Iako su je prvi prakticirali Arapi koristeći arapsko pismo, kaligrafija je, u roku od nekoliko vijekova od Hidžre, postala zajedničko kulturno blago islamskog svijeta i tako stekla karakter islamske kaligrafije. Istraživanje predislamskih arapskih natpisa pokazalo je da arapski sistem pisanja u konačnici potiče od kurzivnog nabatejskog pisma, koje je samo povezano s feničanskim alfabetom.

Izvedena od arapskog infinitiva “ḥaṭṭ”, što znači “pisanje, linija, put ili način”, riječ “hat” na turskom jeziku odnosi se, u tehničkoj upotrebi, na umjetnost pisanja arapskog pisma lijepo u skladu s estetskim principima: “ḥüsn-i hat”. Klasični izvori često opisuju ovu umjetnost kao “duhovnu geometriju ostvarenu kroz tjelesne instrumente”, definiciju koja prikladno obuhvata estetski senzibilitet unutar kojeg se kaligrafija razvijala i cvjetala tokom vijekova.

Na Zapadu se ḥüsn-i hat obično prevodi kao kaligrafija. Enciklopedije definiraju kaligrafiju kao “umjetnost lijepog pisanja, uglavnom izvedenu prema estetskim pravilima i izmjerenim proporcijama”.

Iako su je prvi prakticirali Arapi koristeći arapsko pismo, kaligrafija je, u roku od nekoliko vijekova od Hidžre, postala zajedničko kulturno blago islamskog svijeta i tako stekla karakter islamske kaligrafije. Istraživanje predislamskih arapskih natpisa pokazalo je da arapski sistem pisanja u konačnici potiče od kurzivnog nabatejskog pisma, koje je samo povezano s feničanskim alfabetom.

Kako se arapsko pismo širilo u Meku i Medinu, dobilo je različita imena. U početku poznato kao “cezm”, pismo je u Medini postalo poznato kao “Medeni” i postepeno se podijelilo u dva stila: “Maʾil”, karakteriziran izduženim vertikalama koje se kose s desna na lijevo, i “Meşk”, u kojem su horizontalni potezi bili znatno prošireni. Kada je Ali ibn Abi Talib (četvrti pravedni kalif) uspostavio Kufu kao centar, pismo se tamo značajno razvilo i postalo poznato kao “kufsko”. Od tada nadalje, kufsko pismo je dobilo opće značenje i korišteno je kao krovni termin za ranija pisma poznata kao “Mekki” ili “Medeni”, od uspona islama do abasidskog perioda.

Usavršavanje u Bagdadu

Upotreba kufskog pisma prevladavala je otprilike 150 godina tokom abasidske ere. Tada je Ibn Muqla (umro 940.), slavni vezir i kaligraf Bagdada, osmislio sistematsku teoriju proporcija zasnovanu na svom poznavanju geometrije. Utvrdio je tačku, elif i krug kao standardne mjerne jedinice za oblike slova. Unutar ovog okvira, kodificirao je pravila šest pisama – muḥaqqaq, rayḥani, thuluth, naskh, tawqi i riqa – zajednički poznatih kao Aklam-ı Sitte (Šest olovaka).

Ova pisma je dodatno usavršio stoljeće kasnije arapski kaligraf Ali ibn Hilal (umro 1032.) školovan u Bagdadu. Umjetnost se nastavila razvijati sve dok nije dostigla novi nivo jasnoće i elegancije pod abasidskim halifom i majstorom kaligrafom Yaqutom al-Musta’simijem (umro 1298.), koji je artikulirao njena pravila s većom preciznošću.

Nakon pada Bagdada 1258. godine, vodstvo u kaligrafiji prešlo je u ruke turskih i iranskih majstora. Iranski kaligrafi interpretirali su Aklam-ı Sitte prema vlastitom senzibilitetu, ostajući vjerni Yaqutovom stilu. Međutim, osmanski Turci su uspostavili neusporedivu školu kaligrafije. U šesnaestom stoljeću, Šejh Hamdullah (umro 1520.), koji se smatra ocem osmansko-turske kaligrafije, donio je neviđenu ljepotu i zrelost Šest olovaka. Tokom njegovog života, sulus i nesh, koji su bili u bliskoj vezi s turskim estetskim ukusom, brzo su se proširili, a nesh je postao isključivo pismo za prepisivanje Kur'ana.

Utjecaj Šejha Hamdullaha bio je toliko dominantan da su kasniji majstori mjerili uspjeh bliskošću njegovom stilu; izvanredni kaligrafi hvaljeni su frazama poput „piše kao Šejh“ ili „drugi Šejh“. Ovo poštovanje trajalo je više od jednog stoljeća.

U drugoj polovini sedamnaestog stoljeća, Hafiz Osman (umro 1698.) destilirao je Šejh Hamdullahov način i razvio prepoznatljiv lični stil, otvarajući novi put u umjetnosti. Stoljeće kasnije, Ismail Zühdü (umro 1806.) i njegov brat Mustafa Rakım (umro 1826.) crpili su inspiraciju od Hafiza Osmana dok su formirali vlastite stilove. Mustafa Rakım dostigao je vrhunac kaligrafskih dostignuća ne samo u sulusu i nesku, već i u tulusu, postižući neusporedivu savršenost u kompoziciji (istifu) i uspješno prilagođavajući stil Hafiza Osmana od malih do monumentalnih razmjera. Sami Efendi (umro 1912.), kasniji majstor ćelija, dodatno je obogatio rakimsku tradiciju primjenom Ismail Zühdüovih sulus oblika slova na natpise velikih razmjera.

Nakon osmanskog osvajanja, Istanbul je postao besmrtna prijestolnica kaligrafije – činjenica univerzalno priznata u cijelom islamskom svijetu i nezaboravno izražena izrekom: „Kur'an je objavljen u Hidžazu, recitiran u Egiptu, a i napisan i recitiran u Istanbulu.“ Studenti iz cijelog muslimanskog svijeta putovali su u Istanbul da uče ovu umjetnost. Među eminentnim majstorima osmanske škole su Şeyh Hamdullah, Ahmed Karahisari, Hafız Osman, Mustafa Rakım, Mahmud Celaleddin Efendi i Yesarizade Mustafa İzzet Efendi.

Iako su zabilježeni i mnogo stariji tragovi arapskog pisma na područje Bosne, ovo pismo se udomaćilo na ovim prostorima već početkom druge polovine petnaestog stoljeća, kada u Bosnu dolaze Osmanlije i s njima prvi rukopisni primjerci Kurʼana, kao i druga djela na orijentalnim jezicima. Zajedno s Osmanlijama, na područje Bosne dolaze i učitelji kaligrafije i svoje bogato znanje postepeno prenose na domaće stanovništvo. Pored kaligrafa, koji su svoje znanje sticali u Bosni, bilo je i onih Bošnjaka koji su su se školovali izvan zemlje, ponajviše u Istanbulu, a koji su po povratku u Bosnu otvarali svoje škole kaligrafije. Vremenom su Bošnjaci postali pravi znalci ove umjetnosti, i na polju pisanja, iluminiranja rukopisa, izrade minijatura i uvezivanja knjiga postigli su visok umjetnički domet.

U prilog navedenom, između ostalog, svjedoče bogato iluminirani i ukrašeni rukopisi prepisani od strane Bošnjaka koji su sačuvani i pohranjeni u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, kao i levhe izrađene od strane kaligrafa s ovih prostora. U muzejskoj zbirci Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu nalazi se vrijedna i raritetna zbirka levhi, koje su izradili i potpisali domaći kaligrafi, od početka 19. do sredine 20. stoljeća, a dio ove vrijedne kolekcije uključen je u novu muzejsku  postavku u Biblioteci, nazvanu Muzej knjige.

Najstariji izloženi kaligrafski radovi datiraju iz prve polovine 19. stoljeća, a sačinio ih je Ahmed Seid Vilić, uglednik carskog divana i defter-ćehaja Bosanskog ejaleta, tj. voditelj administracije državnih prihoda i rashoda. Njegove levhe ispisane su u formi tugre, kao jednom od najznačajnijih simbola visoke državne osmanske administracije, kojoj je i sam pripadao. Njegove levhe sadrže izraze koji upućuju na pokornost Bogu i duhovno vođstvo koje pripada Poslaniku, a.s. Levhe su izrađene na papiru, ukrašene su floralnim motivima, te kaširane na drvenim panelima.

Bošnjaci znameniti kaligrafi

Nakon kaligrafskih kompozicija Ahmeda Seida Vilića, slijede vrlo uspjele levhe potpisane od strane hafiza Huseina Rakima-ef. Islamovića, jednog od najboljih kaligrafa koje je Bosna iznjedrila. Ovaj istaknuti sarajevski kaligraf učio je ovu umjetnost od poznatog sarajevskog kaligrafa Abdulaha Ajni Hasagića, a potom je na specijalizaciji proveo više godina u Istanbulu, gdje je stekao četiri diplome za kaligrafiju, koje se danas čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Po povratku u Bosnu, Islamović je radio kao kaligraf i vodio je svoju školu kaligrafije. Prilikom bojenja i ukrašavanja Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, sredinom 19. stoljeća, bio je angažiran na izradi levhi i ostalih kaligrafskih dekoracija. Osim u Biblioteci, njegovi kaligrafski ispisi nalaze se u Gazi Husrev-begovoj džamiji, medresi i na turbetu, Svrzinoj kući i tekiji Nadmlini u Sarajevu.

U Muzeju knjige izložena je levha Ali Šerif-ef. Faginovića, sarajevskog kaligrafa iz prve polovine 19. stoljeća, koji je, poput Rakima Islamovića, učio kaligrafiju od Abdulaha Ajni Hasagića, a potom držao u Sarajevu školu kaligrafije. Faginović je predavao kaligrafiju u sarajevskoj Drugoj narodnoj dječačkoj osnovnoj školi (ruždiji) i u Daru-l-mualliminu. Bio je i dugogodišnji muvekkit Fadil-pašine muvekkithane kraj Careve džamije u Sarajevu. Izložena Faginovićeva levha u muzejskoj postavci posvećena je tarikatskim pirovima i šejhovima, s ucrtanim šejhovskim tadžovima. Njegove levhe danas se čuvaju u privatnim kolekcijama, u tekiji u Vukeljićima, u Bošnjačkom institutu u Sarajevu, u porodičnom muzeju šejha Muse Kazima-ef. Hadžimejlića u Živčićima i Vukeljićima, te u Čekrekčijinoj džamiji u Sarajevu.

U drugoj polovini 19. stoljeća na prostoru Bosne i Hercegovine zabilježen je rad kaligrafa Mehmeda-bega Kapetanovića Ljubušaka, koji je uz obavljanje značajnih državnih funkcija i izučavanja kulturne historije Bosne i Hercegovine, pokazao interes i za kaligrafiju. Izloženu levhu u Muzeju knjige, kao i druge sačuvane levhe, potpisivao je pseudonimom Muḥibbī. Njegove levhe izložene su u Gazi Husrev-begovoj džamiji, Kuršumliji medresi i Svrzinoj kući u Sarajevu.

Pored potpisanih kaligrafskih radova u Muzeju knjige Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, izložene su i dvije levhe nepoznatog kaligrafa. One su u Biblioteku donesene iz Drvene džamije u Bužimu i zajedno s ovom džamijom u julu 2003. godine proglašene nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sve ovo govori da je Bosna i Hercegovina dala svoj doprinos razvoju kaligrafije u islamskom svijetu.