U jednom dijelu svoga Ljetopisa, pišući ga u rasponu od gotovo pola stoljeća, a koji je započet 1756, a završen 1804/1805. godine – kako smatra filološka ulema, slavodobitno je naglasio kako su turski i arapski jezik, za razliku od bosanskog, leksički znatno siromašniji u oblicima riječi kojima se označavaju glagoli kretanja
Sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija bio je izuzetno predan ljubitelj svoje kulture i svoga maternjeg, bosanskog jezika. U jednom dijelu svoga Ljetopisa, pišući ga u rasponu od gotovo pola stoljeća, a koji je započet 1756, a završen 1804/1805. godine – kako smatra filološka ulema, slavodobitno je naglasio kako su turski i arapski jezik, za razliku od bosanskog, leksički znatno siromašniji u oblicima riječi kojima se označavaju glagoli kretanja, tačnije kazano, glagola otići, navodeći čak 45 bosanskih oblika za neke glagolske lekseme koje se odnose na semantičko polje odlaženja.
Prema Bešekijinu mišljenju, turski jezik ima samo jedan glagol – gitmek, a arapski tri: ȥehebe, raĥa i mešā, dok za bosanski navodi 45 leksema za aoristne ili prezentske oblike 3. lice jednine: odde, otiđe, odplaha, odgmiza, odlaza, odganpa, odtapa, odpeda, odkasa, odkreka, odgelase (odgela se), odklipa, odhuka, odvurja, odherbeza, odtrapa, odbata, odšata (odšeta), odhunja, odhlapa, odfista, odklaša, odzvizdi, odklapa, odhurlja, odđipa, odsunja, odlista, odvreba, odhega, odbatina, odgigase (odgiga se), oššiba, odskaka, odtavrlja, odbavrlja, odplača, odbatlja, odgaza, odtalja, odvrlja, odklasa, odega (ode ga), ostupa.
Navedeni oblici uglavnom se odnose za značenje odvajanje, odmicanja ili udaljavanje, čemu se svjedoči prefiks od-, što se gotovo redovno daje uz različite korijenske osnove, dobijajući tako eksplicirana značenja, i čime je postignut efekt očekivanja. Iako je riječ o Bašeskijinu hiperboliziranom stavu, posebno u vezi s konstatacijom o drugim svojevrsno kompariranim jezicima, u tom kontekstu još je važnije istaći autorovu potrebu da naglasi raznovrsnost i leksičko bogatstvo svoga maternjeg jezika, što u navedenom slučaju nije nimalo bezazlena činjenica. To posebno dobija na značaju kada se uzme u obzir kontekst vremena u kojem je živio i u kojem je svijest o jezičkoj, kulturnoj i etničkoj identifikaciji bila živa.
To svakako ne znači da je Bašeskija upravu kad je riječ o turskom ili arapskom jeziku, ali s druge strane nesumnjivo govori o narodnom jezičkom potencijalu glagolskih formi koje je Bašeskija aktualizirao u datom značenju. Ne treba spominjati da mnoge od navedenih leksema koje je naveo, danas uopće nisu prisutne u aktivnom bosanskom leksikonu.
A valjalo bi sada sve to istolmačiti.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je samostalno četiri naučne monografije, dvije naučne knjige u koautorstvu, te jednu zbirku priča i jedan dnevnički putopis. Uz skoro 90 naučnih i stručnih radova te 15-ak kulturalnih kolumni objavio je približno 400 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
