Od kolonijalnih korijena i francuskog protektorata, preko oštrih obračuna kralja Hassana II s disidentskom ulemom, pa sve do modernih reformi Mohammeda VI nakon terorističkih napada u Casablanci, marokanski dvor je sistematski gradio mehanizam u kojem je religija stavljena u potpunu službu krune. Danas je to zemlja u kojoj je nezavisno tumačenje vjere zakonski nedopušteno, a kralj, pod titulom Zapovjednika vjernih, drži apsolutni monopol nad duhovnim životom nacije
Intervencija države u religiju i oblikovanje vjerske sfere u Kraljevini Maroko predstavlja jedan od najintrigantnijih i najspecifičnijih modela u islamskom svijetu. Dok većina muslimanskih zemalja zadržava tradicionalne i autonomne vjerske institucije, Maroko se danas izdvaja kao jedina islamska država koja uopće nema instituciju vrhovnog muftije. Korijeni ovog jedinstvenog sistema, u kojem je kralj ujedno i neprikosnoveni vjerski autoritet, sežu duboko u kolonijalnu prošlost i strateške odluke donesene u trenucima najvećih državnih kriza.
Sultanat Maroko se krajem 19. stoljeća suočio s razornom ekonomskom krizom i vojnim pritiscima. Zbog niza međunarodnih ugovora zaključenih u vrlo kratkom periodu, zemlja je pala pod težak teret dugova prema evropskim silama. Kako se finansijski obruč stezao, a unutrašnja rješenja nisu bila na vidiku, sultan Mulay Abdulaziz bio je prisiljen na radikalan potez. Kao posljednji izlaz, 1912. godine stavio je svoju zemlju pod francuski protektorat, čin koji su tadašnji politički komentatori bez oklijevanja nazvali “prodajom domovine Francuskoj”.
Za upravljanje novim protektoratom francuska vlada je imenovala generala Louisa Huberta Gonzalva Lyauteya. Poučen dugogodišnjim iskustvom u Alžiru, Lyautey je detaljno proučavao marokansku historiju, geografiju i lokalni jezik. Njegov pristup nije bio isključivo vojni; pokazao je pedantnu brigu za očuvanje historijskog tkiva klasičnih marokanskih gradova, a mnogi njegovi potezi instrumentalno su utjecali na oblikovanje novog monarhijskog nacionalnog identiteta.
Međutim, Lyautey se ubrzo suočio s historijskom konstantom Maroka, tradicijom pobuna protiv centralne vlasti. U velikoj većini tih ustanaka ključnu ulogu igrale su vjerske vođe i učenjaci (ulema). Prije 1912. godine, pozicija uleme u Maroku bila je definirana kroz slobodan i disidentski glas. Mnogi učenjaci, čvrsto vjerujući da se islamska zemlja ne smije prepustiti strancima, podržali su ratove protiv Francuske i Španije, pozivajući narod na otpor.
Svjestan da ne može dugoročno zadržati kontrolu bez smirivanja ovog vjerskog i političkog vakuuma, Lyautey je pokušao probleme rješavati diplomatijom, želeći se prikazati kao zaštitnik marokanske tradicije. Plan je propao kada je val novih pobuna doveo do njegove smjene. Naslijedile su ga vojne uprave koje su primijenile grubu silu, ali ni one nisu uspjele trajno ugušiti otpor čiji je glavni motor bio upravo mobilizacija vjerskih osjećanja kroz mrežu nezavisnih učenjaka.
Iz tog razloga, Francuska je, slijedeći Lyauteyev stari san, insistirala na uspostavljanju centralizirane vjerske birokratije kako bi se kontrolirao utjecaj islama na populaciju. Taj san je institucionaliziran 1955. godine, samo godinu dana prije nego što će Maroko steći punu nezavisnost, otvaranjem prvog zvaničnog ureda pod nazivom “Ministarstvo islama”. Šest godina kasnije, ova institucija mijenja ime u Ministarstvo vjerskih poslova, a na njeno čelo dolazi Allal al-Fasi, utjecajni učenjak, političar i ključna figura pokreta za nezavisnost, ali i bliski prijatelj Mohammeda V, utemeljitelja moderne marokanske monarhije.
Novooslobođeno kraljevstvo odmah je krenulo u konsolidaciju centralne vlasti preuzimanjem kontrole nad religijskim prostorom. To nije išlo glatko, jer je ulema, naviknuta na vijekove autonomije, željela zadržati pravo na slobodno izražavanje stavova i nezavisnu moć. Preokret nastupa dolaskom kralja Hassana II na tron 1961. godine, kada moć dvora vidno raste, a tolerancija prema disidentskim vjerskim glasovima nestaje.
Koliko je režim postao rigorozan pokazuje primjer iz 1973. godine, kada je ugledni učenjak Abdulsalam Yasin uputio otvoreno pismo kralju pod naslovom “Islam ili potop”. U njemu je pozvao monarha da se vrati stazama poslanika Muhammeda i pravednih halifa. U zemlji u kojoj kralj nosi ustavnu titulu “Zapovjednika vjernih” (Amir al-Mu'minin), ovakvo osporavanje vjerskog legitimiteta rezultiralo je hitnim hapšenjem i višegodišnjim zatvorom za Yasina.
Kralj Hassan II je nastavio sistematski uređivati vjerski okvir. Godine 1982. osnovao je Vrhovno vijeće uleme, dekretom propisujući da se vjerska doktrina u Maroku službeno regulira prema ašarijskoj teološkoj školi, dok se pravni aspekti striktno baziraju na malikijskom mezhebu, uz snažno promoviranje sufizma i misticizma kao brane radikalizmu. Ipak, ovo tijelo je godinama postojalo uglavnom na papiru, sve do prekretnice koja je uzdrmala zemlju u novom mileniju.
Krvavi teroristički napadi u Casablanci 16. maja 2003. godine, u kojima je poginulo 43 ljudi, natjerali su novog kralja Mohammeda VI (koji je stupio na prijestolje 1999.) da radikalno ubrza planove svog oca o potpunoj državnoj kontroli nad religijom. Sigurnosna situacija dodatno je zaoštrena nakon bombaškog napada u Marakešu 2011. godine, što je direktno oblikovalo kraljeve reformske odluke.
Vrhovno vijeće uleme hitno je reaktivirano i pretvoreno u mehanizam za crtanje strogih granica državnog islama. Vijeće je preuzelo monopol nad izdavanjem fetvi, uvedena je klasifikacija dužnosti za službenike džamija, pa čak i pravila o načinu učenja ezana. Najvažnije od svega, država je ukinula nezavisne džamijske odbore i preuzela direktnu odgovornost za sve objekte, uvodeći pravilo o zatvaranju džamija izvan namaza, te osnivajući ekskluzivne centre za obuku imama pod državnim nadzorom.
Za razliku od svog oca, Mohammed VI je odlučio selafijske i ekstremističke grupe eliminirati ne samo silom, već i potpunom diskreditacijom u javnosti, povezujući vjerska pitanja s marokanskom tradicijom i kulturnim naslijeđem. Ključni korak u tome bilo je imenovanje Ahmeda Tawfiqa, čovjeka s modernim obrazovanjem, za ministra islamskih poslova 2002. godine. Kralj je u svom historijskom govoru 2004. godine jasno poručio: “Zaštitit ćemo Maroko od vjerskog ekstremizma i terorizma. Obnovit ćemo vjersku sferu umjerenim, tolerantnim sistemom vjerovanja koji je istinski identitet naše zemlje, a odgovore na savremene probleme gradit ćemo na sunitskom malikijskom tumačenju kao našoj historijskoj referenci.”
Ova doktrina je danas u potpunosti zaživjela. U savremenom Maroku, bilo kakva interpretacija islama izvan granica koje je postavilo Ministarstvo islamskih poslova zakonski je nedopuštena. Kralj se ne smatra samo šefom države i političkim liderom, već i vrhovnim vjerskim poglavarom. Službeni mandat resornog ministarstva najbolje sublimira ovu simbiozu krune i vjere, definirajući instituciju kao aparat pod vodstvom Zapovjednika vjernih koji ujedinjuje naciju, prioritet daje nacionalnom prosperitetu te racionalno i tolerantno demonstrira sliku islama u svijetu.
IZVOR: GZT
