Priča o povratku „par – nepar“ shema, kad smo vozili ovisno o tome kojim nam brojem završava registracija, mogao bi postati realan scenarij ukoliko EU nastavi u osnovi politički ignorirati rizike bilo kakve daljnje eskalacije. A već svjedočimo monumentalnoj dizel drami; onoj na koju je već upozorio niz ozbiljnih medija, think-tankova, instituta, kompanija…

Evropa je kontinent koji je za razliku od Sjedinjenih Država i dalje izrazito ovisan o dizelu, pri čemu je Hrvatska jedna od tri članice EU s najvišim udjelom upravo dizela u ukupnoj potrošnji goriva. Bosna i Hercegovina još ovisnija o dizelu. S obzirom na nastavak krize u Hormuzu, kao i ukrajinske udare na ruske rafinerije koji smanjuju globalne isporuke dizela, više nije samo pitanje hoćemo li svjedočiti daljnjim dramatičnim poskupljenjima dizela, koji će imati značajni utjecaj na dizanje opće razine cijena, nego možda čak i nestašica.

Priča o povratku „par – nepar“ shema, kad smo vozili ovisno o tome kojim nam brojem završava registracija, mogao bi postati realan scenarij ukoliko EU nastavi u osnovi politički ignorirati rizike bilo kakve daljnje eskalacije. A već svjedočimo monumentalnoj dizel drami; onoj na koju je već upozorio niz ozbiljnih medija, think-tankova, instituta, kompanija… ali ne i Ursula von der Leyen; šefica Komisije.

Zašto je Evropa daleko ranjivija od SAD-a?

Evropa je, za razliku od SAD-a, dizelski kontinent. EU godišnje proizvede više od 200 miliona tona dizela i plinskog ulja, otprilike dvostruko više nego benzina, ali unatoč tome ostaje veliki strukturni uvoznik dizela, i izvoznik viška benzina. SAD je obrnut slučaj, oni su neto izvoznici dizela jer je u njihovom voznom parku dizelaša oko 5 posto.

U Evropi dizelaši čine oko 40 posto voznog parka (ACEA, 2023.), pri čemu znamo da dizel ne pokreće „samo“ automobile nego kamione, autobuse, vozove, poljoprivredne i građevinske mašine, brodove i generatore. Dizel je pogonsko gorivo evropske realne ekonomije, dok smo mi, značajnim dijelom zbog tradicije, istinski ovisnici o dizelu.

Konkretno; s udjelom dizela od 74,6 posto u finalnoj energiji cestovnog prometa (Eurostat, 2023.) Hrvatska je treća je najdizelskija zemlja Unije, iza Latvije (80,0 posto) i Litve (75,0 posto). U Bosni i Hercegovini od oko milion automobila na cestama više od 800.000 su dizelaši. Uračunaju li se željeznica na neelektrificiranim prugama, priobalna plovidba i poljoprivreda, dizel grubo čini više od polovice ukupne hrvatske potrošnje naftnih derivata te dominira u svakom obliku prometa.

Iza toga stoji i desetljećima duga navika uvoza rabljenih dizelaša sa zapadnoevropskih tržišta; Golfovi, Passati, stari Mercedesi… naša su tradicija, i još voze.

Od 24. jula INA i Petrol privremeno su ograničili točenje na 300 litara po transakciji, “radi očuvanja kontinuiteta opskrbe”. To je odluka samih opskrbljivača, usred sezone, uz tvrdnju da rafinerija radi stabilno i da zaliha ima dovoljno. Nejasno je što ta odluka tačno znači – npr. šta će tegljači koji pune rezervoare od 600 i više litara – ali čini se da kompanije koje dominiraju tržištem žele prevenirati lokalne nestašice.

Sve je na dizel

Kriterij je zapravo nejasan: mjera ne vrijedi na autocestama ni za plovila, Petrol kaže da “ne pogađa uobičajena točenja ličnih vozila nego kupovinu većih količina”, a nije objavljeno ni na kojim tačno postajama vrijedi odnosno gdje ne vrijedi. Problem je što upravo “veće količine” toče vozila koja drže police punima.

Spremnik cestovnog tegljača koji distribuira robu po Hrvatskoj prima 600 do 1.000 i više litara, nerijetko u dva spremnika; autobusa 300 do 600. Kad opskrbljivač usred jula moli kupce da ne uzimaju previše, a istovremeno tvrdi da goriva ima dovoljno, poručuje da je situacija dramatična. Jasno je da ne smiju izazivati paniku.

Hrvatska, a i Bosna i Hercegovina, nipošto nisu specifične kad govorimo o daljnjem očekivanju rasta cijena dizela, pa i mogućim problemima s opskrbom. Niz analiza energetskih tržišta, naglasimo, upozorava da EU najesen ne čekaju „samo“ nova dramatična poskupljenja ionako već preskupog dizela, nego vrlo vjerojatno i stvarni poremećaji opskrbe.

Financial Times prenosi upozorenje IEA-e na „krizu opskrbe benzinom i dizelom”, dok Morgan Stanley globalnu energetsku jezu opisuje riječima: „slika je doista napeta”, uz zaključak da je „epicentar svega tržište dizela, a posebno Evropa”. Bruegel ide još dalje pa nas upozorava da bi se evropski cjenovni šok uskoro mogao pretvoriti u „krizu količine”, odnosno fizički nedostatak pojedinih naftnih derivata.

Argus procjenjuje da bi zalihe nekih država mogle pasti na „neugodno niske razine, što bi dovelo do lokaliziranih nestašica”, a S&P Global upozorava da će Evropa do jeseni morati pronaći zamjenske količine, one koje trenutno nisu niti planirane jer u osnovi Ursula von der Leyen uzdignutog ideološkog nosa toliko „vizionarski“ gleda unaprijed da ne vidi – prvi sljedeći korak.

Ako smanjite globalnu ponudu nafte i derivata, plina…, stižu problemi, a EK uporno, već godinama, forsira koncept smanjivanja globalne ponude kao da je električna energija (ona koju su propagirali kao da je svima jeftina i lako dostupna) – energent sam za sebe, a ne energija koju tek trebamo proizvesti koristeći, gle čuda, energente, snagu vjetra, solare, nuklearne reaktore….

Niti u jednom trenutku scenarij u kojem sami sebi nanosimo bol jer se ideološki odričemo od fosilnih goriva nije bio realan tj. održiv, ali je UVD osigurala da ga se držimo kao pijani plota. Ukrajinski pak napadi na ruske rafinerije, koje kolektivno svaki dan slavimo, kao i ruska zabrana izvoza snažno su smanjili ruske isporuke, dok rat i blokada Hormuza ograničavaju opskrbu iz bliskoistočnih rafinerija; onih kojima je Evropa posljednjih godina „vizionarski“ zamijenila ruske derivate.

Evropske rafinerije već proizvode blizu maksimuma, globalno više nema dovoljno rezervnih kapaciteta, a zalihe se troše upravo u dijelu godine kada bi se trebale puniti za jesensku poljoprivredu, teretni promet i zimu. Reuters zato zaključuje da, nastave li se zalihe prazniti, tržištu preostaje samo „uništavanje potražnje”; cijene moraju biti toliko visoke da će dio prijevoza, industrije i potrošnje morati stati. Nestašica pritom ne mora značiti prazne benzinske pumpe u cijeli Evropi: izgledniji su regionalni prekidi, ograničene isporuke i cijene kojima se dizel praktično racionalizira.

Pomalo je doista nestvarno koliko duboko EK uz sve opasnije vizionarstvo von der Leyen duboko gura glavu u pijesak pred rastućim rizicima opskrbe starog kontinenta energentima odnosno energijom. Čak i da sutra neki čarobnjak zaustavi globalnu geopolitičku oluju, rat Ukrajine i Rusije te okršaj Sjedinjenih Država s Iranom, nejasno je da li će se isporuke nafte i njezini derivata, kao i plina, za Evropu toliko stabilizirati da možemo računati na jesen i zimu bez novih cjenovnih šokova.

A u ovome trenutku već pratimo nove međunarodne „incidente“ koji govore da je svijet možda pred daljnjom, još gorom eskalacijom oružanih sukoba, dok se donosioci odluka u najvećim članicama EU i EK još se ponašaju kao da Evropa već nema dramatični problem s dizelom.

„Incident“ je, naime, blaga riječ za ono što može značiti ukrajinski udar na Kaspijskom moru – ukrajinski udar na plovila koja prevoze robu iz Irana prema Rusiji. Može li jedan poginuli iranski mornar, kao i poziv ukrajinskom otpravniku poslova u Teheran, postati okidač za širenje sukoba na još jedan kontinent tj. konačna uvertira u Treći svjetski rat?

To u ovome trenutku ne znamo, ali je jasno da iranski, ruski i kineski mediji kipe jer je očigledno da je Zelenskom bitno što više internacionalizirati okršaj kako bi Zapad (EU i SAD) što uže vezao uz ukrajinske ratne interese? Usporedno, Komisija se i dalje ponaša kao da je situacija blago napeta, a sigurnost opskrbe EU tržišta zajamčena.

Dok EK i dalje utvara vizionarstvo u osnovi štetnih politika, pristižu prvenstveno informacije koje jamče daljnje poskupljenje energije, energenata, a posebno dizela. Ukrajina je teško oštetila rusku preradu: prema procjeni S&P Globala izvan pogona je oko 60 posto ruskih rafinerijskih kapaciteta, najveća rafinerija Omsk (428.000 b/d) pogođena je 6. jula, moskovska je izvan pogona od juna. Ruski izvoz dizela pao je s prosječnih 817.000 barela dnevno u 2025. na svega 234.000 u prvih deset dana jula, a Moskva je 8. jula uvela potpunu zabranu izvoza i sama počela uvoziti dizel.

Rusija je drugi svjetski izvoznik dizela, odmah iza SAD-a, pa taj gubitak nije nestao samo s ruskog nego sa svjetskog tržišta. Istodobno Hormuz guši zamjenske dobavljače: u junu su zaljevske zemlje izvezle oko 4 miliona barela sirove nafte dnevno, ali samo oko milion barela derivata, tj. tek četvrtinu predratne količine. SAD je bio “rafinerija posljednje instance” za Evropu, no svaki barel preusmjeren prema Latinskoj Americi barel je manje za nas, uz zalihe u rotterdamskom ARA čvorištu već ispod petogodišnjeg prosjeka.

U očekivanoj dinamici do jeseni problem je sljedeći: Čak i ako sirova nafta nekako stigne u EU (za što nema jamstava); problem je što je nema ko preraditi dovoljno brzo da se izbjegnu daljnji cjenovni šokovi. Evropska rafinerijska marža na dizelu dosegnula je 13. jula 70,3 dolara po barelu (S&P Global), najviše od marta. Od početka rata s Iranom evropski je dizel poskupio oko 65 posto, a Brent oko 30 posto; što je dokaz da glavni problem više nije sirovina, nego prerađeno gorivo.

Globalne tenzije

U Njemačkoj je dizel 20.–23. jula koštao oko 2,16 eura po litri (ADAC), skuplji od benzina unatoč gotovo 18 centi nižoj trošarini. Rekord od 2,447 eura pao je 7. aprila. U Hrvatskoj je nova ograničena cijena eurodizela 1,81 euro, a eurosupera 1,65; dizel je i kod nas skuplji od benzina, obrnuto od povijesne norme, uz plavi dizel za poljoprivrednike i ribare na 1,26 eura (24 centa više). U Bosni i Hercegovini dizel košta 1,53 eura, benzin 98 košta 1,52 eura, a benzin 95 košta 1,30 eura.

Dizel je – ponovimo radi naglašavanja – neizbježan u cijeni gotovo svega što se fizički pomiče: hrane, jer traktor i kamion voze na dizel; trgovine, jer se roba doprema kamionima; građevine, prijevoza, komunalnih usluga. Poskupljenje dizela zato ne ostaje na benzinskoj pumpi nego se s odmakom prelijeva u cijene namirnica i robe široke potrošnje.

Za kontinent koji uvozi oko 95 posto sirove nafte i strukturno mu nedostaje dizela, ideološko guranje glave u pijesak postaje rizik br. 1. Situacija s plinom također nije puno bolja. Evropska skladišta popunjena su oko 54 posto, druga najniža razina u 15 godina za ovo doba, a šef Equinora sumnja da će se prije zime dosegnuti ni ublaženi cilj od 80 posto. ACER procjenjuje da bi za to trebalo uvesti oko 13 posto više LNG-a nego lani, dok azijski kupci odvlače terete, a kroz Hormuz inače prolazi oko petine svjetskog LNG-a.

Fizičke nestašice dizela sasvim sigurno mogu se izbjeći ukoliko EU uspije smiriti globalne tenzije te osigura nastavak kakve takve kontinuirane opskrbe uz umjerenije cijene. Evropska potrošnja već je u maju bila 5,7 posto niža nego lani, što nije uspjeh tranzicije nego destrukcija potražnje (demand destruction); tržište visokom cijenom izbacuje industrijsku i prijevozničku potražnju.

Izgledi za stabilizaciju u sljedeća tri mjeseca su niski: ruske rafinerije ostaju meta, Hormuz je i dalje nestabilan, jesen je vrhunac potražnje, zalihe su ispod prosjeka, a UVD je i dalje glavna vizionarka; drugi neuspješni mandat zaredom. Dizela će, dakle, najvjerojatnije biti, ali po cijeni koja postupno gasi hemiju, gnojiva, metalurgiju, staklo i prijevoz. Za zemlju u kojoj tri četvrtine prometne energije ovisi o dizelu, to nije daleka vijest s Kaspijskog mora, nego poruka donosiocima odluka u državi gdje su kompanije već limitirale isporuke dizela na 300 litara.

Ne vjerujete da je „opća frka“ na Zapadu? Trump je 17. juna na summitu G7 jasno rekao da bi se rezerve “potrošile za otprilike četiri sedmice”, no dvosmisleno je govorio o svjetskim zalihama u scenariju zatvorenog Hormuza, ne o američkoj samodostatnosti, a Bijela kuća to potom nije htjela pojasnit. Jasno je pak da je američka strateška rezerva pala na najnižu razinu od 1983.

Time se urušava logika Turnberryja: EU se lani obvezala do 2028. kupiti 750 milijardi dolara (oko 700 milijardi eura) američke energije, što bi tražilo utrostručenje uvoza iz SAD-a. Rješenje koje je i prije zvučalo skupo sada je apsolutno besmisleno.

Izvor: Jutarnji list