Tijelo je moglo posustajati, ali srce je postajalo lakše, kao da ga bol uči poslušnosti, a poslušnost ga uči nježnosti. Plaho! Nije ga boljelo što umire, boljelo bi ga kad bi neko zaboravio voljeti. Jer ko zaboravi voljeti, kao da zaboravi maternji jezik. To je bilo čudo. Da u svijetu u kojem se tijela gase kao potrošne neonske lampe, on još uvijek svijetli iznutra. Da u svijetu gdje mrtvi hodaju, on hoda sa živim hizmećarskim srcem. Da u svijetu mržnje, on korača voleći

U Tekiji na vrelu Bune ništa se ne miče, a sve je živo. Kamen pamti imena onih koji su tu sjedili, voda pamti glasove, a zrak zatreperi kao dah u naju i više se ne zna gdje prestaje sjećanje, a gdje počinje dova. Voda što ovdje izbija iz stijene, otkinuta od svog Izvora, tuži se na rastanak i žuri da mu se vrati. Tu Hercegovina diše svojim izvornim plućima, dahom starijim od riječi, iz vremena kad je čovjek naučio da se Ljubav ne kazuje jezikom, da se ne ogleda u riječima, već u nutarnjoj mjeri srca.

Kad je tu sjedio šejh Halil Hulusija, zidovi nisu bili zidovi, bili su rukopisni tragovi srca, bili su ono što se u mlijeku podigne samo od sebe, premaz kajmaka što provrije iz srca koja se spoje u hizmetu bez kojega nema himmeta. Svaki kamen u zidu bio je bejt što traje mimo rime, smislenost koja ne traži objašnjenje. Svaka kap iz vrela Bune bila je hadis o rahmetu koji nema potrebu da bude citiran jer se prepoznaje u onome koji se napio na Izvoru. Oleander u avliji bio je tefsir Jednog Imena, više od pouke, miris koji se razmaše i zaustavi čovjeka prije nego što pristigne poštar misli.

U slojevima kaligrafije, u tom ekstatičnom palimpsestu, šumio je bezbroj puta ispisan i nikad do kraja izgovoren kalbi aškullāh, svjetlo koje se ne može izreći do kraja, jer bi se ugasilo onog trena kad bi bilo svedeno na rečenični niz. Ljubav ne stane u riječi, ljubav je veća od jezika. Uz Hulusiju je svaka pukotina na zidu iznenada dobivala smisao, svaka mrlja prestajala biti mrlja i postajala trag vremena koje se pokorilo ljubavi. Riječi omeđuju, riječi definiraju, a ljubav beskrajno traje, raste i mijenja onoga koji je nosi.

Pendžeri Tekije na vrelu Bune nisu gledali u svijet, bili su zagledani u svjetlost i s njih se vidjela ćuprija od vode do neba, toliko tanahna da bi ju razum presjekao, a srce prešlo bez pitanja. Jer kad srce pita, više nije srce, postaje pamet koja se uredila za izlazak u građevinu pojavnog svijeta.

Ispod pojavne ljepote živjela je nesputana arhitektura ljubavi, mejdan odaja gdje šejh nije držao ders da bi pobijedio u natjecanju riječima, jer ucrtavao je red po srcu derviša, saburli, predano, kao što se u kamen urezuje ime koje ne može uhvatiti hrđa. U Tekiji na vrelu Bune granica između pojavnog i onostranog bila je tanašna kao srčana opna, dovoljno čvrsta da čovjek ostane na zemlji, dovoljno prozirna da se vidi da zemljana prašina nije kraj.

Kad bi se zikr razlio niz glasove, sve bi se spojilo u ritam, pa bi i šum Bune postajao dio halke. Stijena koja se nadvila nad tekijom pretvarala bi se u ogroman def, a voda bi pamtila „La ilahe illallah“ bez teatralnosti, bez čarolije, bez potrebe da se ikome išta dokazuje. Jer keramet nije u tome da se leti, keramet je da se hoda, a da se ne postane kamen. Čudo nije da se svijet preokrene u zraku, čudo je da se srce preokrene u ljubavi.

U tom istom prostoru, u dobu senzacija, multimedijalnih ekrana i nezaustavljivih brzina, moglo se vidjeti nešto gotovo nadrealno. Tamo su moderni sinovi vremena, mi, djeca digitalnog doba i razmažene sitosti, imali čast da sjede pored nakšibendijskog šejha Halila Brzine Hulusije koji nije bježao od svijeta, pretvarao ga je u orkestralnu dvoranu sabura.

Sve je izgledalo vrlo jednostavno i uporno se ponavljalo. Crni turski čaj na peškunu, skromnost i zagonetni osmijeh muršida koji zagleda i vidi ono što čovjek sebi još ne priznaje. A iznutra, kao da se palila svadbena kupola, nur je eruptirao, ali nikad tako da opeče, uvijek taman da ugrije. Halil Hulusija je nosio osjećaj milosti kao prirođenu naviku. Bio je sofra rahmetluka u pokretu, gdje god bi sjeo dijelila se pažnja.

Kad mu je bolest zavezala glasnice, nije zavezala dah.

Dah je prelazio u tuđe dahove. I u svakom razgovoru prvo bi došlo ono što dolazi iz odgojene duše: „Kako si ti, sine? Kako majka, kako babo? Kako hanuma? Kako djeca?“

Tijelo je moglo posustajati, ali srce je postajalo lakše, kao da ga bol uči poslušnosti, a poslušnost ga uči nježnosti. Plaho! Nije ga boljelo što umire, boljelo bi ga kad bi neko zaboravio voljeti. Jer ko zaboravi voljeti, kao da zaboravi maternji jezik.

To je bilo čudo. Da u svijetu u kojem se tijela gase kao potrošne neonske lampe, on još uvijek svijetli iznutra. Da u svijetu gdje mrtvi hodaju, on hoda sa živim hizmećarskim srcem. Da u svijetu mržnje, on korača voleći.

Ljubav je dar koji ostaje poslije svega. I nije to bol nakon odlaska čovjeka s kojim se putovalo u ljubavi, to je sretna misao o životu u dahu Rahmeta Allahova, to je osjećaj sigurnosti da se čovjek može sjetiti Onoga kome se vraća. I zato Tekija na vrelu Bune ne čuva sjećanje kao predmetnost, ona ga pretvara u svjetlost. Ko je jednom sjedio uz tu vodu, kao da mu je neko nevidljivo pomaknuo putokaz u grudima. Ne promijeni se svijet, promijeni se ono po čemu se ravnamo. To je ono što tekija radi putniku, ne daje konačne odgovore, ona pomjeri kompas. Daje priliku vodi iz srca da poteče, prema povratku, prema ušću, prema moru.

A kad je došao kraj šejhovog zemaljskog daha, uz bolesničku postelju, u tihovanju što diše između dva svijeta, sjedio je njegov derviš i suputnik, šejh Emin. Ruka je držala onu istu ruku koja je desetljećima podizala druge. Nije tu bilo velikih rečenica. Tek blizina suputništva. Najtačniji jezik tesavvufa.

U tom prizoru sabrano je ono što se uči cijeli život, da se ljubav prenosi blizinom probuđenih srca, da smrt nije uvehnuće Đulistana. Ona je njegov novi cvat. Đulistan nije tijelo, nije forma, nije boja sama po sebi. Cvat Đulistana šejha Hulusije je trenutak očitovanja esencije. To je trenutak kad se biće otvori prema Ljubavi bez zadrške. Ono što je bilo u jednom tijelu, postaje u mnogima. Ono što je bilo glas, postaje miris. Otvorenost koja se preselila iz jednog srca u mnoga. Ono što se više ne vidi, ali se svuda prepoznaje.

Iz rukopisa Filipa Mursela Begovića:
“Đulistan šejha Halila Hulusije” (zbirka hićaja)

Godišnjica preseljenja na ahiret generala i šejha Halila Brzine Hulusije bit će obilježena programima u dvije tekije: u petak, 17. jula 2026., u Nakšibendijskoj tekiji “Mejtaš” u Sarajevu, te u subotu, 18. jula 2026., u Nakšibendijskoj tekiji “Stolac”. Oba programa počinju poslije akšam-namaza. Organizatori obilježavanja su Islamska zajednica u BiH, Tarikatski centar BiH, Nakšibendijska tekija “Mejtaš” Sarajevo i CID BiH (Nakšibendijska tekija “Stolac”).