Tokom Španskog građanskog rata ubijeno je 12 biskupa, jedan apostolski administrator, 4.184 svjetovna svećenika i bogoslova, 2.365 redovnika i 297 časnih sestara. Stradala je četvrtina ukupnog svećenstva, odnosno svaki sedmi svećenik i svaki peti fratar, čime je kler bio desetkovan

„Do neba!“ Bile su to potresne riječi kojima su se mnogi opraštali od svojih najmilijih kada su znali da ih čeka streljački vod, posljednje riječi brojnih španskih mučenika koji su tokom Građanskog rata prolili svoju krv u odbrani vjere. Otac koji se oprašta od žene i djece, časne sestre koje grle svoje susestre ili redovnici zatočeni u tajnim zatvorima; svi su oni znali da idu u mučeništvo.

Upravo je ovu frazu, zbog njenog dubokog značenja i trajne snage, profesor Javier Paredes izabrao za naslov svoje najnovije knjige. Djelo „Do neba!“ predstavlja rigorozan i iscrpan prikaz, kako autor navodi, „najvećeg religijskog progona koji je Katolička crkva pretrpjela u dvije hiljade godina svog postojanja, premašivši u samo tri godine broj mučenika iz prva tri stoljeća kršćanske historije“.

Tokom Španskog građanskog rata ubijeno je 12 biskupa, jedan apostolski administrator, 4.184 svjetovna svećenika i bogoslova, 2.365 redovnika i 297 časnih sestara. Stradala je četvrtina ukupnog svećenstva, odnosno svaki sedmi svećenik i svaki peti fratar, čime je kler bio desetkovan.

Ovim brojkama moraju se dodati i hiljade laika pogubljenih isključivo iz vjerskih razloga. Procjenjuje se da je između klera i laika ubijeno oko 10.000 ljudi, od kojih je 4.000 u procesu beatifikacije, dok je do danas 2.254 mučenika već kanonizirano kao svetitelji i blaženici.

U ovoj knjizi autor je namjerno izbjegao klasičnu akademsku strukturu pretrpanu fusnotama i historiografskim raspravama, fokusirajući se umjesto toga na snagu čistog proživljenog iskustva i ličnih zapisa. Cilj je bio jasna i pristupačna popularizacija istorije. Paredes objašnjava da je želio stvoriti djelo koje se može čitati u podzemnoj željeznici, koje se može početi s bilo koje strane i koje, sa manje od 200 stranica, ne predstavlja napor za čitaoca. Autor ističe da u ovoj fazi svjesno podređuje rigidni akademski format kako bi sudbina ovih ljudi stigla do što većeg broja čitalaca, jer se bez tog razumijevanja ne može shvatiti ni kasnija istorija Španije.

Ipak, iako knjiga nema strogu naučnu formu, iza svakog retka stoji opsežna dokumentacija, stotine sati arhivskog rada i mnoštvo konkretnih podataka. Sadržaj je podijeljen u pet poglavlja: mučenički biskupi, časne sestre, monasi, svjetovni kler i laici. Autor priznaje da nijedno od ovih poglavlja nije mogao napisati u jednom dahu, već je morao prekidati rad zbog suza i dubokih emocija.

Među potresnim primjerima izdvaja se sudbina Francisca Garcíje Leóna, jednog od dvojice dječaka iz Córdobe koji su mučenički stradali sa svega 15 godina. Njega se danas štuje kao „mučenika od škapulara“ jer je izabrao smrt umjesto da skine škapular Gospe od Karmela. Pamti se i svećenika koji je, vezanih ruku, tražio da ga oslobode samo kako bi pred samo pogubljenje blagoslovio streljački vod koji će u njega pucati.

U mnogim slučajevima režim se nije zadovoljavao samo oduzimanjem života, već je primjenjivao ekstremnu okrutnost. Paredes navodi primjere poput onog koji je zadesio biskupa Barbastra, ili sudbinu tri sestre koje su, nakon što su silovane, brutalno mučene i ubijene vatrenim oružjem kako bi se izvrgla ruglu njihova posvećena djevičanstvenost.

Ovoj svireposti prema ljudima mora se dodati i sistematsko uništavanje materijalne baštine, odnosno mučeništvo svetih stvari. Crkve, oltari, vjerski ornamenti i stoljećima poštovane slike bili su kradeni ili spaljivani, s jasnim i primarnim ciljem da se stvori potpuno ateističko društvo, što ujedno dokazuje totalni karakter ovog progona.

Za profesora Paredesa, ključ ovog progona leži u samoj vjeri, što za kršćane ne bi trebalo biti iznenađenje s obzirom na evanđeoske opomene da će učenici biti progonjeni baš kao što je bio progonjen i njihov Učitelj. Vjerski progon je inherentna karakteristika izvornog hrišćanstva od samog početka, počevši od samih apostola koji su prvi postali mučenici. Mučenici su istinski temelj Crkve jer predstavljaju vrhunsko svjedočanstvo da je vjera jača od smrti i primjer su transcedencije života kroz vaskrsenje. Kako je u ranom krićanstvu zapisao Tertulijan: „Krv mučenika je sjeme novih kršćana“.

IZVOR: La Razon