Napad na Karima Khana dio je strategije za razmontiranje ove institucije

Neki institucionalni neuspjesi ne odvijaju se kroz skandal, nego kroz proceduru: kroz akte sabotaže prerušene u pozivanje na odgovornost i istragu vođenu u dobroj vjeri. Kada neko konačno shvati šta se događa, šteta je već učinjena.

Plašim se da je upravo to ono svjedočimo u napadima na Karima Khana, glavnog tužioca Međunarodnog krivičnog suda (MKS) u Haagu. Posljednji događaji deluju usmjereni ka ostvarivanju ciljeva na kojima Sjedinjene Američke Države i Izrael rade već mjesecima.

Priča počinje u aprilu 2024. godine, kada je grupa američkih senatora uputila Khanu upozorenje, u stvarnosti prijetnju, da će se i sam naći na meti ako se usudi zatražiti nalog za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua zbog ratnih zločina. Ne dajući se zastrašiti, Khan je učinio upravo to: zatražio je naloge za hapšenje Netanyahua, bivšeg izraelskog ministra odbrane Yoava Gallanta i jednog komandanta Hamasa, baš kao što je ranije tražio hapšenje ruskog predsjednika Vladimira Putina, bivšeg filipinskog predsjednika Rodriga Dutertea i lidera talibana.

No, sada su Khanovi neprijatelji uspjeli otvoriti raspravu o njegovoj mogućoj smjeni, koristeći optužbe za seksualno nedolično ponašanje kao udarnu iglu. Riječ je o klasičnom primjeru institucije koja unutrašnje pitanje ne podvrgava istim principima, konkretno, poštovanju vladavine prava, koje navodno brani na globalnom nivou. Iako je unutrašnji sudski panel, mehanizam koji je sam sud stvorio za procjenu pitanja ove prirode, ispitao optužbe i zaključio da one ne ispunjavaju minimalne kriterije da bi se dokazalo postojanje neprimjerenog ponašanja, oni koji traže Khanovu smjenu nisu odustali.

Sada se države članice MKS-a spremaju spojiti dva različita pitanja, pitanje je li bilo teškog nedoličnog ponašanja i pitanje da li treba smijeniti tužioca, u jedno glasanje. To nije puka formalnost. Umetanje drugog pitanja u prvo, koje naglašavam nije dokazano, omogućilo bi smjenu Khana na osnovu neutemeljene optužbe ili nekog potpuno drugog pitanja, poput onog da je održavao intimnu vezu uz pristanak s pozicije autoriteta, za šta ga niko nije ni optužio.

Budući da je Khanov slučaj očigledno dio šire ofanzive protiv suda, korisno je skrenuti pažnju na identitet neprijatelja MKS-a i ono što oni smjeraju. Američki državni sekretar Marco Rubio objavio je 13. jula autorski tekst u The Wall Street Journalu pod nedvosmislenim naslovom: Zašto razmontiravamo Međunarodni krivični sud. Nije bila riječ o pukoj retorici. Sjedinjene Države već su uvele sankcije protiv 11 visokih zvaničnika MKS-a, među kojima su Khan, dvoje zamjenika tužioca i osam sudija. Svima njima su, između ostalih mjera, zamrznuti bankovni računi, otkazane kreditne kartice i blokirani nalozi na servisima Apple, Amazon i PayPal.

Osim toga, Rubio se nije zaustavio samo na najavi da njegova vlada namjerava razmontirati MKS „ciglu po ciglu“. On je tu inicijativu upakovao i kao krstaški rat za civilizaciju. Prikazao je sud kao instrument progresivnih aktivista, globalističkih elita i vlada neprijateljski nastrojenih prema SAD-u, najavivši diplomatsku kampanju za mobilizaciju svih saveznika koji podržavaju MAGA kredo nacionalnog suvereniteta naspram globalizma.

Isto tako, prema pisanju Financial Timesa, kada se u maju američki predsjednik Donald Trump sastao s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, predložio mu je da se Kina i Rusija, koje nisu pristupile Rimskom statutu kojim je osnovan MKS, pridruže SAD-u u suprostavljanju sudu. Činjenica da su partneri koje su Sjedinjene Države izabrale u ovom krstaškom ratu upravo dvije zemlje koje imaju najviše razloga da se plaše MKS-a govori o pravoj svrsi operacije protiv Khana više od bilo kakvog saopćenja o suverenitetu.

Nije potrebno vjerovati u teorije zavjere da bi se vidjela podudarnost interesa između vlada Sjedinjenih Država i Izraela. Trumpova i Netanyahuova administracija žele isto: osigurati da nijedan međunarodni sud ne može dotaći njihove vojnike, granične agente ili odabrane saveznike, bez obzira na težinu optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje im se stavljaju na teret. Za oboje je skandal oko Khana savršena prilika za neutralizaciju MKS-a. Nemaju potrebe da ga uništavaju izvana ako same države članice mogu isprazniti instituciju iznutra tako što će ignorisati sudsku odluku i održati političko glasanje protiv čovjeka koji je potpisao naloge za hapšenje koji ih najviše uznemiravaju.

Tako se zemlje koje se još uvijek pridržavaju Rimskog statuta suočavaju s izborom koji će prevazići ovaj konkretan slučaj. Mogu zahtijevati proces dostojan institucije koju su stvorile, proces koji će tužiocu suda dati iste procesne garancije koje sam Međunarodni krivični sud zahtijeva od svih država. Ili mogu uspostaviti presedan primata politike nad sudskim presudama.

Ispravan izbor je očigledan. MKS mora ostati nezavisan sud i ni na koji način ne smije pokleknuti pred onima koji ga žele razmontirati „ciglu po ciglu“. Khan je pokazao hrabrost i snagu zatraživši naloge za hapšenje osumnjičenih koji bi se u prvim godinama postojanja suda smatrali nedodirljivim. U trenutku kada se međunarodno krivično pravosuđe i vladavina prava suočavaju s frontalnim napadom velikih razmjera, posebno od strane optuženih za ratne zločine, Khan zaslužuje priznanje i podršku čitavog svijeta.

Josep Borrell bio je visoki predstavnik Evropske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, potpredsjednik Evropske komisije, predsjednik Evropskog parlamenta i ministar vanjskih poslova Španije; ovaj je komentar napisao za današnji El Pais