Stotine žena svako ljeto hodočaste u rodni grad sestara Brontë kako bi plesale uz pjesmu koju je Kate Bush komponirala inspirirana čuvenim romanom
Vrijesovi Hawortha, rodnog mjesta sestara Brontë u samom srcu engleskog sela, proteklog su se vikenda prekrili ženama odjevenim u crveno. Činilo se da se nijedna od njih međusobno ne poznaje, a opet, sve su tačno znale zašto su došle: 30. jula, s vremenskim razmakom od vijek i po, rođene su Emily Brontë i pjevačica koja je njen roman pretopila u muziku.
Godine 1977, kao osamnaestogodišnjakinja, Kate Bush je napisala pjesmu Wuthering Heights, nazvanu po romanu koji je Emily Brontë objavila pod pseudonimom Ellis Bell, nakon što je odgledala posljednju scenu jedne serije u produkciji BBC-ja: ruku koja ulazi kroz prozor, staklo i krv. Tek je kasnije otkrila da dijeli rođendan sa ženom koja je taj roman napisala. Sve žene koje plešu zovu se Cathy, po junakinji romana i po pjevačici koja joj je podarila glas.
Wuthering Heights Day (Dan Orkanskih visova) vedar je i radostan događaj. Pleše se svakog jula u desetinama gradova širom svijeta, okupljajući hiljade učesnica koje oponašaju koreografiju iz muzičkog spota Kate Bush: ruke koje se naglo otvaraju, oštri okreti, šake koje potiskuju zrak…
Njena naglašena teatralnost kao da tijelom priča priču i priziva duha Cathy koja preklinje da uđe kroz prozor. To nije lijep niti tehnički precizan ples. Prije bi se reklo da je čudan, dramatičan i pomalo zlokoban. Ali sasvim je svejedno pleše li se dobro ili loše, jer niko nije došao da se pokazuje, nego da postane dio zajedničke koreografije. Ono što je započelo u Brightonu 2013. godine kao festivalska parodija, vremenom je poprimilo dublji smisao i u Haworthu se pretvorilo u svoju suprotnost: u svojevrsno hodočašće koje okuplja ljude iz cijelog svijeta na stvarnoj zemlji Charlotte, Emily Jane i Anne Brontë. Ove godine svih 500 ulaznica rasprodato je u trenu, a prikupljeni novac namijenjen je organizacijama za zaštitu prava žena.
Hodočašće u Haworth nije novijeg datuma. U novembru 1904. godine, sasvim mlada Virginia Woolf popela se na ovo brdo i o toj posjeti pisala u jednom londonskom sedmičniku. U knjizi utisaka u kući sestara Brontë potpisale su se, između mnogih drugih žena, Sylvia Plath i Patti Smith. Više od stotinu godina ovamo su dolazile uglavnom žene u potrazi za drugim ženama. Woolf se pitala da li su ovo i slična hodočašća domovima pisaca tek puki sentimentalizam, zaključivši da su opravdana samo kada sam prostor dodaje nešto novo knjigama. Kada je riječ o sestrama Brontë, smatrala je da je putovanje vrijedilo truda: Haworth i sestre, napisala je, pristaju jedno drugom „kao puž svojoj kućici“. Nemoguće je odvojiti djelo od mjesta koje ga je izrodilo.
I to je živa istina. Haworth danas nosi nešto od atmosfere tematskog parka, sa svojim prodavnicama magneta, majicama s književnim porukama i likolikim prikazima tri sestre na svakom suveniru. Konobarica u jednom od lokalnih kafića to potvrđuje bez imalo dramatizacije: s najnovijim filmom, koji je napisala i režirala Emerald Fennell i koji je premijerno prikazan početkom ove godine, došlo je još više ljudi, kaže ona, ali čitava stvar traje mnogo duže. „Gradić je oduvijek dočekivao hodočasnike“, zaključuje ona.
Pa ipak, čim se stupi s kaldrme i kada vjetar s vrijesišta prostruji ulicom, nešto opstaje ispod sve te trgovačke robe, energija koju književne prodavnice za turiste ne uspijevaju u potpunosti dotaknuti. Jer Emily nije pisala o vrijesištu: pisala je iz same njegove logike, iz prostora u kojem ljubav i surovost nisu suprotnosti, već jedna te ista nepripitomljena sila. Moglo bi se reći da u Orkanskim visovima nema pouka: ima samo goli pritisak i snaga. Pejzaž ne služi kao kulisa jer on sam zapovijeda, pretvarajući ljude u geografske slučajeve vlastitog bijesa. Zato se mjesto i knjiga, poput puža i njegove kućice, ne mogu razdvojiti.
Roman ne opisuje ovu zemlju, on je sačinjen od nje. Vrijesište nije lijepo mjesto; ono je surovo, vjetrovito i čini se kao da guta ljude. Pa ipak, odatle je poteklo djelo triju žena koje su pisale iz oskudice, izolacije i gubitka, ne čekajući da se uslovi najprije poboljšaju, možda i zato što su znale da je to nemoguća želja. Sve tri su se potpisale kao braća Bell (Currer, Ellis i Acton), zadržavši svoje stvarne inicijale i dodavši lažno prezime, tražeći tačnu mjeru neodređenosti kako niko ne bi saznao da su žene. Bio je to uslov da ih se uzme za ozbiljno, jer dok je maglovito i tmurno vrijesište nadahnjivalo njihovo stvaralaštvo, svijet je zahtijevao da se potpisuju skrivajući se.
Stoljeće i po kasnije, jedno od tamošnjih brda puno je žena koje ne skrivaju ništa. Sve su odjevene jednako, u crveno, i u toj uniformi ne nestaju: u njoj se prepoznaju. Posmatrajući taj ples, nemoguće je ne pomisliti na ironiju koju nosi djelo nastalo u najeksponiranijoj izolaciji, i na to kako ono i dalje stvara vlastiti svijet vijek i po kasnije. Nedaleko odatle nalazi se Parsonage Museum, kuća u kojoj su živjele, s pogledom na groblje i crkvu. Ali kultura se ne može zatvoriti u omeđen prostor; ona se ponovo aktivira u živim tijelima svih ovih veličanstvenih žena, pretvarajući vrijesište u crveno more koje se miješa s mirisom procvjetalog vrijesa, sa zidovima od mahovine i suhozida i valovitim brežuljcima na nepreglednom horizontu.
Neki ljudi sjede na plastičnim stolicama, plavi kofer na točkićima stoji posred polja, tu je i sto s raznim stvarima, poneki kišobran i crni kaputi prebačeni preko haljina jer je dan siv, kišovit i vjetrovit. To nije savršena razglednica: to je stvarno hodočašće, sa svojim neredom, hladnoćom i čekanjem. I upravo je to ono što ga spašava od kiča. Ljudi su se popeli na blatnjavo polje pod tmurnim nebom da urade nešto naizgled apsurdno, i to čine s potpunom predanošću. U tome leži dostojanstvo tog gesta, u tome što niko ne pozira nikome. Emily, koja je pisala i opisala vrijesište kao silu stariju od svakog zakona, i dalje okuplja žive. Zato i ne stari.
IZVOR: El Pais
