Takmičenje dviju supersila tokom protekle godine jasno je pokazalo da nijedna strana ne može pokoriti onu drugu bez izlaganja ekstremno visokim rizicima. Kada je Donald Trump pokrenuo carinski napad, kineski odgovor u vidu restrikcija na izvoz strateških sirovina izazvao je opću paniku zbog direktnog utjecaja na globalne proizvodne kapacitete. Suočene sa stvarnošću, obje sile odlučile su smiriti tenzije, što je postalo očigledno na nedavnom samitu u Pekingu

Svijet danas svjedoči rađanju nove ravnoteže straha. Stabilizacija odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, poteškoće Kremlja i Bijele kuće u njihovim ofanzivama protiv Ukrajine i Irana, kao i planetarna uzbuna zbog navodnih kapaciteta najnaprednijih modela vještačke inteligencije (AI) kompanije Anthropic, naizgled su potpuno različita pitanja. Ipak, svi ovi fenomeni imaju zajednički imenitelj: u prvi plan stavljaju moćne faktore odvraćanja specifične za moderno doba, bilo da je riječ o ekonomskoj međuovisnosti, vojnom razvoju ili tehnološkoj revoluciji.

Takmičenje dviju supersila tokom protekle godine jasno je pokazalo da nijedna strana ne može pokoriti onu drugu bez izlaganja ekstremno visokim rizicima. Kada je Donald Trump pokrenuo carinski napad, kineski odgovor u vidu restrikcija na izvoz strateških sirovina izazvao je opću paniku zbog direktnog utjecaja na globalne proizvodne kapacitete. Suočene sa stvarnošću, obje sile odlučile su smiriti tenzije, što je postalo očigledno na nedavnom samitu u Pekingu.

Istovremeno, ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku pokazuju da danas, više nego u ranijim epohama, vojna nadmoć neke sile nad protivnikom ne garantuje sama po sebi ostvarivanje političkih ciljeva. Ta spoznaja, praćena strahom od štete koju Teheran može nanijeti Washingtonu u izbornoj godini, nesumnjivo leži u pozadini suzdržanosti i spremnosti na pregovore koju je Trump pokazao posljednjih sedmica.

Vještačka inteligencija također otvara nove perspektive odvraćanja. Sve impresivniji modeli ne izazivaju samo apele za regulaciju, već djeluju i inhibitorno. Oni drastično poboljšavaju sposobnost detekcije i atribucije hibridnih napada, dok njihov destruktivni potencijal tjera globalne aktere na maksimalan oprez.

Sve to, naravno, ne znači da će trenutna previranja odjednom utihnuti, niti da se drugi sukobi ne mogu rasplamsati. Živimo u periodu brutalne rekonfiguracije svjetskog poretka s nepredvidivim akterima i horizont pred nama nije miran. Međutim, na površinu izbijaju relevantni elementi koji ulaze u strateške proračune i imaju potencijal da, barem u određenim dimenzijama, doprinesu obuzdavanju sveopće konfliktnosti.

Samit u Pekingu između Xi Jinpinga i Donalda Trumpa ponudio je jasan primjer ovog obrasca. Obje strane prihvatile su koncept „nove konstruktivne strateške stabilnosti“. Ova detant-politika proizlazi iz razumijevanja da u trenutnom scenariju ekonomska povezanost proizvodi goleme rizike za obje strane. Upravo je to ključna razlika između današnjeg svijeta i onog iz perioda Hladnog rata.

Marta Peirano, ekspertica za odnose između tehnologije i moći, ilustruje tu osjetljivu stvarnost na primjeru lanca proizvodnje vještačke inteligencije. Iako pažnju privlači tek nekolicina američkih i kineskih kompanija koje razvijaju vrhunske modele, ekosistem koji ih podržava znatno je širi i ranjiviji. Lanac proizvodnje AI-ja izuzetno je komplikovan, zahtijeva rudarenje, rafiniranje, specifičnu proizvodnju, logistiku i dizajn. Cijeli taj proces prepun je uskih grla, slabih tačaka i ozbiljnih međuovisnosti. Napredni čipovi zavise od Tajvana, rijetke zemne metale kontroliše Kina, a sve se dodatno usložnjava činjenicom da se tehnologija mora obnavljati svake jedne do tri godine.

Smirivanje tenzija između dviju superesila stoga ima blagotvoran učinak na cijelu planetu. Ipak, uska grla i međuovisnost prisutni su svuda, što zorno pokazuje i blokada Ormuskog prolaza. Lanci snabdijevanja se mogu rekonfigurisati, ali u nekim slučajevima složenost je tolika da to nije izvodljivo u kratkom ili srednjem roku.

Kriza u Hormuzu predstavlja ogledalo još jednog velikog trenda. Uprkos izrazitoj nadmoći američkih i izraelskih kapaciteta, Iran je uspio pružiti efikasan otpor vještim razvojem asimetričnih ratnih taktika. Ukrajina na sličan način pokazuje zadivljujuću odbrambenu sposobnost u jeku smanjenja američke pomoći.

Mnoge države pažljivo analiziraju ove trendove jer su lekcije očigledne – priroda ratovanja se radikalno mijenja. Tradicionalne pretpostavke da konvencionalna nadmoć automatski garantuje pobjedu u ratu više ne važe. Harsh V. Pant, potpredsjednik indijskog instituta ORF i profesor na King's Collegeu u Londonu, ističe da asimetrija danas dobija presudnu ulogu čak i kada su u sukob uključene velike sile. Tehnološki razvoj pružio je slabijim akterima manevarski prostor koji ranije nisu imali.

Korištenjem dronova, proksi snaga, kibernetičkih alata i informacionog ratovanja, manje moćne države i grupe mogu nametnuti nesrazmjerno visoke troškove konvencionalno superiornim protivnicima. Tradicionalna mjerila vojne moći postaju nedovoljna, a sposobnost adaptacije izbija kao odlučujući faktor uspjeha.

Sa ovim ocjenama slaže se i Rafael Loss, vojni analitičar iz think-tanka ECFR. On napominje da svjedočimo svojevrsnoj demokratizaciji ratnih sredstava jer sistemi naoružanja postaju jeftiniji i kvalitetniji. Međutim, Loss upozorava da bez jasne političke strategije, postizanje čak i velikih taktičkih uspjeha na terenu ne garantuje ostvarivanje konačnih političkih ciljeva. Iako se efikasan otpor Ukrajine i Irana još uvijek ne može proglasiti konačnim političkim trijumfom, poteškoće s kojima se suočavaju Rusija i SAD već su pokrenule duboka preispitivanja u vladama i generalštabovima širom svijeta.

Vrtoglavi razvoj vještačke inteligencije izaziva opravdan strah od poremećaja na tržištu rada ili utjecaja na kognitivne sposobnosti ljudi. Ipak, paralelno s tim, AI sa sobom donosi i elemente odvraćanja s potencijalno stabilizirajućim efektom.

Jedan od tih elemenata odnosi se na drastično povećanje sposobnosti detekcije i atribucije digitalnih hibridnih napada. Raquel Jorge Ricart, istraživačica s Instituta Elcano, objašnjava da je jedna od glavnih odlika hibridnog ratovanja bila mogućnost agresora da se sakrije i negira krivicu. Ta prednost se sada topi jer AI omogućava precizno lociranje i identifikaciju napadača. Ova sposobnost ne važi samo za digitalnu sferu, već i za fizički svijet. Kombinacija vještačke inteligencije, satelitskih snimaka, senzora i računarske snage nudi ogromne mogućnosti u detekciji nasilnih akcija u konfliktnim zonama, poput programa Sentinel u Južnom Sudanu koji služi za prevenciju masovnih zločina.

Osim detekcije, AI posjeduje i inherentni potencijal odvraćanja povezan s projekcijom moći. Alex C. Karp, izvršni direktor kompanije Palantir, tvrdi da se era atomskog odvraćanja završava, dok počinje nova era izgrađena na vještačkoj inteligenciji. Iako stručnjaci poput Marte Peirano upozoravaju da ovakve izjave često služe profitnim interesima tehnoloških giganti, to ne umanjuje činjenicu da tehnologija zaista posjeduje moć odvraćanja. U ovom sektoru čak i potencijal koji nije u potpunosti dokazan može snažno utjecati na ponašanje suparnika, jer države strahuju od spekulativnih scenarija u kojima bi napredni modeli mogli penetrirati u ključne elektroenergetske ili odbrambene mreže.

Trka za dominacijom u ovoj sferi stvara specifičnu dinamiku koju su bivši šef Googlea Eric Schmidt, Alexandr Wang iz kompanije Meta i Dan Hendrycks, savjetnik u xAI-ju, definisali kao “Zajedničku osiguranu disfunkciju AI-ja” (skraćeno MAID, kao igra riječi na hladnoratovski koncept MAID – Mutually Assured Destruction). S obzirom na to da je kibernetička špijunaža i sabotaža projektovanih sistema relativno laka, protivnici radije djeluju preventivno kako bi neutralisali prijetnje, što paradoksalno stabilizuje stratešku scenu bez potrebe za dugotrajnim pregovorima o međunarodnim sporazumima.

Nijedan od navedenih faktora ne nudi apsolutnu garanciju da geopolitički putevi pred nama neće biti turbulentni. Pa ipak, ekonomske veze, asimetrično ratovanje i vještačka inteligencija postali su neizostavni stubovi modernih strateških jednačina, prisiljavajući globalne sile na racionalnost i suzdržanost.

IZVOR: El Pais