Njezine dokumentarne grafičke novele nastaju iz razgovora sa stvarnim ljudima – mornarima, izbjeglicama, sudionicima velikih zbjegova – i o svome vremenu svjedoče jednako snažno kao novinska reportaža. Crta ono što je proživljeno, uvjerena da je stvarni život najzanimljiviji od svih zapleta.

Prva je žena dobitnica nagrade „Andrija Maurović” za životno djelo, koju udruga Art 9 za doprinos hrvatskome stripu dodjeljuje od 2009. godine. Grafiku je diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a filmsku animaciju i slikarstvo u nizozemskom Tilburgu. Autorica je brojnih ilustracija, plakata, animiranih i videofilmova, grafičkih reportaža i grafičkih novela, stripom se bavi više od četiri desetljeća, objavljivala je u različitim tiskovinama, samostalno izlagala u zemlji i inozemstvu te za svoj rad primila niz domaćih i međunarodnih nagrada.

Rođena je u Tuzli, djetinjstvo je provela u Lukavcu, osnovnu i srednju školu završila u Mariboru, a studij u Zagrebu. Više od dvadeset godina živjela je na relaciji Hrvatska – Nizozemska, a danas na relaciji Zagreb – Čakovec.

BOSNA: Kako je primiti priznanje za životno djelo i što vam ono osobno znači?

KLAKOČAR: Velika mi je čast! Maurović je idol ne samo meni nego svima koji se bave stripom. On je autor koji se, iako više nije živ, stalno pojavljuje u medijima i, na sreću, njegove se knjige još tiskaju. Čak je uvršten u knjigu „1001 strip koji morate pročitati prije smrti” Paula Gravetta (nap. ur. – Paul Gravett, „1001 Comics You Must Read Before You Die: The Ultimate Guide to Comic Books, Graphic Novels, Comic Strips and Manga”), kultno djelo koje je globalni prikaz najvažnijih remek-djela iz područja devete umjetnosti. Jedan je od pet hrvatskih autora koji su ondje zastupljeni, ali napominjem – jedini pokojni, iz davnih vremena. Jasno je da je ta nagrada velika čast i, gledajući popis umjetnika koji su je dobili prije mene, drago mi je da sam uvrštena među njih. U odličnom sam društvu!

BOSNA: Cijeli ste život u pokretu – između zemalja, jezika i kultura. Prve, formativne godine proveli ste u Bosni, a potom se selili u Sloveniju. Kako danas gledate na te sredine i koliko su oblikovale vaš identitet i pogled na svijet?

KLAKOČAR: Puno sam putovala već kao dijete, stalno u novim sredinama, učila nove jezike, prolazila faze nerazumijevanja i novog uklapanja u društvo. To me osposobilo za putovanja kasnije u životu. Kad sam došla u Hrvatsku, morala sam učiti jezik jer sam znala samo „kućni hrvatski”, za izražavanje mišljenja nisam imala vokabular. Otac mi je dijelom Slovenac, zato mi je prezime slovensko, a živio je i studirao u Zagrebu. Bio je liječnik, a majka farmaceutski tehničar. Kasnije je dobio posao u Slavoniji, gdje se rodila moja sestra, a onda u Bosni, točnije u Lukavcu, gdje smo živjeli. Ja sam se rodila u Tuzli jer je tamo bilo najbliže rodilište. U Lukavcu sam imala predivno djetinjstvo! U malom gradiću, igranje na ulicama, po livadama, sloboda, divota… Imala sam ključ oko vrata. Nakon toga smo se našli u Mariboru, u centru grada – nova škola, novi jezik, nova kultura i dječje igre bile su različite. Sve je bilo ozbiljnije. „Pazi preko ceste…” itd. U Sloveniji sam primijetila da su djeca puno kompetitivnija. Već je u početku bilo: tko će brže izgovoriti abecedu, tko je jači, tko je veći. Gradska djeca. Prepoznajem to u svim gradovima. Seoska djeca imaju puno bolji fokus, a u gradovima je važniji društveni život, i mislim da su razlike koje sam primijetila po dolasku u Sloveniju bile više razlike između seoske i gradske djece. Nakon Maribora sam došla studirati u Zagreb, iako sam se osjećala kao Slovenka, kao dio slovenske kulture, jer je kod bilingvalne djece jezik škole uvijek glavni jezik i glavna značajka identiteta. U Zagrebu smo imali stan, baku i djeda, sestra mi je već tamo studirala pa sam je posjećivala. Grad mi se učinio puno veći i „svjetskiji” u odnosu na Ljubljanu. Bilo je puno stranih studenata, na ulicama su se mogle vidjeti djevojke u sarijima. Kozmopolitski grad, značajniji od Ljubljane. Zanimao me također i jezik, sjećanje na mog oca koji je umro kad sam imala deset godina. Htjela sam proučiti grad u kojem je odrastao, koji je jako volio. To se odrazilo i na moj identitet. Sad imam višestruki identitet, vrlo lako se prešaltam na slovenski jezik i način razmišljanja.

BOSNA: Vaš je opus jednako dinamičan kao i vaš životni put. U kojim ste se sve medijima okušali i koliko vam je značilo djelovanje u umjetničkim grupama?

KLAKOČAR: Već kao studentica radila sam u Zagreb filmu i Croatia filmu na animaciji. To me jako zanimalo i izgledalo je da će biti moj životni poziv. Kasnije sam imala priliku raditi stripove, što mi je bio paralelni studentski posao i bilo je sasvim dobro plaćeno. Izlazilo je u Poletu i još nekim časopisima. Radila sam plakate, pa u Galeriji Studentskog centra kao organizatorica. Sudjelovala sam u radu raznih grupa, a najvažnija je bila grupa ZOTT, sastavljena od vizualnih umjetnika koji su pokušavali raditi na neki drugačiji način. Bili smo alternativci. Imali smo čak i međunarodnu karijeru te bili poznati i vani. Izlagali smo u Njemačkoj i u Francuskoj. Ušli smo u krug grupa koje su bile pozivane. Sve je krenulo dobro. Od strip-grupe smo postali multimedijalni umjetnici jer smo strip pokušavali raširiti na razne druge medije. Zanimao me i film, bila sam na svakoj projekciji u MM Centru, često i u Kinoteci, što je utjecalo na moj rad.

BOSNA: Prepoznatljivi ste po angažiranome, dokumentarnom i autobiografskom stripu. Kako ste zakoračili u taj medij i što vas nadahnjuje?

KLAKOČAR: Za vrijeme posljednje dvije godine studija počela sam raditi kratke stripove koji su bili vrlo apstraktni, bazirani na jezičnim, apsurdnim situacijama. Nisam imala dovoljno životnog iskustva da nešto drugo pretočim u svoj rad, nego tek neke lagane stvari, a i tadašnje su novine tražile da stripovi budu što kraći, jednostranični, crno-bijeli. Nisu postojale knjige stripova. Postojali su albumi, ali samo vani. Nisam očekivala da ću se time baviti, ali kad sam se našla na brodu, u Grčkoj, kad mi je vlastiti život postao toliko nevjerojatno zanimljiv i toliko neobičan, kao i sve što se događalo tih godina u svijetu i kod nas u Hrvatskoj, počela sam crtati strip. Bio je to početak devedesetih, a mi smo se našli na putovanju po Italiji i Grčkoj. Plovili smo katamaranom koji je moj muž napravio vlastitim rukama. Činilo se da je sam život, svakodnevica, toliko značajan da ga ne bih htjela zaboraviti. Počela sam bilježiti. Tako je nastalo „Nemirno more”. Crtala sam na brodu i tiskala u fotokopirnici u grčkom selu gdje smo se našli. Format stripa morao je biti prikladan jer na katamaranu nema puno mjesta, nije to bila situacija za slikanje slika, nečega većega. Sve je bilo crtano na A4 formatu, na koljenima. Tada sam već znala da postoje knjige stripova jer sam prije toga bila u Londonu na jednomjesečnoj stipendiji i tamo sam u jednoj knjižari našla strip „Maus” Arta Spiegelmana, o holokaustu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Tad sam prvi put vidjela strip kao knjigu, svidjelo mi se, odmah sam ga kupila. Danas se takav strip zove grafička novela. To je dokumentaristika koja je (auto)biografija ili bilježenje nečega povijesnog, ali stvarnog, ili može biti hibrid između povijesne i stvarne situacije. Vizualno se može prepoznati po tome da su crteži jednostavniji nego u stripovima o superjunacima. Topliji su, izražajniji, a za nekoga su možda i preskromni u vizualnom smislu. Grafička novela slična je novinskoj reportaži. Sve se moje knjige baziraju na intervjuima s određenim ljudima koje onda ilustriram i pokušavam riječi približiti vizualnom mediju. Postoji razlika između klasičnog stripa i grafičke novele. Klasični strip obično je ono što publika shvaća kao strip – jednostranični, s gegom na kraju, da ima neki štos. Dakle: uvod, radnja i štos. Nešto zabavno, nešto što razveseljava. Grafička novela autorski je izraz koji nije namijenjen zabavi, nego ima značenje; unutarnja je ispovijest ili posljedica unutarnje izražajnosti umjetnika, koja nije namijenjena tome da se publika smije. Prvi takav strip, koji je lansirao grafičku novelu kao umjetničku formu, jest „Ugovor s Bogom” Willa Eisnera iz 1978., pa Spiegelman (1986.). Meni je najdraži strip, koji kod nas nažalost nije objavljen – a da za njega znam, mogu zahvaliti svojim putovanjima – „Život? Ili kazalište?” autorice Charlotte Salomon. To je grafička novela jedne mlade žene koja se našla kao izbjeglica na francuskoj Azurnoj obali, Židovke koja je iz Njemačke pobjegla pred nacistima, ali ni to je nije spasilo – završila je u logoru, gdje je ubijena. Napravila je gvaševe o svom životu u Berlinu i u Francuskoj. Vidjela sam to na izložbi u Amsterdamu. Predivni radovi u boji! Autorica je ono što joj se događalo opisala bez imalo patetike; bio je to njezin krik iz žrvnja povijesti, iz mlina koji ju je naposljetku samljeo. Radove je kasnije skupio i izdao jedan njezin preživjeli član obitelji.

BOSNA: Na popisu dosadašnjih laureata bili su samo muškarci. Znači li vaš primjer da se žene rjeđe odlučuju za strip – i, ako da, zašto?

KLAKOČAR: Da, da… žene se manje bave stripom jer su pametnije, mudrije, ekonomičnije i ne idu u rizične karijere. Strip je disciplina koja traži više nego što traži biti umjetnik koji naslika jednu sliku i gotovo. Treba tu misliti na režiju, scenarij, kadriranje. Jednostavnije je biti slikar ili biti u nekom timu u kojem si samo ilustrator, netko drugi je scenarist i tako dalje. Drugačije je kad si „sam svoj majstor”, kad sam odgovaraš za sve, što od tebe traži puno više odgovornosti. To ne znači da su žene manje vrijedne, nego su naprosto praktičnije. Ali danas ima sve više izvrsnih autorica koje se bave stripom, kod nas i u svijetu. Pročitala sam jednu zanimljivu činjenicu: kad u neku profesiju uđu žene, cijena rada pada. Još se uvijek računa da muškarac može biti bilo što, pa je njegova odluka da bude umjetnik puno značajnija nego odluka žene, neke djevojčice koja ide studirati na Akademiju. Još se razmišlja konzervativno. Što bi ona drugo nego crtkarala cijeli život… A za muškarca se može reći da je mogao studirati nešto unosnije, sigurnije, ali odlučio je „žrtvovati ekonomsku sigurnost za neki viši cilj”. Podsvjesno se računa da muškarac ima veći izbor, pa ako se odluči za kiparstvo, slikarstvo ili grafiku, onda je to stvarno odluka života, značajna, koja ima puno veću težinu.

BOSNA: Autorica ste nekoliko zapaženih grafičkih novela – „Nemirno more”, „Zid Mediteran”, „El Shatt / fragmenti” i „Vlaga, Mraz i Sol”. „Nemirno more” objavljeno je 1999. u Belgiji, a već je 2000. u Angoulêmeu ovjenčano nagradom „Alph-Art” za najbolji strip stranog autora i za najbolji dokumentarni strip godine. U Hrvatskoj je, međutim, tiskano tek šesnaest godina poslije. Zašto?

KLAKOČAR: Svi me novinari to pitaju, a ja bih rado jednom priredila okrugli stol i petero nakladnika pitala zašto se to dogodilo, da kažu svoje mišljenje. Ne znam zašto mi se knjige dugo nisu izdavale u Hrvatskoj. Na mene je to djelovalo devastirajuće. Odgovori su bili od „nemamo vremena” do „nemamo novca”, „selimo se iz Hrvatske”, „imamo već druga dogovorena izdanja”… i tako dalje. Nikad nisam mogla dokučiti razlog ili dobiti iskren odgovor. Jednom sam se požalila izdavaču Veljku Krulčiću (nakladništvo „Vedis”) i on je odlučio izdati tu knjigu. Razlozi zbog kojih drugi nisu htjeli sigurno nisu bili ekonomski jer nakladnici stripa, kao i svi drugi, apliciraju na natječaje Ministarstva kulture i ondje dobivaju sredstva za tisak. Veljko je jedini krenuo u to, aplicirao i dobio sredstva. Nakon prve knjige izdao je i nastavak „Nemirno more 2”. Obje su tiskane na slovenskom, a prva i na talijanskom. Sve su te knjige otkupljene za knjižnice u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji, a francusko je izdanje i u nekim francuskim knjižnicama.

BOSNA: Radite li i dalje punom parom – što je sljedeće?

KLAKOČAR: Naravno, ja stalno radim. Vodim projekt „Astronauti”, s migrantima, koji financira Grad Zagreb. Izdali smo već drugi broj publikacije koja je rezultat radionica strip-naracije. Pripremam i novu grafičku novelu „Oni među nama”, o životu stranaca u Hrvatskoj, temeljenu na istraživanju koje provodim. Moje su dvije posljednje grafičke novele nastale upravo na osnovi razgovora s ljudima i istraživanja. „Zid Mediteran” nastao je na temelju razgovora s mornarima broda Andrija Mohorovičić, koji je sudjelovao u misiji spašavanja izbjeglica na Mediteranu, a „El Shatt / fragmenti” na osnovi razgovora s preživjelim sudionicima zbjega u Drugome svjetskom ratu. Ondje je kao dvanaestogodišnjakinja bila moja mama, i cijela obitelj – baka, djed, cijelo majčino selo. Volim istraživanja. Stvarni, proživljeni život vrlo je zanimljiv. To me najviše nadahnjuje. Osjećam se pobjednicom u toj nesigurnoj profesiji: bilo je mnogo putovanja po festivalima, bilo je uspona i padova, ali upoznala sam i vrhunske autore koji su me ispunili svojom snagom i talentom. Uz Joea Sacca (grafičke reportaže „Palestina”, „Fikser”, „Slobodna zona Goražde”, kod nas ih je objavila Fibra) svakako bih istaknula briljantnu Marjane Satrapi (autobiografski strip „Persepolis”, Fibra), s kojom sam se družila na nekoliko festivala. Osobna poznanstva s velikanima grafičke novele bogatstvo su koje me ispunjava ponosom.

Fotografije: Stipe Majić / Časopis Bosna