Ljeto 1941. godine u zapadnoj Bosni decenijama je u zvaničnoj jugoslovenskoj historiografiji uokvirivano pričom o besprijekornom narodnom ustanku protiv fašizma, dok su masovni osvetnički zločini nad hiljadama muslimanskih i katoličkih civila potisnuti u decenijsku šutnju. Iza ideološkog narativa o 27. julu ostala je zamagljena granica između samoodbrane od ustaškog terora i brutalnih pokolja u Kulen-Vakufu i Ljutočkoj dolini, čiji su komandanti ratne zločine zamijenili ordenjem, primoravajući preživjele da u ime „bratstva i jedinstva“ decenijama žive rame uz rame sa svojim dželatima

Historijska naratologija poslijeratne Jugoslavije decenijama je gradila kanonski mit o 27. julu 1941. godine kao besprijekornom, ideološki čistom i svenarodnom početku oružanog otpora protiv fašizma. U zvaničnim udžbenicima, memorijalnoj arhitekturi i svečanim referatima, taj je datum markiran kao trenutak u kojem su se narodi Bosne i Hercegovine uspravili pred terorom Nezavisne Države Hrvatske i stranog okupatora.

Međutim, kada se zagrebe ispod ideološkog nanosa i dekonstruira službena memorija, ljeto 1941. godine na prostoru zapadne Bosne i Bosanske Krajine razotkriva znatno složeniju, mračniju i duboko mješovitu historijsku stvarnost. Između spontanog samoodbrrambenog impulsa pred ustaškim istrebljenjem i masovnih ratnih zločina nad nevažnim civilima uspostavljena je tanka linija koju je poslijeratna komunistička vlast sistematski prešućivala.

Sami uslovi za izbijanje oružanog ustanka usko su povezani s bjesomučno sprovođenim terorom tek uspostavljenog aparata NDH. Nastojeći ovladati terenom i spriječiti svaki potencijalni otpor, ustaške formacije pod vodstvom zloglasnih zapovjednika poput Vjekoslava Maksa Luburića pokrenule su masovne progone, hapšenja i masakre nad srpskim stanovništvom Like i zapadne Bosne. Dok su pojedini lokalni predstavnici civilne vlasti usplahirano pokušavali ublažiti posljedice i spriječiti potpunu eskalaciju, ustaški teror je već pokrenuo nezaustavljivu spiralu nasilja.

Ustaški režim je pokušao zloupotrijebiti pojedince iz bošnjačkog naroda, prisilno im nametajući vanjska obilježja i gurajući ih u prve redove represivnog aparata, kako bi težište sukoba prebacio na međuetnički teren i prikazao muslimansko stanovništvo kao direktnog nosioca terora.

Kao reakcija na sistematska stradanja, u ljeto 1941. godine formiraju se gerilski odredi sastavljeni od lokalnog srpskog stanovništva. Te jedinice djelovale su pod ideološki nejasnim, poroznim i premreženim vodstvom u kojem su granice između partizanskih komesara i četničkih elemenata bile gotovo nevidljive.

Četnički pokret, koji je na tim prostorima imao snažno uporište još od polovine tridesetih godina, u ranim mjesecima ustanka imao je dominantan uticaj na naoružane mase, dok je Komunistička partija, oskudijevajući u ljudstvu, stupila u taktički savez s tim strukturama radi podizanja masovne pobune.

Napadom na oružničku stanicu u Srb te istovremenim ustaničkim akcijama s bosanske strane Une, ustanak je buknuo punom snagom. No, oslobodilački naboj se već u prvim satima pretvorio u masovne osvetničke pohode. Umjesto usmjeravanja borbe isključivo na vojne strukture NDH, ustaničke snage su izvršile seriju masovnih zločina nad nezaštićenim civilnim stanovništvom, primarno muslimanima i Hrvatima.

U samom Drvaru ubijeno je nekoliko stotina civila, uglavnom radnika zatečenih u lokalnoj pilani i fabrici celuloze. Katolički hodočasnici presretnuti na željezničkoj stanici Vaganj likvidirani su i bačeni u jamu Golubnjaču, dok su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima zabilježena brutalna ubistva svećenstva i lokalnog stanovništva.

Val nasilja dostigao je vrhunac početkom septembra 1941. godine na području Kulen-Vakufa i Ljutočke doline. U jutarnjim satima šestog septembra, ustaničke jedinice napale su zbijenu zbijeg-kolonu od oko 5.600 muslimanskih civila koji su iz Kulen-Vakufa i okolnih sela očajnički pokušavali pobjediti prema Bihaću. U narednih četrdeset i osam sati odvilo se jedno od najbrutalnijih masovnih stradanja civila u tom dijelu Evrope, s više od dvije hiljade ubijenih. Obje obale Une postale su poprište nezamislivog terora u kojem su komšije napadale komšije oružjem, sjekirama, vilama i motkama.

Na mostu u Kulen-Vakufu stotine žena s djecom našle su se u čvrstom obruču između dvije razjarene mase. Suočene s direktnom prijetnjom klanja i zlostavljanja, majke su u beznađu donosile nepojmljive odluke, bacajući vlastitu dojenčad i djecu preko ograde u nabujalu, smaragdnu rijeku, a potom skakale za njima, iako većina nije znala plivati. Riječna struja odnijela je stotine života, dok su rijetke preživjele žene na obali tražile stradalu djecu prije nego što bi se ponovo bacile u valove. Istovremeno, na obližnjim lokacijama sprovođena su masovna strijeljanja i bacanja u okomite krške jame. Samo u jednu od njih prekoputa sela Kulen-Vakuf gurnuto je više od četiri stotine vezanih muškaraca i dječaka.

U samom vrhu komandnog lanca koji je vodio te operacije i pod čijom su se komandom odvili masakri nalazio se Nikola Karanović. Njegov ratni i poslijeratni put predstavlja ogledni primjerak biografske transformacije i ideološke mimikrije unutar jugoslovenskog sistema. Karanović je u ljeto 1941. godine komandovao ustaničkim jedinicama na području Kulen-Vakufa, ljudima koji su direktno učestvovali u septembarskom pokolju. Pokazujući izuzetnu proračunatost i politički oportunitet, Karanović ubrzo prepoznaje pobjednički kurs partizanskog pokreta, prestrojava svoje jedinice u partizanske redove i tokom rata izrasta u jednog od ključnih vojnih zapovjednika, postavši komandant čuvene Treće krajiške brigade.

Karanovićeva poslijeratna karijera bila je besprekorna u očima režima. Iz rata je izašao s činom generala Jugoslavenske narodne armije, odlikovan ordenima narodnog heroja i zaogrtan neprikosnovenim autoritetom prvoborca. Međutim, u toj sjajnoj vojničkoj karijeri ostala je duboko zakopana njegova lična odgovornost za zločine iz 1941. godine. Karanovićeva licemjerna narav najpotpunije se manifestovala na javnim komemorativnim skupovima decenijama nakon rata.

Posebno upečatljiv događaj odvio se 3. novembra 1981. godine prilikom otkrivanja spomen-obilježja u Kulen-Vakufu. Stojeći za govornicom u svojstvu penzionisanog generala JNA i prekaljenog komandanta, Karanović se obratio masi u kojoj su stajale desetine preživjelih stanovnika, ljudi čije su majke, očevi, braća i sestre pogubljeni upravo pod njegovom zapovjedničkom odgovornošću četiri decenije ranije.

U svom govoru, general Karanović nije rečenicom spomenuo dvije hiljade masakriranih civilnih komšija niti traumu koja je obilježila taj kraj. Umjesto toga, govorio je isključivo o 147 palih partizanskih boraca i narativu o izgradnji “bratstva i jedinstva”. Licemjerje je bilo potpuno: među imenima uklesanim na spomen-pločama partizanskih boraca, preživjeli mještani su prepoznavali imena svojih nekadašnjih komšija koji su direktno učestvovali u klanju i guranju žrtava u jame.

Karanovićev slučaj nije bio usamljen, već je predstavljao sistemski obrazac poslijeratnog upravljanja prošlošću. Režim je svoj legitimitet gradio na ideologiji bratstva i jedinstva, pa je svako javno otvaranje pitanja međuetničkog nasilja koje su počinili ustanici smatrano izravnim udarom na temelje države. Poslijeratne državne komisije pedantno su popisivale ustaške i okupatorske zločine, ali nikada nisu pokrenule istrage protiv ustanika koji su prešli u partizane i zauzeli visoke funkcije u armiji, miliciji i partijskim komitetima.

To je stvorilo traumatičnu poslijeratnu stvarnost u kojoj su preživjeli bili primorani živjeti rame uz rame s dželatima. Jedini preživjeli iz jame u koju je gurnuto 400 ljudi, Mujo Dervišević, uspio je osloboditi ruke iz žice i pobjeći u šumu dok su mu ubijali srodnike. Godinama nakon rata, radeći na građevini, Dervišević se licem u lice susreo s Miletom Pilipovićem, čovjekom koji je 1941. stajao na rubu jame s nožem u ruci. Pilipović, tada već u uniformi kapetana JNA, prišao mu je sa smješkom i pružio ruku u znak pozdrava, na šta mu je Dervišević odgovorio pitanjem kako ima smjelosti pružati ruku kojom ga je htio zaklati. Slični susreti bili su svakodnevica, ali su preživjeli morali šutjeti zbog moći nosilaca partizanskih spomenica.

Dok su žrtve fašističkog terora dobijale monumentalne spomenike, mjesta stradanja muslimanskih i katoličkih civila od ustaničke ruke ostajala su neobilježena. Izvještaji samih boračkih organizacija (SUBNOR) iz polovine osamdesetih godina pokazali su da je od preko hiljadu identifikovanih mjesta masovnih pogubljenja svega trećina bila označena, dok su lokacije sa stradalim muslimanskim civilima po pravilu namjerno zaobilažene. Zvaničnici su tada morali interno priznati da je posrijedi bio potpuni nedostatak političke volje. Porodicama je bilo zabranjeno vršiti ekshumacije iz jama poput Golubnjače, jer su te grobnice smatrane politički minskim poljem.

Službena historiografija je žrtve ideološki neutralizirala, svodeći ih pod opći pojam “žrtava fašističkog terora”, čime se brisao etnički identitet stradalih, ali i stvarni identitet počinilaca. Prešutno se proturao stav da su se ti civili spletom okolnosti našli na pogrešnoj strani historije, iako ogromna većina seoskog stanovništva nije imala nikakvu političku niti vojnu ulogu.

Tišina je počela popuštati tek decenijama kasnije. Na mostu u Kulen-Vakufu, gdje su se 1941. dogodili strašni prizori, tek je u junu 2004. godine postavljena skromna spomen-ploča koja podsjeća na stradanje civila i imenuje počinjeni zločin. Rasvjetljavanje historijskih činjenica, uloga pojedinaca poput Nikole Karanovića i demistifikacija 27. jula ne umanjuju značaj antifašističke borbe, ali jasno pokazuju kako je poslijeratni režim, u ime ideološkog mira, žrtvovao istinu.

IZVOR: Arhiv Bosna.hr, Max Bergholz: “Šutnja u kamenu: Memorijalizacija nasilja među zajednicama u zemlji bratstva i jedinstva”