Prije rata u Iranu kroz Hormuški moreuz je svakodnevno prolazilo oko petnaest miliona barela nafte iz Perzijskog zaljeva. Moreuz je bio uska tačka kroz koju je teklo gotovo sve – i upravo zato što je tako uska bilo je moguće zatvoriti je. Kada se to i dogodilo, države Zaljeva su uz diplomatske inicijative odgovorile i građevinskim projektima. Istražujemo ulogu Turske u aktuelnim geopolitičkim previranjima.

Prema podacima koje navode politički zvaničnici, naftne kompanije i analitičari, u izgradnji, planiranju ili razmatranju je najmanje sedam većih naftovodnih projekata, svi s istim ciljem: preusmjeriti isporuke na Crveno more, Omanski zaljev i Mediteran, bilo kuda osim kroz Hormuški moreuz.

Tokove ove nove realnosti pratimo ponajviše iz Rijada, Abu Dabija ili Bagdada, ali njen ishod se, međutim, najviše osjeti nekoliko stotina kilometara sjevernije. U ovoj računici Turska se pojavljuje kao odredište prema kojem okreću rute. To je razlika koja objašnjava zašto Ankara u ljeto 2026. ima veću logističku težinu nego u bilo kojem trenutku prethodne decenije.

Koliko je nafte u pitanju

Obim promjene najbolje pokazuju procjene investicione banke Goldman Sachs, koje prenosi agencija AP. Novi projekti bi do kraja iduće godine mogli prenositi 3,8 miliona barela dnevno, a do kraja 2028. godine 7,3 miliona. Prevedeno u zaštićeni udio izvoza: više od 45 posto predratnog nivoa do kraja 2027, i više od 60 posto do kraja 2028. godine.

Analitička kuća Kpler, koja prati kretanje tereta, u vlastitoj analizi od 10. jula navodi da napredak nije ravnomjeran. Najbrže napreduju projekti koji šire kapacitet postojećih koridora – dodatni vod uz postojeći ADCOP prema Fujairahu u Emiratima i rasterećenje saudijskog naftovoda Istok-Zapad, dok prekogranična infrastruktura ide sporije.

Za Tursku je, navode analitičari, najvažniji upravo taj sporiji, ambiciozniji dio. U martu 2026. Ankara je predložila produženje postojećeg naftovoda Kirkuk-Ceyhan na jug, do Basre, čime bi nastao potpuni mediteranski izvozni koridor. Iračka vlada je u međuvremenu ovlastila državnu kompaniju Basra Oil Company da s konzorcijem predvođenim Chevronom potpiše preliminarne sporazume, kojima će se uporediti dvije konkurentske rute – jedna preko Kirkuka do Ceyhana, druga prema sirijskom Baniyasu.

Ovdje je potreban oprez s rokovima. Studije izvodljivosti tek treba da budu završene, ako to bude do kraja godine, gradnja bi mogla početi iduće, ali sami projekti, prema Kplerovoj procjeni, traže još tri do pet godina. Riječ je, dakle, o odluci koja se donosi sada, a o infrastrukturi koja će raditi krajem decenije.

Kroz terminal u Basri je prije rata dnevno izlazilo više od tri miliona barela, a američki State Department je pravac prema Mediteranu opisao kao kritični energetski koridor.

Kopno, carine i tri stotine kamiona

Dok se o naftovodima raspravlja, jedan drugi koridor već radi – i to bez naročite pažnje javnosti, jer se sastoji od carinskih procedura umjesto od cijevi. Turski ministar trgovine Ömer Bolat sastao se 22. jula u Ankari s Qutaybom Badawijem, čelnikom sirijske uprave za granice i carine.

Susret su potvrdile obje strane; sirijska agencija SANA javila je da je delegacija razgovarala i o zoni slobodne trgovine.

Prema Bolatovim navodima, kroz prelaz Cilvegözü u Hataju i Akçakale u Şanlıurfi roba se već kreće prema Iraku, Kuvajtu, Libanu, Saudijskoj Arabiji i Jordanu, uz blizu tri stotine kamiona dnevno. Badawi je precizirao da između dvije zemlje radi šest prelaza, od kojih je pet otvoreno i za robni i za putnički promet, dok prelaz Kesab služi samo putnicima. Sljedeći na redu je Nusaybin-Qamishli.

Bolat je te brojke izričito povezao s Hormuzom, navodeći da su geopolitički poremećaji istakli strateški značaj novih naftovoda, plinovoda i cestovnih i željezničkih koridora koji povezuju Tursku, Siriju, Irak i zaljevske države. Isti argument iznosio je i ranije tokom godine, što pokazuje da nije riječ o prigodnoj izjavi nego o postavljenoj politici.

Ekonomski okvir je konkretan: bilateralna trgovina dvije zemlje dostigla je rekordnih 3,7 milijardi dolara u 2025. godini, uz cilj od deset milijardi koji su postavili predsjednici obje države. Na dnevnom redu su i otvaranje turskih bankarskih filijala u Siriji i novi sporazum o slobodnoj trgovini.

Koridor koji se ne vidi

Ista logika, a to u biti znači tačka kroz koju prolazi tuđi promet, istovremeno se primjenjuje na nešto što s naftom nema veze.

Naime, Turska je 22. jula u Gölbaşıju kod Ankare postavila temelje novog podatkovnog centra državne satelitske kompanije Türksat.

Ministar saobraćaja i infrastrukture Abdulkadir Uraloğlu opisao ga je kao digitalnu tvrđavu zemlje, uz obrazloženje koje je manje tehničko, a više političko: podaci moraju ostati unutar državnih granica. Centar je namijenjen prije svega državnoj upravi i sistemu e-Devlet, s ciljem da javne institucije prestanu održavati vlastite servere.

Vrijedi uporediti ono što je najavljeno s onim što se gradi. Kada je projekat predstavljen u februaru prošle godine, Türksat je govorio o 28.500 kvadratnih metara i instalisanoj snazi od 21 megavolt-ampera, uz puštanje u rad u prvoj polovini 2027. godine. Na dan postavljanja temelja brojke su bile 35.300 kvadratnih metara i 33 megavolt-ampera, s početkom rada pomjerenim na kraj 2027. ili početak 2028. godine.

Projekat je, dakle, u međuvremenu uvećan za oko četvrtinu po površini i za više od polovine po instalisanoj snazi, uz odgodu roka. To je uobičajena sudbina velikih infrastrukturnih projekata, ali je i podatak o tome koliko su se očekivanja promijenila u samo godinu i po dana. Uraloğlu je najavio i da bi centar mogao ponuditi usluge sigurnog hostinga susjednim zemljama. Na istoj svečanosti govorio je o svemiru kao areni strateškog nadmetanja, ocijenivši da je satelitska tehnologija postala element koji mijenja tok savremenog ratovanja.

Drugim riječima, koridorska logika primijenjena na podatke umjesto na barele.

Dugoročnost vizije

Biti tačka kroz koju prolazi tuđa energija, roba i podaci nosi i obavezu sposobnosti pružanja sigurnosti, pa se tu pokazuje kako Turska rješava naizgled kontradiktoran zadatak: intenzivno i uspješno serijski gradi domaće kapacitete, a istovremeno produbljuje savezničke aranžmane.

Najbolje dokumentovan primjer tog drugog kolosijeka je nabavka aviona Eurofighter Typhoon. Ugovor za dvadeset aviona četvrte tranše potpisan je u Ankari 27. oktobra prošle godine, tokom posjete tadašnjeg britanskog premijera Keira Starmera. Britanska vlada ga je opisala kao najveći izvoz borbenih aviona u skoro dvije decenije, s vrijednošću paketa do osam milijardi funti.

U martu ove godine u Londonu je potpisan prateći sporazum o obuci i tehničkoj podršci, za koji je BAE Systems saopćio ugovor od oko 2,5 milijardi funti. Prema britanskim navodima, u Britaniji će biti obučeno deset turskih instruktora i blizu stotinu tehničara, kako bi Turska kasnije mogla samostalno školovati vlastito osoblje. Finalna montaža obavlja se u Wartonu u Lancashireu, a prva isporuka planirana je za 2030. godinu. Tursko ministarstvo odbrane potvrdilo je 23. jula, na redovnom sedmičnom brifingu, da prvi piloti u Ujedinjeno Kraljevstvo odlaze u augustu.

Kontekst u kojem se to odvija podebljan je samitom šefova država i vlada NATO-a, koji je održan ove godine u Ankari, početkom jula. Bila je to ujedno prva posjeta američkog predsjednika Turskoj nakon 2015. godine. Uspon je stvaran i mnogi smatraju da ga vrijedi priznati bez ustezanja. Ali on počiva na tri pretpostavke koje nisu zagarantovane.

Prva je vremenska. Američka Uprava za energetske informacije očekuje da se isporuke kroz Hormuz obnove tokom trećeg kvartala ove godine, ali i da se promet neće vratiti na predratni nivo prije početka 2027. godine. Ako se tjesnac normalizuje brže nego što se infrastruktura izgradi, dio ekonomske logike koja stoji iza nje slabi. Kplerova analitičarka Victoria Grabenwöger to formuliše ocjenom da ambiciozni rokovi ovih projekata postali su izvodljivi upravo zbog blokade.

Druga je pristanak. Koridor prolazi kroz tuđe teritorije. Njegova funkcionalnost zavisi od carinskih procedura, viznih režima, stanja puteva i političke volje u Damasku, Bagdadu i Amanu, dakle, od aranžmana koji su, u slučaju Sirije, stari nekoliko mjeseci.

Treća je vrijeme izgradnje. Naftovodi kojima se ovih dana bavi diplomatija proradit će, u najboljem slučaju, krajem decenije. Podatkovni centar je već pomjeren za nekoliko mjeseci. Prvi Eurofighter slijeće 2030. Sve što danas izgleda kao brza promjena odnosa snaga zapravo je niz odluka čiji se učinak mjeri godinama.

Bosna i Hercegovina se u ovoj priči lahko previdi, ali nije izvan nje. Zemlja koja i sama ovisi o tranzitu energije preko tuđih teritorija ima neposredan interes u tome kako se u susjedstvu Evrope uspostavljaju nova pravila za koridore – ko ih gradi, ko ih finansira i koliko dugo traje put od najave do prve isporuke.

Uz to, promjene u logističkoj težini pojedinih članica oblikuju i okvir u kojem se donose odluke o proširenju i o sigurnosnim aranžmanima na jugoistoku Evrope. Razumjeti šta se događa s koridorima nije, dakle, vježba iz apstraktne geopolitike. To je pitanje o kontekstu u kojem će se donositi i odluke koje se tiču Bosne i Hercegovine i njenog šireg susjedstva.