Mirsad Purivatra, osnivač Sarajevo Film Festivala i predsjednik Obala Art Centra, pokretanjem manifestacije „Slano Film Days“ postavio je potpuno novi model kinematografske saradnje na jadranskoj obali. Purivatra otkriva kako bez crvenih tepiha i visokih honorara privlači najveća holivudska i evropska imena, na koji način asimetrične produkcije iz malih zemalja mogu parirati velikim budžetima, te zbog čega je tokom tri decenije insistirao na apsolutnoj nezavisnosti filma od političkih pritisaka

Mirsad Purivatra, kulturni menadžer i jedna od najutjecajnijih ličnosti regionalne filmske industrije, ponovo pomijera granice kinematografske saradnje na ovim prostorima. Čovjek koji je tokom osamdesetih godina vodio sarajevski Obala Art Centar, a u jeku opsade pokrenuo legendarno ratno kino „Apolo“ i utemeljio Sarajevo Film Festival (SFF), danas razvija autentične koncepte na jadranskoj obali. Nakon što se 2022. godine, poslije skoro tri decenije, povukao s mjesta direktora SFF-a i preuzeo funkciju predsjednika Obala Art Centra, Purivatra se posvetio strateškim projektima. Najnoviji među njima, „Slano Film Days“, održava se od 16. do 20. juna i privlači velika imena svjetske kinematografije, ali na potpuno drugačijim osnovama od uobičajenih festivalskih šablona.

Za razliku od klasičnih smotri opterećenih crvenim tepisima, protokolima i sterilnim industrijakim panelima, okupljanje u Slanom zamišljeno je kao intimna platforma za razmjenu znanja. Osnovna ideja, koju je Purivatra prvobitno razvijao na Lopudu, ostala je nepromijenjena: stvoriti prostor gdje se iskustvo prenosi neposredno i spontano.

„Od početka me zanimalo može li se stvoriti mjesto na kojem mladi autori neće samo slušati predavanja velikih režisera nego i s njima provesti nekoliko dana za istim stolom“, objašnjava Purivatra, naglašavajući da je namjerno zadržan format malog događaja, jer bi veći obim uništio samu bit koncepta. „Najvrjednije stvari koje se ovdje događaju ne nastaju na pozornici, nego za ručkom, u šetnji ili kasno navečer nakon projekcije.“

Upravo ta neformalna atmosfera i potraga za čistom kreativnom inspiracijom privlače holivudske i evropske zvijezde. Imena poput Stevea Buscemija, Maggie Gyllenhaal ili Petera Sarsgaarda ne dolaze na Jadran zbog materijalnih poticaja, već zbog jedinstvenog ambijenta.

„Ono što ih dovodi u Slano nije honorar, jer naši gosti ne primaju honorare za sudjelovanje u programu, nego sama ideja projekta“, ističe osnivač festivala. Prema njegovim riječima, profesionalni odnosi izgrađeni tokom trideset godina rada jesu dobar temelj, ali presudna je radoznalost samih autora. „Privlači ih mogućnost da nekoliko dana provedu u razgovoru s mladim, talentiranim autorima, bez protokola, crvenih tepiha i festivalske gužve. Pri odabiru gostiju tražimo ljude koji imaju što reći i koji iskreno žele podijeliti svoje iskustvo.“

Među redovnim gostima su i istaknuti oskarovci Ruben Östlund i Paweł Pawlikowski, s kojima je Purivatra tokom godina razvio duboko lično prijateljstvo. Pawlikowski, koji je prisustvovao svakom izdanju ovog programa, jednom je prilikom izjavio da je spreman pratiti Purivatru u svakom projektu jer zna da iza njega stoji kvalitet. Taj nivo povjerenja omogućava i nesvakidašnju interakciju među samim predavačima. Dok se na velikim svjetskim smotrama etablirani autori uglavnom mimoilaze u žurbi, u Slanom prvi put imaju vremena jedni za druge.

Osim festivalskog menadžmenta, Purivatra je ostavio dubok trag i kao producent i koproducent međunarodno zapaženih ostvarenja. Bio je manjinski koproducent Östlundovog filma „Trokut tuge“, koji je zabilježio tri oskarovske nominacije, a trenutno sarađuje na novom projektu mađarske rediteljice Lili Horvát, u kojem glavnu ulogu tumači Mackenzie Davis. Ipak, on napominje da uloga producenta prevazilazi finansijske okvire, naročito kada se dolazi iz manjih kinematografija.

„Produkcija nije samo novac. Dolazimo iz male zemlje i male produkcijske kuće, pa sam vrlo rano shvaćen da ne možemo konkurirati velikim europskim producentima veličinom budžeta. Ono što možemo ponuditi jesu iskustvo, međunarodna mreža suradnika i sposobnost da u pravom trenutku spojimo prave ljude“, objašnjava Purivatra. Iz tog razloga, njegova uloga je često bila u pronalaženju onog posljednjeg dijela slagalice koji omogućava realizaciju filma. Takav pristup ga je doveo do saradnje s autorima kao što su Nuri Bilge Ceylan i Cristi Puiu.

Proces rada na Ceylanovom remek-djelu „Bilo jednom u Anadoliji“ pamti od prve verzije scenarija pa sve do Velike nagrade žirija u Cannesu. S druge strane, rad sa rumunskim rediteljem Cristijem Puiuom na filmu „Sieranevada“ zahtijevao je sasvim drugačiju vrstu angažmana, jer je autor prolazio kroz fazu kreativnog umora i sumnje. „Posao producenta nije samo pronaći novac ili riješiti logistički problem. Katkad je najvažnije pomoći autoru da ponovno pronađe vjeru u vlastitu priču“, dodaje Purivatra. Danas ga jednako ispunjava i rad s mladim talentima, poput saradnje na kratkom filmu „Kratke sjene u podne“ hrvatskog reditelja Pietra Kralja, koji se nakon studija u New Yorku vratio u domovinu.

Odluka da se 2022. godine povuče s mjesta direktora Sarajevo Film Festivala i operativno kormilo prepusti dugogodišnjem saradniku Jovanu Marjanoviću bila je motivisana željom da se otvori prostor novoj generaciji dok je institucija na vrhuncu snage.

„Uvijek sam smatrao da institucije moraju biti veće od pojedinaca i da je jedan od zadataka osnivača pripremiti trenutak kada će netko drugi preuzeti operativno vodstvo“, kaže Purivatra, priznajući da proces nije prošao bez emocija, s obzirom na to da je SFF najvažniji dio njegovog profesionalnog života. Ipak, kao predsjednik Obala Art Centra, on je i dalje uključen u sve ključne strateške odluke.

Odgovarajući na kritike koje s vremena na vrijeme dolaze iz pojedinih kulturnih krugova – da je SFF postao „prevelik“ i da guši manje festivale i lokalne produkcije u Bosni i Hercegovini – Purivatra ističe da je stvarnost drugačija. Kada je festival pokretan, domaća filmska industrija, profesionalne platforme i međunarodne koprodukcije praktično nisu postojale, već su se razvijale paralelno s festivalom.

„Nikada nisam vjerovao da uspjeh jednog festivala automatski znači manje prostora za druge. Naprotiv. Razvoj publike, međunarodnih kontakata i profesionalnih prilika koristi cijeloj filmskoj zajednici“, naglašava on, dodajući da SFF donosi i mjerljive ekonomske i turističke benefite. „Iskreno, mislim da bi bilo pogrešno pokušavati kopirati Sarajevo Film Festival. Najuspješniji projekti nastaju onda kada pronađu vlastiti identitet i razlog postojanja.“

Također, povlačenje paralela između Sarajeva i Cannesa smatra neadekvatnim zbog različitih okolnosti u kojima su ti festivali nastajali, ali je svjestan da dugovječnost i međunarodni uspjeh prirodno privlače i polarizovana mišljenja. Za njega je jedino mjerilo kontinuitet povjerenja publike i autora tokom tri decenije.

Jedan od ključnih stubova tog povjerenja jeste i očuvanje apsolutne političke nezavisnosti, što u specifičnim regionalnim okolnostima nikada nije bio lak zadatak. Pritisaka je, priznaje, bilo i u javnosti i iza kulisa, a ticali su se programa, selekcije i gostiju.

„Od samog početka nastojali smo postaviti vrlo jasna pravila. Festival je morao ostati prostor filma, autora i publike“, kategoričan je Purivatra. Kao najbolji dokaz te dosljednosti izdvaja činjenicu da političke ličnosti nikada nisu koristile festivalsku pozornicu za zvanične govore. „Nekome se to može učiniti kao mala stvar, ali za mene je to bio važan princip. Smatrali smo da pozornica prije projekcije pripada filmu, a ne politici. Upravo ta neovisnost jedan od razloga zbog kojih je Festival stekao povjerenje publike i međunarodne filmske zajednice.“

Cijeli intervju u današnjem broju Večernjeg lista