Mađarski pisac László Krasznahorkai, dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2025. godinu, kaže kako prisustvujemo nepovratnom nestanku književnosti koja je izgubila moć društvenog uticaja i postala tek znak duboke socijalne krize. Komentirajući nedavni pad režima Viktora Orbána i izbornu pobjedu koju je predvodila mađarska omladina, slavni autor je povodom izlaska svog novog političko-satiričnog romana „Sigurnost mađarske nacije“ upozorio da, uprkos trenutnom političkom optimizmu, globalna kultura ulazi u eru u kojoj čovječanstvo gubi sposobnost dubokog čitanja i očuvanja književnog naslijeđa

László Krasznahorkai, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2025. godine, ovih dana boravi u Trstu. Odjeven u odjeću svijetlih boja i sa panama šeširom na glavi, mađarski pisac odiše elegancijom i srdačnošću u ambijentu historijskog hotela u kojem razgovara o turbulentnim društvenim promjenama. Povod za medijsko istupanje je politički preokret u njegovoj rodnoj zemlji, gdje je dugogodišnja vladavina Viktora Orbána okončana izbornim porazom, ali i izlazak njegovog novog, ironičnog romana „Sigurnost mađarske nacije“ (A magyar nemzet biztonsága).

Nova knjiga donosi neobičnu priču o usamljenom entomologu Andrásu Pappu kojem državna mašinerija nalaže da osmisli strategiju buđenja nacionalnog ponosa kroz proučavanje leptira, a u radnju se ubrzo pod istim imenom upleće i sam autor, pokušavajući kroz nauku pronaći odgovore na egzistencijalna pitanja.

Uprkos trenutnom optimizmu zbog političkih promjena koje su u Mađarskoj iznijeli mladi ljudi, Krasznahorkai u pogledu na budućnost globalne kulture ostaje nepokolebljivi i surovi realista. Njegove mračne prognoze o sudbini pisane riječi i nestanku književnog univerzuma tjeraju na duboko promišljanje o vremenu u kojem živimo.

Političke promjene koje su se odigrale u Mađarskoj pisac direktno povezuje sa historijskim naslijeđem iz 19. stoljeća, ističući ključnu ulogu nove generacije u rušenju autoritarnog režima.

„Kao i sredinom 19. stoljeća, tačnije između 1848. i 1849. godine, kada je val revolucija zahvatio cijelu Evropu, u Mađarskoj je sve počelo upravo od mladih“, naglašava Krasznahorkai, povlačeći paralelu sa historijskom „martovskom mladošću“. Izražavajući duboku zahvalnost novoj generaciji koja je donijela izborne rezultate, nobelovac dodaje: „Baš kao što se dogodilo tada, mađarska omladina je ta koja je spasila zemlju. Kada govorimo o Mađarima, sada moramo izuzeti te mlade ljude koji su pobijedili na ovim izborima za sve nas.“

Ipak, proces tranzicije društva koje je godinama hranjeno populizmom neće biti jednostavan, a autor slikovito opisuje podijeljenost koja ostaje unutar nacije. Dok se nova vlast trudi vratiti zemlju u evropske tokove, iza njih ostaje ogroman broj onih koji su još uvijek pod uticajem prethodnog režima.

„U Mađarskoj je ostalo otprilike dva miliona pristalica bivše vlasti“, objašnjava pisac i dodaje da će veliki dio njih nastaviti živjeti u zemlji, svjestan kako su ih vlasti godinama lagale s okrutnošću i arogancijom. „Dakle, dok ‘aprilski mladići’ laganim korakom trče prema Evropi, još uvijek postoji milion i po ljudi čije su cipele pune blata i koji se i dalje vuku sporo i teško“, slikovit je Krasznahorkai, osvrćući se na nekadašnji moto Orbánove stranke Fidesz o tome da nikoga neće ostaviti na putu. „Sada će im ovi mladi u trku poručiti: ‘Oni koji ne krenu s nama, ostaće iza nas’.“

Njegov novi roman kroz satirični okvir preispituje upravo te duboke društvene rascjepe i politizaciju svakodnevice, koristeći apsurdnu poveznicu između entomologije i državnog aparata. Krasznahorkai objašnjava da naslov knjige nosi duboku ironiju usmjerenu prvenstveno prema istočnoevropskom mentalitetu gdje politika prožima sve pore života.

„Naslov se odnosi na tu politiziranu sliku zemlje i očigledno je upućen ljudima iz Istočne Evrope“, kaže autor, napominjući da je Mađarska mnogo više od same politike. Prema njegovim riječima, javni prostor je zatrovan rigidnim stavovima i nedostatkom zdrave kulture dijaloga. „U Mađarskoj politička rasprava doseže tačku mržnje. Među onima koji raspravljaju uvijek postoji mješavina kukavičluka, odvratnosti i pretjerivanja. Čovjek lako zamisli da Mađari uvijek hodaju kao da su u močvari, s cipelama punim blata, teškim i sporim koracima“, tvrdi pisac.

Jedna od najzanimljivijih meta-narativnih igara u novom romanu jeste uvođenje lika koji nosi ime samog autora. Taj fiktivni Krasznahorkai unutar priče pokušava od naučnika dobiti odgovor na fundamentalno pitanje: „Zašto život toliko želi da živi?“. Autor priznaje da ta tema predstavlja neraskidivu sponu između njega i njegovog književnog alter-ega. „Pošto se i sam godinama borim da pronađem odgovor na to, zabavlja me kada vidim da čak ni pisac u mojoj knjizi, koji vjeruje da odgovor može pronaći u nauci, ne uspijeva u tome“, iskren je nobelovac.

On ističe da kontrast između fizičkih nedostataka glavnog lika i eterične privlačnosti leptira koje proučava nosi duboku simboliku o prolaznosti ljudskih ambicija. „Nadam se da će čitalac uočiti paralelu između te lakoće i milosti leptira, s njihovim prolaznim životom i smrću, i težine ljudskog pitanja koje na kraju od ozbiljne stvari postaje lagano i gotovo beznačajno“, dodaje pisac.

Zanimljivo je da se nakon vijesti o dodjeli Nobelove nagrade u javnosti ponovo pokrenula priča o tome kako Krasznahorkai planira trajno odložiti pero. Autor potvrđuje da ta namjera nije nova i da je prati specifičan osjećaj nezadovoljstva vlastitim opusom, uprkos najvišem svjetskom priznanju. „To je rečenica koju ponavljam nakon svake svoje knjige, još od osamdesetih godina prošlog stoljeća“, otkriva pisac, objašnjavajući da je njegova prvobitna životna ambicija bila daleko od književnosti. „U svom životu želio sam činiti dobro, a ne pisati! Mislio sam da ću, ako napišem jednu dobru knjigu, prestati. Ali, kako su sve moje knjige bile neuspjeh, svaki put sam to pokušavao kompenzirati pišući novu, bolju knjigu, uvijek s idejom da konačno odustanem.“ Iz tog razloga, kako sam kaže, i dalje tinja nada da će jednog dana moći prestati pisati, iako priznaje da ne zna hoće li u tome ikada uspjeti.

Kada govori o tome da svoja djela smatra neuspjehom, Krasznahorkai naglašava da to nije puka provokacija ili lažna skromnost, već izraz dubokog poštovanja prema istorijskim kánonima koje smatra nedostižnim stubovima kulture. „Pita me se da li volim svoje knjige? Ne. Postoje druga djela koja za mene predstavljaju stubove Olimpa svjetske književnosti, ali tamo sigurno ne ulazi ništa od onoga što sam ja stvorio“, decidan je autor.

Čak i nakon odluke Švedske akademije, on s dozom nevjerice gleda na vlastitu poziciju među velikanima. „Kraće rečeno, znam da sam dobio Nobelovu nagradu za književnost, ali još uvijek ne vjerujem u to. Mnogi od onih koji su je primili prije mene, poput Samuela Becketta, nalaze se na tom Olimpu i teško mi je zamisliti sebe među njima“, kaže pisac, zaključujući da njegove knjige tek teže ljepoti. „Ako je Nobelov komitet neočekivano smatrao da ta težnja zaslužuje nagradu, mislim da je to bila hrabra odluka.“

Njegov prepoznatljiv stil, koji karakterišu izuzetno duge, hipnotičke i kompleksne rečenice, vuče korijene iz njegove prve velike ljubavi – muzike. Prije nego što je počeo ozbiljnije pisati u dvadesetim godinama, Krasznahorkai je bio potpuno posvećen klaviru, svirajući američki free jazz i nastupajući u beat sastavima koji su izvodili muziku Hendrixa i Rolling Stonesa. „Kada sam osjetio potrebu da pišem, već sam imao taj muzički stil koji me karakteriše i danas“, objašnjava autor, navodeći da su duge i eterične rečenice koje podsjećaju na latinski jezik nastale potpuno prirodno kao refleksija muzičkog razmišljanja.

Ipak, ono što najviše zabrinjava ovog velikog autora jeste dramatičan pad kvaliteta savremene produkcije i gubitak društvenog uticaja koji je književnost nekada imala. Krasznahorkai upozorava na alarmantnu količinu loše napisanih i ispraznih izdanja koja preplavljuju svjetske knjižare, dok istovremeno publika gubi sposobnost dubokog čitanja.

Prema njegovim riječima, književnost je od sedamdesetih godina prošlog vijeka rapidno izgubila moć da utiče na društvene procese. „Svjedočimo promjeni: danas je književnost jednostavno znak društvene krize. To je oproštaj. Zbogom, bila je to lijepa priča koja je trajala hiljadama godina, ali sada – zbogom“, pesimističan je pisac, podsjećajući da je čovječanstvo uspješno postojalo i prije pronalaska pisma. „Ono što tražim u svojim molitvama Svetom Justu jeste da čovjek, barem, ne zaboravi kako se govori.“

Njegova vizija budućnosti ne ostavlja mnogo prostora za nadu u opstanak tradicionalne kulture. Krasznahorkai je uvjeren da se nalazimo na samom kraju jedne ehe, gdje će cjelokupno književno naslijeđe, od Homera i Dantea do Dostojevskog i Kafke, postepeno iščeznuti iz ljudske svijesti. „Cijeli svijet književnosti je izgubljen zauvijek, on će nestati. Trenutno nemam nikakvu nadu da će, u obliku kakav poznajemo, preživjeti“, upozorava pisac, dodajući da su zbog toga najbolja savremena djela zapravo ona u kojima se autori opraštaju od svijeta. Na samom kraju, odbacujući etikete optimizma ili pesimizma, nobelovac insistira na tome da je samo ogoljeni realista u suočavanju sa stvarnošću. „Situacija je, bez sumnje, očajna“, zaključuje Krasznahorkai, ostavljajući jedinu nadu u tome da će čovječanstvo, uprkos svemu, uspjeti sačuvati bazičnu sposobnost međusobne verbalne komunikacije.

IZVOR: Bosna.hr, El Mundo