prednost, a ne kao historijski teret.

BOSNA: Može li se Bosna razumjeti kao zaseban civilizacijski fenomen, ili je njena najveća tragedija to što je drugi uporno tumače izvan nje same?

KUČUK-SORGUČ: Bosna i Hercegovina se prečesto tumači kao prostor sudara civilizacija, a mnogo rjeđe kao prostor njihovog susreta i stvaranja nečeg novog. Bosna nije bila tek raskršće puteva i imperija; ona je razvila vlastiti kulturni i civilizacijski obrazac, jedinstven po sposobnosti da različitosti ne samo koegzistiraju nego da međusobnim dodirom stvaraju novu vrijednost. Bosna nije opstala zahvaljujući moći institucija ili vojnoj sili, nego zahvaljujući duboko ukorijenjenoj kulturi zajedničkog života, osjećaju mjere i uvjerenju da čovjek može sačuvati vlastitu posebnost bez negiranja drugoga. Zato historiju Bosne ne treba čitati samo kao historiju ratova, granica i osvajanja. Mnogo je važnije razumjeti kako je, uprkos svim lomovima, progonima i pokušajima negiranja, očuvan kontinuitet kulturnog pamćenja. Taj kontinuitet nije sadržan samo u dokumentima i spomenicima nego i u jeziku, običajima, umjetnosti, predanjima i svakodnevnim praksama ljudi koji su ovu zemlju osjećali kao zajednički dom.

Možda upravo zato Bosna često izaziva nerazumijevanje onih koji je posmatraju izvana. Ona se teško uklapa u jednostavne nacionalne, političke ili ideološke obrasce. U njenoj historiji postoji trajna humanistička nit koja povezuje različite epohe. To je svijest da se dostojanstvo čovjeka, kultura dijaloga i poštivanje različitosti mogu očuvati čak i onda kada se čini da su sile nasilja i isključivosti nadmoćne. Upravo u tome vidim najveću vrijednost Bosne i Hercegovine: ne kao periferije velikih civilizacija, nego kao mjesta koje je kroz stoljeća razvilo vlastitu civilizacijsku ideju života. A ta ideja, uprkos svim historijskim iskušenjima, pokazala se iznenađujuće postojanom.

BOSNA: Nije li upravo složenost ono što savremeni svijet sve manje podnosi, tražeći jednostavne identitete i jednostavne odgovore?

KUČUK-SORGUČ: Mislim da ste dotakli jedno od ključnih pitanja našeg vremena. Savremeni svijet često govori jezikom različitosti, inkluzivnosti i poštivanja identiteta, ali istovremeno pokazuje sve manju sposobnost da razumije stvarnu složenost ljudskih zajednica. Kao da postoji paradoks: što više slavimo raznolikost, sve više insistiramo na pojednostavljenim definicijama toga ko smo. Ljudi nisu sastavljeni od jedne pripadnosti, nego od mnoštva kulturnih, historijskih, jezičkih, porodičnih i duhovnih iskustava. U tom smislu Bosna predstavlja gotovo suprotnost savremenoj potrebi za pojednostavljenjem. Ona se opire jednostavnim definicijama upravo zato što je nastajala kroz slojeve različitih tradicija i iskustava. Njen identitet nije jednodimenzionalan, nego višeslojan. Možda je upravo zbog toga mnogima teško razumljiva, jer ne pristaje na logiku isključivih kategorija.

To vidimo i u odnosu prema migracijama i globalnim kretanjima stanovništva. Savremena društva često pozdravljaju dolazak ljudi dok god ih posmatraju prvenstveno kroz njihovu ekonomsku funkciju – kao radnu snagu ili demografsku potrebu. Mnogo rjeđe postoji stvarni interes za njihove kulturne horizonte, njihova sjećanja, njihove jezike i složene identitete. Drugim riječima, prihvata se njihova korisnost, ali ne uvijek i puna ljudska složenost.

Zbog toga vjerujem da Bosna danas može biti važna lekcija svijetu. Njena historija pokazuje da složenost nije slabost nego oblik kulturnog bogatstva. Društva koja nauče živjeti sa složenošću postaju otpornija, kreativnija i humanija. Problem našeg vremena nije u tome što je svijet postao previše složen, nego što smo izgubili strpljenje da tu složenost razumijemo.

Kučuk-Sorguč: Bosna danas može biti važna lekcija svijetu

BOSNA: Može li identitet opstati ako izgubi svoje institucije pamćenja?

KUČUK-SORGUČ: Identitet je jedna od najsloženijih kategorija ljudskog i društvenog postojanja. On nije statičan niti nepromjenjiv, ali nije ni toliko krhak da bi nestao preko noći. Identitet živi u jeziku, kulturi, običajima, umjetnosti, historiji, kolektivnom sjećanju i svakodnevnom iskustvu ljudi. Međutim, njegov dugoročni opstanak u velikoj mjeri zavisi od institucija koje ga čuvaju, istražuju, tumače i prenose novim generacijama.

Zato nacionalne kulturne institucije nisu puki administrativni servisi kulture. One su institucije pamćenja. Muzeji, biblioteke, arhivi, galerije i naučne ustanove predstavljaju mjesta na kojima se prikupljaju, čuvaju i interpretiraju materijalni i duhovni tragovi jednog društva. Kada identitet izgubi svoje institucije pamćenja, on ne nestaje odmah, ali postaje ranjiv. Tada se otvara prostor za simplifikacije, ideološke manipulacije i historijski revizionizam.

Društvo koje nema snažne institucije kulture postepeno gubi sposobnost da samo govori o sebi i prepušta drugima da definiraju njegovu prošlost, a često i njegovu budućnost.

Posebno je zabrinjavajuće kada država nacionalne kulturne institucije prepusti entuzijazmu pojedinaca i njihovoj sposobnosti da se same finansijski održavaju. Odnos države prema institucijama kulture zapravo je odnos države prema vlastitom pamćenju. Zato ulaganje u muzeje, biblioteke, arhive i druge nacionalne ustanove kulture nije trošak nego jedno od najvažnijih ulaganja u trajnost identiteta i kulturni suverenitet jednog društva.

BOSNA: Da li smo došli do tačke u kojoj je znanje dostupnije nego ikada, a autoritet znanja slabiji nego ikada?

KUČUK-SORGUČ: Slažem se da danas živimo u paradoksalnom vremenu. Nikada znanje nije bilo dostupnije nego danas, a istovremeno se čini da autoritet znanja nikada nije bio krhkiji. Na nekoliko dodira ekrana možemo doći do ogromne količine informacija, ali informacija sama po sebi nije isto što i znanje, kao što ni znanje nije isto što i mudrost. Problem savremenog društva nije nedostatak podataka nego nedostatak sposobnosti da razlikujemo relevantno od irelevantnog, istinu od privida i stručnost od puke samopromocije. Upravo zbog toga pitanje intelektualne elite ostaje važno. Ne mislim pri tome na privilegiranu društvenu klasu, nego na ljude koji su spremni preuzeti odgovornost za javnu riječ, kritičko mišljenje i odbranu vrijednosti znanja. Društvo može opstati bez mnogih stvari, ali teško može dugoročno očuvati svoj kulturni integritet bez snažnog sloja intelektualaca, naučnika, umjetnika i kulturnih djelatnika koji će promišljati njegov razvoj. Oni nisu važni zato što posjeduju diplome, nego zato što imaju sposobnost da znanje pretvaraju u društvenu odgovornost.

Nažalost, posljednjih decenija svjedočimo svojevrsnoj inflaciji akademskih titula i formalnih kvalifikacija. Broj diploma raste, ali to ne znači nužno i rast znanja. Kada kriteriji oslabe, kada forma postane važnija od sadržaja, a titula važnija od stvarne kompetencije, dolazi do devalvacije autoriteta. Pravi intelektualac ne mjeri se brojem akademskih oznaka iza imena. Njegova vrijednost ogleda se u sposobnosti da postavlja važna pitanja, da govori istinu čak i kada nije popularna i da svoje znanje stavlja u službu zajednice. Zato mislim da je pred Bosnom i Hercegovinom važan zadatak: vratiti povjerenje u znanje, ali i vratiti dostojanstvo onima koji ga stvaraju i odgovorno prenose. Jer nijedna zajednica ne može dugoročno sačuvati svoj kulturni identitet ako izgubi ljude koji su sposobni da ga razumiju, tumače i kritički promišljaju.

Kučuk-Sorguč: Vratiti povjerenje u znanje, ali i vratiti dostojanstvo onima koji ga stvaraju i odgovorno prenose

BOSNA: Šta ste, kao direktorica Muzeja Sarajeva, ali i kao osoba, ponijeli sa zagrebačke izložbe Berberovog posljednjeg ciklusa „Sufijski put ljubavi“?

KUČUK-SORGUČ: Kao direktorica Muzeja Sarajeva ponijela sam duboko profesionalno poštovanje prema jednom izuzetnom umjetničkom poduhvatu, a kao osoba nešto mnogo intimnije – osjećaj da sam prisustvovala dijalogu između umjetnosti i duhovnosti, između vidljivog i nevidljivog svijeta. Berberov posljednji, nedovršeni ciklus „Sufijski put ljubavi“ za mene nije samo likovna izložba. To je svojevrsna meditacija o čovjekovoj potrazi za smislom. Mersad Berber nije tragao za sufijskom tradicijom kao egzotičnim motivom; on je u njoj tražio univerzalni jezik ljudske čežnje za istinom, ljepotom i jedinstvom.

Derviši, tekije, zikr i halke nisu prikazani samo kao historijski ili religijski fenomeni, nego kao metafore čovjekove potrebe da pronađe vlastiti centar i vezu s Izvorom. Poseban doprinos razumijevanju tog ciklusa dao je kustos Filip Mursel Begović, čije tumačenje nije bilo samo stručno vodstvo kroz izložbu nego svojevrsni hermeneutički ključ za razumijevanje Berberove filozofije i metafizike slike. Zahvaljujući toj pažljivo oblikovanoj postavci, posjetilac nije bio tek promatrač umjetničkih djela nego sudionik jednog duhovnog iskustva.

Ono što sam ponijela iz Zagreba možda se može sažeti u jednu jednostavnu misao: da istinski tragalac nikada nije sam. Berberov „Sufijski put ljubavi“ podsjeća nas da je potraga za smislom univerzalno ljudsko iskustvo i da se najveća umjetnost često rađa upravo na mjestu gdje se susreću ljepota, mudrost i ljubav.

BOSNA: Nedavno je potpisan Sporazum o saradnji između Muzeja Sarajeva i Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Hrvatskoj. Koliko je važno da kultura gradi mostove tamo gdje politika često ne uspijeva?

KUČUK-SORGUČ: Upravo zato smatram da je potpisivanje Sporazuma o saradnji između Muzeja Sarajeva i Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Republici Hrvatskoj na čelu sa saborskim zastupnikom Arminom Hodžićem mnogo više od formalnog administrativnog čina. On predstavlja potvrdu uvjerenja da kultura može ostvariti ono što politika često ne uspijeva: stvarati trajne veze među ljudima, zajednicama i prostorima.

Sporazum, koji smo potpisali u Zagrebu uoči otvaranja izložbe „Sufijski put ljubavi“ Mersada Berbera, otvara mogućnost zajedničkih projekata istraživanja, afirmacije i prezentacije kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine i bošnjačke zajednice u Hrvatskoj. Međutim, njegova najveća vrijednost nije samo u budućim programima nego u ideji koja ga je nadahnula: da kulturno naslijeđe pripada prostoru dijaloga, a ne podjela.

Kultura ima jednu veliku prednost u odnosu na politiku. Ona ne polazi od interesa nego od vrijednosti. Dok politika često djeluje unutar kratkih vremenskih horizonata, kultura gradi dugotrajne veze među ljudima, prenosi iskustva generacija i stvara osjećaj zajedničke pripadnosti koji nadilazi administrativne i državne granice.

Zato vjerujem da kultura danas nije luksuzni dodatak društvu nego jedan od njegovih najvažnijih integrativnih mehanizama. Mostovi koje izgrade politički sporazumi ponekad traju onoliko koliko traje politička volja, ali mostovi izgrađeni kroz kulturu, znanje i zajedničko pamćenje često nadžive generacije koje su ih gradile. A svako istinsko upoznavanje uvijek je početak povjerenja.

Kučuk-Sorguč: Kulturno naslijeđe pripada prostoru dijaloga, a ne podjela

BOSNA: Koje teme smatrate najvažnijim za predstavljanje bosanskohercegovačkog naslijeđa publici u Hrvatskoj?

KUČUK-SORGUČ: Sporazum nam otvara širok prostor saradnje i vjerujem da upravo u toj raznovrsnosti leži njegova najveća vrijednost. Kada govorimo o predstavljanju bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa publici u Hrvatskoj, važno mi je da pokažemo njegovu punu slojevitost – historijsku, kulturnu, umjetničku i civilizacijsku. Posebno važnim smatram projekte iz oblasti historije, etnologije, historije umjetnosti i muzeologije, ali i književnosti i izdavaštva.

Muzej Sarajeva već je pripremio nekoliko savremenih multimedijalnih izložbenih projekata pod zajedničkim nazivom „Naša baština“, kroz koje želimo predstaviti različite segmente kulturno-historijskog naslijeđa Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Posebno me raduje što ovu saradnju ne doživljavamo kao jednosmjeran proces. Jednako nam je važno da u Muzeju Sarajeva predstavimo teme i sadržaje koje Bošnjačko nacionalno vijeće prepoznaje kao značajne za svoju zajednicu. Zato vjerujem da će zajednički projekti biti prilika za stvaranje novih veza između Sarajeva i Zagreba, te među ljudima koji dijele zajedničku historiju i kulturne dodire.

Na kraju, naš cilj nije samo govoriti o prošlosti. Naš cilj je pokazati da kulturno naslijeđe i danas aktivno oblikuje identitete, vrijednosti i načine na koje razumijemo sebe i svijet oko nas.

BOSNA: Koliko je za baštinu Bosne i Hercegovine važno da bude prisutna izvan granica, posebno u dijaspori?

KUČUK-SORGUČ: Prisustvo kulturne baštine Bosne i Hercegovine izvan njenih granica nije samo poželjno nego i neophodno. Kultura je često najtrajnija veza između ljudi i prostora, naročito kada su ljudi geografski udaljeni od zemlje svog porijekla. Kultura predstavlja najviši stepen identifikacije pojedinca i zajednice s matičnom zemljom. Jezik, književnost, umjetnost, historijsko pamćenje, običaji i kulturno naslijeđe stvaraju osjećaj pripadnosti koji nadilazi administrativne granice i fizičku udaljenost.

Posebno je važno da mlađe generacije rođene izvan Bosne i Hercegovine dobiju priliku upoznati kulturno naslijeđe svojih predaka. Ukoliko izgubimo vezu s kulturom, s vremenom slabi i svijest o vlastitim korijenima. Ako tu vezu sačuvamo, onda kultura postaje prostor susreta između identiteta zemlje porijekla i identiteta zemlje u kojoj živimo.

Zato međunarodno predstavljanje bosanskohercegovačke baštine ne vidim samo kao kulturnu promociju. To je strateško pitanje očuvanja kulturnog kontinuiteta jednog naroda i jedne države. Svaka izložba, svaka knjiga, svaki muzejski ili naučni projekt realiziran izvan granica Bosne i Hercegovine doprinosi tome da naše kulturno pamćenje ostane živo, prepoznatljivo i povezano sa zajednicama kojima pripada. Kultura je, na kraju, možda i najsnažniji oblik domovine. Jer čovjek može promijeniti adresu, ali teško može promijeniti priče, simbole i vrijednosti koje su ga oblikovale.

BOSNA: Šta biste voljeli da buduće generacije sačuvaju od Bosne, a šta da imaju hrabrosti promijeniti?

KUČUK-SORGUČ: Ako svaka generacija Bosnu i Hercegovinu nasljeđuje, ali je istovremeno i iznova stvara, onda bih voljela da buduće generacije prije svega sačuvaju ono što je njena najdublja vrijednost – osjećaj zajedništva u različitosti.

Voljela bih da sačuvaju njenu teritorijalnu cjelovitost, njene rijeke, planine, gradove i pejzaže koji nisu samo geografski prostor nego dio našeg kolektivnog identiteta. Nije slučajno da mnogi u simboličkom obliku Bosne i Hercegovine prepoznaju srce. Voljela bih da sačuvaju i onu vrijednosnu matricu koja nas je stoljećima razlikovala od mnogih drugih prostora – svijest da se vlastiti identitet ne mora graditi na negiranju tuđeg.

Istovremeno, željela bih da imaju hrabrosti promijeniti ono što nas često sputava. Da budu odlučniji u borbi za istinu, slobodu i kulturu pamćenja. Da ne pristaju na ravnodušnost i da ne prepuštaju drugima odgovornost za zajedničko dobro. Hrabrost nije samo sposobnost da se odupremo vanjskim pritiscima; hrabrost je i sposobnost da iskreno pogledamo vlastite slabosti i pokušamo ih prevazići. Potrebno je da kao društvo sazrijemo, da razvijemo više odgovornosti prema prostoru u kojem živimo i da Bosnu i Hercegovinu doživimo ne kao apstraktnu ideju nego kao vlastiti dom. Jer dom nije mjesto koje samo nasljeđujemo; dom je mjesto za koje svakodnevno preuzimamo odgovornost.

Ako bih jednu poruku ostavila budućim generacijama, onda bi ona glasila: Čuvajte Bosnu i Hercegovinu kao prostor zajedničkog života, ali je nemojte samo čuvati – učinite je pravednijom, slobodnijom i dostojnijom za one koji dolaze poslije vas. To je najljepši način da se voli vlastita zemlja.

Intervju je objavljen u 12. broju časopisa “Bosna”, koji je dostupan na linku.