Specijalno izdanje časopisa „Bosna” (broj 11, 3/2026) u cijelosti je posvećeno Mersadu Berberu i prati izložbu Sufijski put ljubavi Mersada Berbera, koja se od 2. do 19. juna 2026. održava u Francuskom paviljonu u Zagrebu. Časopis je monografija koju potpisuje glavni urednik i kustos izložbe Filip Mursel Begović, koji pred publiku prvi put u cjelini iznosi ono što je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih slikara dvadesetog stoljeća radio u posljednjim godinama života, a što je dosad ostalo izvan svih kataloga, monografija i retrospektiva: cjelovit derviški ciklus, bilježnice i listove s licima šejhova, halkama u zikru, fragmentima koji prelaze iz crteža u meditaciju.
Centralna teza broja jest da se Berberov derviški ciklus ne pojavljuje pored njegovog ciklusa o Srebrenici, nego iz njega. Onaj ko je deset godina slikao genocid morao je, jednog trenutka, potražiti i drugi registar – onaj u kojemu istina nije samo krik nego postaje disciplina sjedenja u derviškom krugu. Taj je registar slikar našao u rifaijskoj tekiji u Srebreniku, gdje je bio počašćen sudjelovati na obredu zikra u halki šejha Mustafe Čajlakovića, i gdje je, kako sam kaže, „istom i crtao”. Iz tla na kojem su se iskopavale žrtve genocida izrasta, doslovno i metaforički, jedno živo srce. Iz smrti Srebrenice izrasta tekija u Srebreniku. Ovo izdanje taj krug imenuje: „Od krika do zikra, od grobnice do halke“.
U opsežnom esejističkom bloku „Pictor Imaginarius Bosniensis” rekonstruira se Berberova mitopoetika Bosne – od „Hronike o Sarajevu”, „Splava Meduze” i „Smaknuća mladog Osmana” do Velike Alegorije o Srebrenici, u kojoj Dedal i Ikar padaju na žitna polja Pilica. Iz korita te Velike Alegorije izlazi rukavac koji vodi prema dervišima. Tekst otvara i najteže pitanje cijelog Berberovog islamski proživljenog opusa: kako u figurativnom mediju, u kojemu je idolopoklonstvo trajna teološka briga, naslikati zikr u pokretu, a da se ne dođe u sukob sa šerijatom. Odgovor je u suptilnoj razlici: Berber ne obožava lik, on crta čudo Božjeg stvaranja kako kroz lik prolazi, tijelo u fenā'u, u rastvaranju u svjetlost.
Među najvećim otkrićima ovog broja je rekonstrukcija derviških dnevnika, desetak sketchbookova koje javnost nikada nije vidjela i jedinstvena galerija portreta šejhova kakva u modernoj bošnjačkoj kulturi nigdje drugdje ne postoji: šejh Mustafa Čajlaković, šejh Halil Hulusi Brzina, šejh Mesud Hadžimejlić, šejh Hajrulah Osmani, šejh Edin Urjan Kukavica i, kao posredni autoritet, šejh Muzaffer Ozak iz Istanbula. Mapa bosanskoga sufizma proteže se od Mejtaša do Kaćuna, od Srebrenika do Stoca, od Istanbula do Rijeke. U tekstu „Mekam crtan na licu” iznosi se teza, oslanjajući se na studiju dr. Elvira Musića o četrdeset duhovnih postaja horasanskog sufije Ebū Sa'īda, da broj pokazuje da Berber ne crta derviša kao tip, nego derviša u određenom mekamu – duhovnu postaju materijaliziranu u liniji, lazuri i bjelini papira. Tehnika ovdje nije ukras, tehnika je teologija: svaki materijal sluti jedan mekam.
Poseban intelektualni događaj broja jest otkriće Ahmeda Vahdetija Bosnevija, bošnjačkog sufijskog pjesnika melamijskog tarikata iz šesnaestog stoljeća, čija je poezija vahdet-i vudžuda (jedinstva bivstvovanja) četiri stoljeća čekala prijevod i komentar. U tekstu „Posljednji čitalački krug velikog slikara” rekonstruira se što je Berber čitao u posljednjim mjesecima – dva specijalna broja zagrebačkog časopisa Behar posvećena tesavvufu i Vahdetijeva slika kapljice koja, stigavši more, postaje sedam mora. Ta slika daje Berberovom likovnom fana njegovu pravu književnu pratnju, a domovini Bosni vlastitu vahdet-i vudžud tradiciju koju nije morao uvoziti iz Konye ili Bagdada nego ju je našao zapisanu u Gornjoj Tuzli.
Broj zatvara intimni biografski portret „Biografija s deset prsta”, koji Berbera čita kroz prizmu tkanja, kroz porodičnu manufakturu iz Bosanskog Petrovca, majku Sadiku, tkalju klasičnih ćilima koja je u poznim godinama tkala tapiserije po sinovim nacrtima, suprugu Adaletu koja je tekstil odvela u registar visoke mode, te unuku Mey, zbog koje je, kako je sam zapisao, prvi put osjetio „da ne mora kist uvijek biti umočen u žuč”. Tu je i potresan ulomak iz ratnog dnevnika iz opsadnog Sarajeva 1992., u kojem slikar u kršu granatiranog ateljea pronalazi pismo Meše Selimovića iz 1979. Najava donosi i vijest o budućnosti opusa: u Sarajevu, pod vodstvom umjetnikovog sina Ensara Berbera, u završne radove ulazi Muzej Mersad Berber.
ČITAV BROJ U PDF IZDANJU JE DOSTUPAN
OVDJE
Izložba se održava od 2. do 19. juna 2026. u Francuskom paviljonu, Savska cesta 25, Zagreb. Otvorenje je u utorak 2. juna 2026. u 18 sati.
SADRŽAJ
Filip Mursel Begović, kustos
KUSTOSKI UVOD Zaokruživanje opusa i prva izložba posljednjeg ciklusa Mersada Berbera
I · PICTOR IMAGINARIUS BOSNIENSIS Mitopoetika Bosne i derviška kozmogonija u opusu Mersada Berbera – od slikara koji je slikao kroz Bosnu, preko quattrocenta, baroka i maglajskog natrona, Splava, Osmana i Maljeviča, do Velike Alegorije i pitanja ko je Ikar, a ko Berber; od grobnice do halke, hrabrost figuracije i portreti šejhova; na pragu mekama.
II · MEKAM CRTAN NA LICU O derviškim dnevnicima Mersada Berbera, postajama duše i tajni koja stoji iza pojavnoga – tekija u Srebreniku i šejh Mustafa Čajlaković, galerija šejhova i nenapisana mapa bosanskoga sufizma, Ebū Sa'īdovih četrdeset postaja, mekam crtan na licu kao koncept.
III · POSLJEDNJI ČITALAČKI KRUG VELIKOG SLIKARA Što je Berber čitao i istraživao prije smrti – Ahmed Vahdeti, vahdet-i vudžud i sufijska Bosna kao nedovršena epopeja – Šarčevićev jezik, specijalni brojevi „Behara”, otkriće Vahdetija, citatnost kao oblik vjernosti, bilježnica za Mey, nedovršena epopeja.
IV · BIOGRAFIJA S DESET PRSTA Mersad Berber kroz prizmu tkanja: o Sadiki, Adaleti, sinovima, snahi, unuci Mey i jednoj porodičnoj manufakturi koja nije znala za vremenske granice – kuća koja se sjećala razboja, Albrechtov Ulm i kreševski kovač, sin u atelieru, pismo iz 1979., trava niče iz tkanja.
