Kako je samo ugodno bilo naše sljepilo. Ono o čemu se nije izvještavalo nije ni postojalo. Nema genocida i nema aparthejda, pa čak nema ni okupacije. Postoji samo narod koji se vratio u svoju napuštenu zemlju i Palestinci koji su rođeni da ubijaju

Drago mi je, moje ime je jevrejski teror. Nov sam u vašem svijetu i na vašim ekranima, ali u komšiluku sam već dugi niz godina. Nakon izbavljenja sedmog oktobra, odlučio sam da podignem glavu, a vi ste odlučili da me više ne možete ignorirati. Odjednom ste me prepoznali. Odjednom postojim među vama.

Pa, čisto informacije radi, oni koji me dobro poznaju zovu me Okupacija. Možete me i vi tako zvati, čak i ako vam je to teško. Otkud sad okupacija, i to baš u ovo vrijeme, reći ćete. Zato slobodno navalite i nazovite to „jevrejskim terorom“. Na kraju krajeva, znate kako da lažete same sebe i navikli ste da živite u poricanju.

Veoma polako, s oprezom ježa u vrijeme parenja, izraelski centristički mediji počinju da pokazuju rane znake interesovanja za stvarnost. Istina je da su u liberalnim televizijskim emisijama za „istraživačko novinarstvo“ još uvijek duboko uronjeni u sedmi oktobar. I zaista, šta se tu ima istraživati o Okupaciji? U emisiji Ilane Dayan „Uvda“ i u „Hamakoru“ Raviva Druckera, „druga najveća jevrejska katastrofa nakon Holokausta“ i dalje predstavlja temelj postojanja istraživačkog novinarstva, sa što je više moguće suza i hrabrosti, ali u emisiji „Zman Emet“ javnog emitera Kan odjednom su imali istinit izvještaj o divljim milicijama zvanim „jedinice regionalne odbrane“.

Informativne emisije i štampani mediji također pokazuju obećavajuće znakove. Vidite, nakon što je vojnik u potrazi za uzbuđenjem pucao i ubio bebu koja je ležala u majčinom krilu, mogle su se primijetiti određene trzavice u medijima. Svakodnevni pogromi na Zapadnoj obali također počinju da nalaze odjek u onome što zovemo noćnim vijestima i novinama, koje su u praksi ispunjene ničim drugim do jeftinim programima namijenjenim ispiranju mozgova na zahtjev.

Nakon decenija poricanja i prikrivanja, stvarnost je počela da isplivava iza reality emisija.

Beba iz Hebrona još uvijek nije bila dostojna naslovne strane u Israel Hayomu ili glavnog naslova u Yedioth Ahronothu, na kraju krajeva, radilo se o teroristi, ili barem sinu jednog od njih, ali posljednjeg dana svog kratkog života, sedmomjesečni Sam Abu Haykal uspio je na kratak trenutak da se probije do svijesti Izraelaca. Uspio je tamo gdje 1.000 mrtvih beba u Gazi ranije nije moglo. Za razliku od njih, Sam je imao lice, majku i oca koji su univerzitetski predavači, pa čak i baku koja je bila legendarna direktorica škole.

Možda ćete uskoro vidjeti kako ih Izrael naziva „ožalošćenom porodicom“, ali do toga je još dug put. Nazvati ih „žrtvama terora“ je nezamislivo; o „teroru pod pokroviteljstvom države“ ili „okupatorskoj vojsci“ ne možete ni sanjati. Ali bez obzira na to, Sam je dobio našu pažnju, a s njim i spoznaja da jevrejski vojnici ubijaju palestinske bebe tokom svog radnog vremena, a potom odmah bježe s lica mjesta bez pružanja prve pomoći. Država i vojska i dalje stoje iza njih i nikome ne bi ni palo na pamet da izrazi tugu ili izvinjenje. Zašto bi? Šta se desilo?

Sezona serijskih ratova koju je Benjamin Netanyahu pokrenuo prije dvije godine i devet mjeseci trebala je barem malo da poljulja neprobojni mentalni sklop Izraelaca. Čak i najluksuzniji Rolex Deepsea Challenge zakazat će na određenoj podvodnoj dubini. Gaza je daleko od očiju, daleko od srca, i svi su oni Hamas; Izraelske odbrambene snage su svetinja nad svetinjama, a njihovi vojnici najmoralniji na svijetu, što je možda razlog zašto bi maskirani doseljenici sa svojim dugim zaliscima i gigantskim kipama mogli, barem u određenoj mjeri, razbiti zaštitni sloj koji obavija Izraelce. Možda će upravo oni biti agensi promjene koji će navesti ljude da se suoče sa stvarnošću.

Kako je samo ugodno bilo naše sljepilo. Ono o čemu se nije izvještavalo nije ni postojalo. Nema genocida i nema aparthejda, pa čak nema ni okupacije. Postoji samo narod koji se vratio u svoju napuštenu zemlju i Palestinci koji su rođeni da ubijaju.

Šezdeset godina negiranja nije završilo preko noći. Ali posljednjih nekoliko sedmica pokazuje da su se formirale prve pukotine. I kao i kod svake druge ovisnosti, prepoznavanje problema je prva faza na putu ka oporavku. Takvo prepoznavanje je još uvijek daleko, a oporavak još dalji. Ali sramota šezdesetogodišnje izdaje i zanemarivanja dužnosti od strane medija u Izraelu bliži se kraju. Drago mi je, moje ime je Okupacija.