Povodom 500. godišnjice Čekrekčijine džamije, najstarije potkupolne džamije u Sarajevu, te nastupanja Nove hidžretske godine, u utorak, 16. juna, nakon akšam-namaza, u ovoj sarajevskoj džamiji bit će održana Večer Kur’ana. Program će biti upriličen prvog dana Nove hidžretske godine, a učestvovat će učači Kur’ana Hamdija Begić, Aziz Alili, Egzon Ibrahimi, Ezzat Rashed, Ferruh Muştuer i Al-Mu’tasim Billah Al-Asali.

Kada čovjek umre prekine se njegov posao osim traga: nauke kojom se koristi, valjana djeteta koje mu dovu čini i trajne sadake, stoji u vakufnami Čekrekčije koji je podigao jednu od najstarijih sačuvanih potkupolnih džamija u Bosni i Hercegovini.

Čekrekči Muslihudinova džamija najstarija je sačuvana potkupolna džamija u Sarajevu, dok je poslije livanjske Balagijine džamije, ujedno i najstarija sačuvana potkupolna džamija u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Džamiju je podigao Muslihudin hadži Mustafa Čekrekčija 1526. godine čije ime sama džamija i nosi. Ono što je zanimljivo jeste da je sačuvana i originalna vakufnama o izgradnji džamije iz augusta 1526. godine, koja je ujedno i najstarija poznata originalna isprava napisana u Sarajevu.

Čekrekčijina džamija jedna je od samo dvanaest sarajevskih džamija koje nisu stradale prilikom pohoda Eugena Savojskog, te je ujedno i džamija koju su, na sreću, požari često zaobilazili. pecifičnost ove džamije ogleda se i po tome što je jedna od rijetkih u Sarajevu koja nema svoj harem. Njen harem su činili dućani koji su davali svoju kiriju za održavanje džamije, plaću imama, mujezina i ostalih koji su vodili brigu o njoj.

U većini bh. džamija na kubetu se nalazi tradicionalni znak polumjeseca i zvijezde, međutim, u ovoj džamiji na kubetu se nalazi čekrk u znak sjećanja na njenog osnivača. Džamija je izgrađena u osmanskom stilu, a u njoj postoje crteži još iz 16. stoljeća. Pored džamije i mnoštva dućana, Čekrekčija je bio vlasnik i Velikog parka u Sarajevu, gdje se danas nalazi i njegov mezar.

Graditeljska cjelina – Čekrekčinica (Čekrekči Muslihudinova) džamija zajedno sa dućanima u Sarajevu nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine proglašena je 2004. godine. Kako se to navodi u elaboratu Komisije za očuvanje nacionalnih spokmenika u Bosni i Hercegovini, hadži Mustafa bo je sin Ishakov, u narodu poznat kao Muslihudin Čekrekčija, njezin graditelj.

Rijetke su džamije čije vakufname su se sačuvale i u prijepisu, a još su rjeđe one čije originalne vakufname i danas postoje. U tome pogledu džamija Čekrekčinica spada među rijetke iznimke, jer je, kako smo to naveli, njena originalna vakufnama sačuvana i danas. Napisana je arapskim jezikom (nesh pismom) na bijelom debelom papiru, kaširanom na svili. Ovo je ujedno i najstarija poznata originalna isprava napisana u Sarajevu. Nađena je u ostavštini Muhamed Enveri ef. Kadića.

– Sama vakufnama temeljito nas upoznaje sa svim detaljima ove džamije…  Neke riječi vakufname  iz prijevoda g. Mehmeda Handžića kažu: „Razboriti znadu, da se naukom može koristiti i na taj način, da se ostavi sadaka pomoću koje bi nauku mogli sticati sinovi siromašnih dobrih Ijudi. Prema tome sahibija hajrata i vršilac dobrih djela sa iskrenom namjerom, plemeniti i presretni dobročinitelj koji stiče dobra i traži džennet i visoke stepene Muslihul-milleti ved-din el Hadži Mustafa b. Ishak tražeći sevab sebi i svome ocu i lijep spomen sebi i svojim predima i potomcima, kada je svijetlom spoznaje obradovao svoj vid i htio da na vijeke ostane njegov spomen, palo mu je na um da podigne jednu džamiju u kojoj će se obavljati namazi koji su vjerska dužnost. Tada mu je na uho njegove pameti doviknuto: ‘Ko u ime Boga sagradi džamiju, Bog će njemu u džennetu podići kuću’, te je od svog najboljeg imetka i najhalalnijeg posjeda uvakufio, s namjerom da steče lijep završetak života i budući svijet, svoj imetak, posjed i sve što je bilo u njegovoj ruci do ovog uvakufijenja, a to je: 29 dućana, od kojih se osam nalazi u čaršiji sabljara u gradu Sarajevu, šest blizu zavije Turna-dedetove, devet blizu merhum Firuzbegova hamama i pet u vrelu Ajas pašinu, čije su granice poznate i označene u hudžetima kupovanja…“

Kako kazuju sarajevski hroničari Muslihudin hadži Mustafa Čekrekčija, sin Ishakov živio je u mahali koja se zvala Hadži Idrizova, protezala se od “Čeke” pa do “Parkuše” i niže, a bila je močvarna. U toj, za tadašnje prilike sirotinjskoj mahali živio jedan od najbogatijih ljudi u gradu. Bio je toliko bogat da se njegova bašta protezala cijelom površinom koju danas čini Veliki park, dio Titove ulice pod njim i tržni centar BBI na mjestu na kojem je nekada stajala robna kuća “Sarajka”. Cijelu tu baštu, u vrijeme kada mu se primakla smrt, dao je Mustafa uvakufiti u groblje, a prvi grob bio je njegov. Nišani su mu dugački dva metra, skladno klesani, a među njima je kameni santrač. Do njega su sahranjivani imami njegove džamije, a posljednji bi hadži Hazim Mustafa Trampa, koji je umro 1863. godine.

Kazuje se da mu je i radionica bila ondje, pored Čekrekčinice. Bit će da je rodom bio iz Visokog. Iz njegove vakufname može se saznati da je sagradio i most pored Visokog. Uvakufio je 8.000 srebrenih dirhema sultana Sulejmana hana, s tim uvjetom da se daju u rad pod šerijatskim propisima, te da se dobitak troši za popravak mosta koji je vakif sagradio blizu Visokog preko rijeke Bosne. Iz toga neki historičari izvlače da je rodom otud jer su mnogi učeni i bogati ljudi gradili mostove u svom kraju. Ako je narod groblje za koje je Mustafa zavještao zemlju i džamiju koju je sagradio vlastitim novcem nazvao Čekrečinica, onda je i most morao nositi sličan naziv – Čekrekčića ili Čekrekčijin most.

Za Mustafu Čekrekčiju pričalo se da je evlija. Otud i pripovijest o tome kako je mihrab ove džamije okrenut tačno prema Kibli, preciznošću kakvom ni jedan mihrab ni u jednoj bosanskoj džamiji nije, bez i trunke odstupanja. Kažu da su se glavni majstor i Čekrekčija sukobili oko toga u kojem je tačno pravcu Kibla. Obojica bijahu tvrdoglavi i ni jedan nije htio popustiti, svaki je bio uvjeren da je Kibla gdje pokazuje njegov prst. Kažu da bi se majstor tri godine prepirao sa svojim poslodavcem, da ovaj odjednom ne kaza: “Gledaj, eno Bejtulaha.” Majstor je ostao sav zgrahnut. Odjednom, pred njim, tačno gdje je pokazivao Čekrekčijin prst, stajala je Kibla. Kažu da je zanijemio i da ga otad pa sve dok nije dovršio džamiju niko nije čuo da je izgovorio i riječ. Radnicima je izdavao naređenja išaretom i migovima, a svaki put kada bi naišao Čekrekčija, sklanjao se da ga ne vidi ili, ako ga ne bi mogao izbjeći, padao na pokoljenje kao da nastupa sultan. Svi su se čudili, ta šta mu je, zašto se plaši čovjeka za čiju blagost i mravi znaju.

Iako je dao da se u njegovo ime izgradi džamija i mnogi dućani iz kojih će se finansirati imami, ipak, kazuju, Mustafa nikada nije klanjao u njoj. Ustvari, niko ga nikada nije vidio da klanja. Kazivalo se, u polušapatu i kradom, kako se za vrijeme namaza skrivao u ardiju, malo skladište u zaleđini jednog od njegovih dućana. Ta je priča pričana po Sarajevu sa sve većim zanosom i ljudi su je zaticali u njedra i nosali je kao veliku tajnu. I kružila je ona tako sve dok ne dođe do Čaršije sabljara, pa je neko ispriča jednom Mustafinom prijatelju, copćući jezikom i ibreteći se, ta zašto bi se neko skrivao za vrijeme namaza ako je sasvim u redu i ako je čovjek kao što smo i sami?! Taj prijatelj se tada dosjeti da ga zbilja nikada nije vidio kako klanja i poče ga pratiti. Na kraju, uvjeri se kako se Mustafa za vrijeme namaza zavlači u osamu.

Nakon dugih dana snebivanja i neprospavanih noći, odluči Mustafin prijatelj da jednog dana jednostavno bahne i, ha, uhvati ga na djelu. I tako i učini. Kada iznenada otvori vrata ardije i zateče Mustafu kako sjedi unutra nogu podavijenih poda se, ovaj ga ne prekori niti ga pogleda s osudom. Mustafa ga blago primi za ruku te mu reče da zažmiri. Žmirio je tek nekoliko sekundi, kad opet začu Mustafin glas, ali ovaj put kao da dolazi iz nesalomljive daljine. Prepade se, a onaj glas mu reče da otvori oči. Kad ih otvori, imade šta i vidjeti: oko njega više nije bilo Sarajevo, već jedan sasvim drugi grad. Tad prepoznade Bejtulah i shvati da se nalazi u Meki. Više nije osjećao onaj strah. Kao da je sasvim normalno da čovjek u jednom običnom zažmurenju preleti tolike razdaljine, pa da iz Sarajeva u hipu skoči do Meke, eto, tako se osjećao, te ti on i Mustafa klanjaše podne u Meki. Kad završiše, Čekrekčija mu reče da opet zažmiri, a kad otvori oči, opet je stajao u tijesnoj ardiji i posvud oko njega bilo je Sarajevo.