Povijest islama u Mađarskoj nakon Drugog svjetskog rata predstavlja jedno od najmanje istraženih, a ujedno i najdirljivijih poglavlja u modernoj povijesti evropskih muslimana. Utemeljenu na opsežnom i pionirskom naučnom radu mađarskog povjesničara i sociologa Zsolta Andrása Udvarvölgyija sa Univerziteta u Miškolcu, donosimo dubinsku analizu sudbine bosanskih muslimana koji su nakon globalnih sukoba ostali odsječeni u Mađarskoj, suočeni s represijom komunističkog režima, asimilacijom i konačnim biološkim nestankom. Kroz rekonstrukciju arhivske građe, onovremene štampe i zapisa s napuštenih grobalja, profesor Udvarvölgyi osvjetljava živote ljudi koji su, uprkos željeznoj zavjesi i staljinističkom pritisku, ostali vjerni svom identitetu, ostavljajući neizbrisiv trag u kulturnoj historiji Budimpešte

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, stotine bosanskih vojnika i oficira, koji su u sastavu austrougarske vojske upućeni na razne frontove ili u pozadinske bolnice na oporavak, ostali su trajno vezani za mađarsku prijestolnicu. Neki se nisu mogli vratiti zbog drastičnih geopolitičkih promjena i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, dok se drugi jednostavno nisu usudili preći nove, nestabilne granice. Ovi prekaljeni ratnici ubrzo su zasnovali porodice s Mađaricama i integrirali se u lokalno društvo, ali bez odricanja od svoje vjere i tradicije.

Ključni trenutak za institucionalizaciju njihovog prisustva dogodio se 1931. godine, kada su, zajedno sa članovima svojih mađarskih porodica, osnovali Nezavisnu mađarsku autonomnu islamsku vjersku zajednicu u Budimu, koja je ponijela ime po mitskom dervišu i ratniku Đul Babi. Na čelu ove zajednice nalazio se karizmatični Husein Hilmi Durić, nekadašnji austrougarski oficir i vrhovni vojni imam, koji je kasnije ponio titulu velikog budimskog muftije. Pod njegovim vodstvom, zajednica je proživjela svoje zlatno doba, djelujući de facto sve do dramatičnog sloma i završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine.

Smrt muftije Durića u februaru 1940. godine, čija je dostojanstvena sahrana zabilježena čak i na onovremenim filmskim trakama, te kasniji odlazak Abdul-Latifa, vođe turske muslimanske kolonije u Pešti koji je preminuo u septembru 1946. godine, označili su simbolički i stvarni kraj jedne epohe autonomije i slobode.

Dolazak komunista na vlast i uspostavljanje narodne demokratije u Mađarskoj radikalno su izmijenili pravni i društveni status vjerskih zajednica, a posebno onih malobrojnih i specifičnih poput islamske. Iako je mađarski parlament 1947. godine donio Zakon broj trideset tri, kojim je zvanično ukinuta dotadašnja pravna razlika između državnih, priznatih i zakonom utvrđenih religijskih denominacija s ciljem proklamovanja opće ravnopravnosti, stvarnost na terenu bila je suprotna.

Tokom parlamentarne debate o ovom zakonu, tehnokrate i političari osvrnuli su se na islam kao na svojevrsni historijski kuriozitet. U raspravama je podsjećano na čuveni sedamnaesti član Zakona iz 1916. godine, kojim je islam, prvenstveno zbog političkih i vojnih potreba Austro-Ugarske monarhije u Prvom svjetskom ratu, proglašen priznatom religijom u Mađarskoj, iako je tada zajednica brojala tek mali broj vjernika. Nova vlast je iskoristila priliku da izrazi načelnu kritiku prema nekadašnjoj zavisnosti vjerskih zajednica o državi, no istorijski razvoj pod novim režimom ubrzo će pokazati da je nova komunistička kontrola i pritisak bila pogubna za funkcionisanje ove male zajednice.

Već od kraja 1947. i početka 1948. godine, prakticiranje islama u Mađarskoj postalo je društveno neprihvatljivo u očima vlasti, a vjernici su se našli pod stalnim pritiskom, diskriminacijom i tihim progonom. Vlasti su ubrzo u potpunosti onemogućile formalni rad islamske zajednice koju je nekada vodio muftija Durić. Svaki oblik javnog vjerskog djelovanja bio je prekinut; nestalo je zvaničnih imama, onemogućeno je prikupljanje zekata, ukinuta je vjeronauka za muslimansku djecu u školama, a prevođenje ili distribucija Kur'ana u javnoj sferi praktično su zamrli pod budnim okom državnog aparata.

Geopolitička situacija dodatno je zapečatila sudbinu ovih ljudi. Spuštanjem Željezne zavjese i zaoštravanjem odnosa između mađarskog režima i jugoslovenskog rukovodstva, granice su postale nepremostive. Bosanski muslimani u Budimpešti izgubili su svaku vezu sa svojom domovinom. Nisu mogli slobodno posjetiti rodbinu, otići na sahrane ili vjenčanja u Bosnu, niti je bilo ikakvih migracija u obrnutom smjeru. Slično je bilo i sa odnosima prema drugim zemljama s muslimanskom većinom, koje su tonule u izolacionizam ili su, poput Turske od početka pedesetih godina, u očima budimpeštanskih vlasti postale dio neprijateljskog geopolitičkog bloka.

Uprkos potpunoj izolaciji i stalnoj opasnosti od režimskog nadzora, duh zajedništva i vjerski žar nisu potpuno utihnuli među ostarjelim bošnjačkim veteranima. Glavna tačka njihovog tajnog okupljanja i duhovnog utočišta postalo je turbe Đul Babe, smješteno na istočnoj padini budimskog Brda ruža. Ovo oktogonalno zdanje, jedan od rijetkih preživjelih spomenika osmanske arhitekture u Mađarskoj, postalo je tihi svjedok ilegalnih molitvi.

Katolički sedmičnik „Új Ember” u augustu 1949. godine, izvještavajući o velikim javnim okupljanju omladine u Budimpešti, s čuđenjem napominje da je činjenica da u glavnom gradu Mađarske počiva „jedan od svetaca“ muslimanskog svijeta gotovo skrajnuta u široj javnosti. Zapisi govore kako je samo turbe preživjelo teška razaranja tokom opsade Budimpešte, ali da su oštećenja brzo sanirana zahvaljujući naporima vjernika i preostalih vođa neposredno nakon završetka ratnih dejstava.

Još plastičniji prikaz stanja na Brdu ruža donosi novinski tekst iz teške i turobne 1950. godine, pod naslovom „Nestajući turski svijet u Budimu”, objavljen u listu „Kis Újság”. Autor tog teksta bilježi kako istinski vjernici, uprkos tome što je posljednji stariji imam preminuo nekoliko godina ranije, i dalje u vrijeme Kurban-bajrama i Ramazana u tišini pješače uz strmu padinu, skidaju svoju obuću na ulazu u turbe i okrenuti prema istoku upućuju molitve. Iako se pod ružama više nisu održavala velika svečana okupljanja i zelena zastava nije zvanično vihorila na vjetru, ovi ostarjeli, borbeno iskusni i međusobno izuzetno solidarni ljudi čuvali su tradiciju i svetu knjigu koja je počivala sklonjena u vrećici od svile u unutrašnjosti kapele.

Sin uglednog vođe Mehmeda Resulovića, András Reszulovics, kasnije se u sjećanjima osvrnuo na te poslijeratne godine, navodeći da su manje grupe vjernika, koje su povremeno brojale i značajniji broj simpatizera, znale dolaziti na ova tiha okupljanja, čineći živi lanac kontinuiteta vjere u izrazito nepovoljnom društvenom okruženju.

Među tim poslijeratnim čuvarima tradicije na turbetu posebno se ističe dirljiva i pitoreskna sudbina Jusufa Esena mlađeg, čovjeka kojeg je dnevni list „Népszava” 1959. godine portretisao u šarmantnom članku pod nadimkom „Gül Papa”, odnosno tatica Đul. Prema rekonstrukciji profesora Udvarvölgyija, ovaj čovjek je bio prepoznat kao jedinstveni sljedbenik starih tradicija u Budimu koji je još uvijek čuvao sjećanje na molitve i mudrost predaka. Njegov otac, Jusuf Esen stariji, bio je bosanski muslimanski vojnik koji je teško ranjen u Prvom svjetskom ratu. Nakon što je prebačen na liječenje u Budimpeštu, osjećajući da mu se zdravstveno stanje dramatično pogoršava, uspio je dovesti svoju suprugu i maloljetnog sina iz Sarajeva kako bi se oprostio od njih.

Nakon očeve smrti, bosanski dječak Jusuf ostao je sa majkom u Mađarskoj, gdje je izučio vrtlarski zanat, specijalizirajući se za uzgoj cvijeća i zelenila, te se trajno nastanio u Budimu. Lokalni stanovnici i ugostitelji, prepoznajući njegovu blagu i pobožnu narav, šaljivo su ga prozvali „Gül Papa”. Ovaj tihi, skromni i duboko pobožni čovjek podizao bi ruku u znak pozdrava i poštovanja prema sugrađanima, noseći u sebi tugu i usamljenost cijelog jednog nestajućeg svijeta.

Većina bosanskih muslimana ukpana je na 124. muslimanskoj parceli Novog javnog groblja u Rákoskeresztúru. Ova parcela predstavlja autentičnu mapu bošnjačkog prisustva i svjedočanstvo o njihovim složenim, često kontroverznim životnim putevima u međuratnoj i poslijeratnoj Mađarskoj. Među njima se ističe ime Mustafe, u nekim izvorima zabilježenog i kao Mujaga, Topčagića, koji je preminuo u septembru 1953. godine. U Budimpešti je bio poznat mnogim stanovnicima pod nadimkom „Csocsó bácsi”, odnosno amidža Čočo.

Topčagić je bio upečatljiva figura budimpeštanskog društvenog života, čovjek duboko integrisan u lokalnu zajednicu glavnog grada. Njegov sin Asir od malih nogu bio je prisutan na javnim manifestacijama. Izuzetno je zanimljiv stariji novinski izvještaj s proslave Bajrama iz tridesetih godina, kada se stotinu muslimana okupilo u svečanoj sali hotela Esplanade, prilagođenoj za potrebe zajedničke molitve. Tada je mladi Asir Topčagić, u pratnji glavnog imama Huseina Hilmija Durića, održao dirljiv pjesnički pozdravni govor, nakon čega je uslijedio svečani marš vjernika do metara Đul Babe gdje su obredi tradicionalno privedeni kraju.

Nisu sve sudbine sa ove parcele bile vezane za predratnu stabilnost; mnoge svjedoče o strahotama i očajničkim pokušajima bijega od ratnog ludila na Balkanu. Primjer za to je Suleiman Zuko, bosanski musliman koji se našao u vihoru Drugog svjetskog rata. Zuko je u januaru 1942. godine priveden od strane pograničnih organa u blizini mjesta Đekenješ prilikom pokušaja ilegalnog prelaska mađarske granice. Tokom mučnog ispitivanja, on je izjavio da su paravojne formacije u njegovom rodnom Višegradu zapalile njegovu imovinu, nakon čega je njegova supruga Mária Szabó uspjela prebjeći prema sjeveru. Budući da u zvaničnim diplomatskim predstavništvima nije uspijevao dobiti regularne dokumente, očajni čovjek se odlučio na ilegalni prelazak kako bi spasio golu glavu i spojio se s porodicom. Zbog ovog čina kažnjen je kratkotrajnim zatvorom u Kapošvaru, da bi nakon mnogo godina i teških životnih iskušenja našao svoj vječni mir na peštanskom groblju.

Složene političke i društvene turbulencije oslikavaju se i u životu Salka Mulića, rođenog 1893. godine, koji je preminuo 1956. godine i počiva u grobnici sa suprugom Juliskom. Mulić je bio čovjek nemirnog i odvažnog duha, koji je zarađivao za život radeći kao profesionalni vozač u Budimpešti. Njegovo ime se u državnim i policijskim arhivima pojavljuje još početkom tridesetih godina, kada je bio osumnjičen za učešće u ilegalnim političkim prevratima i subverzivnim aktivnostima protiv tadašnjeg poretka. Tokom policijske istrage, utvrđeno je da je Mulić djelovao kao neka vrsta posrednika među emigrantskim krugovima, sarađujući sa pojedincima koji su tražili pouzdane ljude spremne za radikalne akcije. Iako su se ovi procesi na kraju završili bez dugogodišnjih zatvorskih kazni, ova epizoda jasno pokazuje da su bosanski emigranti u Mađarskoj često bili pod budnim okom tajne policije i uvučeni u političko podzemlje tog vremena.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, nova vlast započela je masovne procese revizije ponašanja građana tokom fašističke okupacije i terora Strelastih krstova, a pod tim udarom našao se i zanatlija Hasan Jamaković. Jamaković je bio izuzetno vrijedan i marljiv majstor vulkanizer koji je uspješno vodio radnju za popravku guma u gradu. Međutim, u ljeto 1945. godine, pojedini konkurenti i sugrađani prijavili su ga novim organima gonjenja, optužujući ga da je tokom rata sarađivao sa fašističkim strukturama, potkazivao sugrađane jevrejskog porijekla i javno iznosio neprihvatljive ideološke stavove.

Slučaj je dospio pred novoformirane narodne sudove, a proces koji je uslijedio bio je izuzetno napet, opterećen ličnim animozitetima, poslovnom ljubomorom i kontradiktornim svjedočenjima peštanskih obrtnika. Ipak, Jamaković je uspio osigurati ključne svjedoke odbrane koji su potvrdili njegovo poštenje i ljudski odnos prema ugroženima u ratnim godinama, te ga je sud u ljeto 1945. godine oslobodio svih optužbi, čime je skinuta ljaga s njegovog imena. Jamaković je nastavio svoj mukotrpan rad sve do smrti, ostajući upamćen u zajednici kao čovjek ponosne naravi i zanatske čestitosti.

Jedna od najdugovječnijih i najstabilnijih ličnosti unutar ove zajednice bio je Hajdar Hajdić, rođen 1881. godine, koji je preminuo 1973. godine, doživivši duboku starost od devedeset i dvije godine. Po zanimanju je bio visokokvalifikovani muški krojač koji je uživao veliki ugled među svojim mušterijama i sunarodnicima. Na njegovom nadgrobnom spomeniku i danas se može vidjeti zajednička fotografija sa suprugom Julijanom, ispod koje je uklesan dirljiv natpis na mađarskom jeziku koji svjedoči o tome da su u skladnom braku proživjeli pune pedeset i četiri godine, dijeleći sve radosti i tuge emigrantskog života. Sjećanje na Hajdića i njegovu porodicu sačuvano je i u memoarskim zapisima Rudolfa Ungváryja, koji opisuje zgradu u kojoj se nalazila Hajdarova krojačka radnja. Ungváry se sjeća kako je porodica ovog bosanskog krojača provela decenije u skromnim i skučenim prostorijama neposredno iznad radnog stola, neumorno radeći od jutra do mraka kako bi prehranila djecu, iškolovala potomstvo i očuvala dostojanstvo porodice u mađarskoj sredini.

Neki od najistaknutijih članova zajednice izabrali su put ponovnog egzodusa nakon dramatičnih događaja tokom Mađarske revolucije i borbe za nezavisnost 1956. godine. Najpoznatiji među njima svakako je Mehmed Resulović, čovjek čija nesvakidašnja biografija spaja hercegovačko porijeklo, budimpeštanske sportske dvorane i zapadnonjemačke arene. Rođen 1902. godine u Trebinju, Resulović je bio vojni veteran, ali prije svega vrhunski stručnjak i majstor mačevanja. U vihoru Drugog svjetskog rata, krajem 1944. godine, Mehmed se oženio Erzsébet Toporci, mladom profesoricom iz glavnog grada koja je pripadala reformatskoj kršćanskoj zajednici. U njihovom bračnom ugovoru zabilježena je specifična klauzula koja jasno oslikava tadašnje društvene i religijske kompromise: supružnici su se sporazumno dogovorili da će djeca iz ovog braka pratiti vjeroispovijest svoje majke.

Resulović je godinama radio kao cijenjeni sportski instruktor i mačevalački trener u Budimpešti. Međutim, slom revolucije u jesen 1956. godine prisilio ga je da spakuje kofere i napusti zemlju. Otišao je najprije u Austriju, a potom se trajno preselio u Saveznu Republiku Njemačku, gdje je nastavio izuzetno uspješnu profesionalnu karijeru kao priznati i cijenjeni mačevalački trener sve do svoje smrti 1983. godine.

Kao „posljednji Mohikanac” ove autentične generacije bosanskih emigranata u Mađarskoj u istorijskim dokumentima ostaje zabilježen Abid Ćatić. Njegov odlazak u aprilu 1977. godine u staračkom domu u budimpeštanskom okrugu Újpest označio je definitivan i tužan završetak jednog velikog istorijskog poglavlja. Ćatić je rođen 1895. godine u Travniku, a u Mađarsku je stigao kao mladi vojnik tokom Prvog svjetskog rata. Nakon završetka rata i dramatičnog prekrajanja granica, odlučio je ostati u Budimpešti.

Ćatićev životni put bio je obilježen nevjerovatnim preokretima. Početkom dvadesetih godina, lokalna štampa je detaljno izvještavala o teškom incidentu i porodičnoj tragediji u kojoj je Ćatić, u naletu bjesomučne ljubomore i rješavanja složenih ljubavnih odnosa, pucao u svoju tadašniju partnericu, zbog čega je proveo godine iza rešetaka. Nakon odslužene kazne, Ćatić se vratio društvenom životu i aktivno se uključio u nacionalne i paravojne pokrete u Zapadnoj Mađarskoj pod vođstvom imama Durića.

Bio je direktni učesnik burnih događaja oko proglašenja oblasti „Lajtabánság”, čije su vojne i političke akcije na kraju primorale međunarodne faktore da odobre održavanje istorijskog referenduma u Šopronu, zahvaljujući kojem je ovaj strateški grad ostao unutar mađarskih granica. Ponosan na svoje porijeklo, Ćatić je bio i jedan od potpisnika osnivačkih dokumenata prve islamske zajednice 1931. godine. Kada je preminuo u dubokoj starosti i samoći staračkog doma, više nije bilo nikoga od njegovih starih drugova i saboraca da mu klanja dženazu i isprati ga na bolji svijet.

Bošnjačka je zajednica, uprkos svojoj nekadašnjoj ekonomskoj snazi, vojničkoj disciplini i izraženoj solidarnosti, ipak na kraju doživjela potpuni biološki i kulturni nestanak. Ključni razlog leži u neminovnim procesima asimilacije i činjenici da potomci bosanskih muslimana, rođeni u mješovitim brakovima s mađarskim ženama, vremenom više nisu nastavljali praktikovati vjeru i običaje svojih očeva. Kada je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, tačnije 1988. godine, grupa mađarskih intelektualaca i povratnika islamu započela zakonski proces obnove i reorganizacije islamske zajednice, suočili su se s potpunim gubitkom živog kontinuiteta. Pokretači te obnove svjedočili su kako su bukvalno morali obilaziti napuštenu 124. muslimansku parcelu u Rákoskeresztúru, prepisivati imena sa starih i oronulih bošnjačkih nadgrobnih spomenika, te preko starih telefonskih imenika mukotrpno pokušavati stupiti u kontakt s njihovim porodicama.

Rezultat je bio poražavajući; gotovo niko od sinova, kćeri ili unučadi nekadašnjih ponosnih bosanskih ratnika više nije prepoznavao islam kao dio svog ličnog identiteta ili vjerske prakse. Nova zajednica, stvorena na samom zalasku socijalizma, morala je biti izgrađena potpuno iznova, uglavnom od mađarskih konvertita, stranih studenata i diplomata, bez organske veze sa starim bošnjačkim korpusom.

Životni putevi bosanskih muslimana u Mađarskoj nakon 1945. godine ipak ostaju zapisani kao trajna, sjetna opomena o tome kako istorijski kovitlaci, ideološki pritisci i neumitni zakoni asimilacije mogu u svega nekoliko decenija tiho ugasiti jedno živo, ponosno i autentično ljudsko ognjište koje je nekada snažno spajalo sudbine Sarajeva i Budimpešte.

IZVOR: Zsolt András Udvarvölgyi: „Bosnian Muslims in Hungary after 1945”, Historijski pogledi