Dok rat još traje, nastaju projekti koji pokušavaju sačuvati imena žrtava, lokacije napada i tragove razaranja. Ovim se želi spriječiti da ljudi i događaji nestanu iza statistika i zaborava

Kroz historiju su ratovi uvijek ostavljali dvije vrste posljedica. Prve su vidljive odmah i manifestuju se kroz uništene zgrade, razorene gradove, groblja, izbjeglice i porodice koje ostaju bez svojih najmilijih. Druge posljedice pojavljuju se mnogo kasnije, a prepoznaju se po izgubljenim sjećanjima, nestalim dokumentima, uništenim dokazima i generacijama koje više ne znaju šta se zapravo dogodilo. Zbog toga se nakon gotovo svakog velikog sukoba vodi još jedna bitka – bitka za sjećanje. Ko će zapisati imena žrtava, ko će sačuvati fotografije i ko će jednog dana moći dokazati šta se dogodilo, pitanja su koja traže hitan odgovor.

Rat u Gazi donio je nešto što svijet do sada nije vidio u ovakvim razmjerama. Jedan rat i destrukcija gotovo se u potpunosti dokumentuju u realnom vremenu. Hiljade fotografija, videosnimaka, satelitskih snimaka, svjedočenja, izvještaja humanitarnih organizacija i objava na društvenim mrežama nastaju svakoga dana.

Jedan od odgovora na ove izazove pokušava ponuditi platforma Genocide.live, digitalni projekt koji nastoji prikupiti i geografski povezati ogromnu količinu javno dostupnih podataka o događajima u Gazi. Platforma djeluje kroz mrežu “Databases for Palestine” i koristi interaktivne karte na kojima su označene lokacije napada, uništene zgrade, bolnice, škole, kampovi za raseljene osobe i brojni drugi događaji. Na ovoj interaktivnoj karti Gaze precizno su mapirane stotine lokacija, uključujući bolnice, škole, univerzitete, izbjegličke kampove, vjerske objekte, stambena naselja i mjesta direktnih udara. Klikom na pojedinu lokaciju korisnik može pronaći fotografije, videosnimke, izvještaje organizacija, medijske članke i druge javno dostupne informacije povezane s tim događajem. Autori projekta navode da koriste geolocirane podatke, javno dostupne izvore i otvorene baze podataka kako bi stvorili trajnu arhivu koja bi mogla ostati dostupna i nakon završetka ratnih dejstava.

Na prvi pogled, karta izgleda kao običan digitalni prikaz teritorije Gaze. Međutim, kako se približava određeni dio grada, na ekranu se pojavljuju desetine i stotine oznaka, od kojih svaka predstavlja jedan događaj, jednu ljudsku priču i jedan specifičan trenutak rata. Ono što platformu genocide.live čini drugačijom jeste činjenica da pokušava povezati vrijeme, mjesto i prateću dokumentaciju. U modernom kontekstu nije dovoljno samo znati da postoji fotografija uništene zgrade; potrebno je tačno utvrditi gdje se ona nalazila, kada je snimak nastao, šta se na tom mjestu nalazilo prije i šta se dogodilo poslije napada.

Upravo zbog toga su digitalne karte postale jedan od najvažnijih alata modernog dokumentovanja ratova. Slične napredne metode koriste istraživački centri, univerziteti i organizacije za ljudska prava širom svijeta. Organizacija Forensic Architecture već godinama koristi satelitske snimke, videozapise i prostorne analize za istraživanje ratnih zločina i napada na civile, a u slučaju Gaze razvila je opsežne baze podataka o uništenju civilne infrastrukture i prisilnim raseljavanjima stanovništva.

U međuvremenu su i brojne akademske institucije počele razvijati vlastite digitalne arhive. Američki univerzitet u Bejrutu pokrenuo je projekt arhiviranja rata u Gazi i južnom Libanu, s ciljem očuvanja fotografija, videozapisa, medijskih izvještaja i svjedočenja za buduća istraživanja. Slične projekte razvijaju i istraživači u Japanu koji koriste satelitske snimke i virtualnu stvarnost kako bi precizno dokumentovali razmjere razaranja u Gazi.

Važnost ovih napora ogleda se u činjenici da ratovi ne završavaju posljednjim pucnjem, što je istina koju izuzetno dobro znamo i mi u Bosni i Hercegovini. Nakon rata dolaze istrage, sudski procesi, historijska istraživanja i potraga za nestalima, a za sve te procese neophodni su neoborivi dokazi.

Platforma genocide.live nije prvi pokušaj digitalnog bilježenja ljudskih gubitaka u Gazi. Prije ovog projekta postojao je još jedan veoma zapažen pokušaj koji je nastojao vratiti identitet žrtvama kroz njihova imena i fotografije. Riječ je o projektu “Gaza Martyrs Database”, odnosno bazi podataka zasnovanoj na zvaničnim spiskovima Ministarstva zdravstva u Gazi, gdje su objavljivani podaci o poginulima s imenima, prezimenima, godinama starosti i identifikacijskim podacima. Kasnije su različiti istraživački i memorijalni projekti počeli povezivati te podatke s fotografijama žrtava kako bi se iza hladnih brojki vidjela stvarna lica ljudi.

U septembru 2024. godine, Ministarstvo zdravstva u Gazi objavilo je dokument od 649 stranica s imenima više od 34.000 identifikovanih poginulih Palestinaca, uključujući njihove godine starosti i identifikacione brojeve. Posebnu pažnju i potres u javnosti izazvala je činjenica da je više od stotinu stranica tog dokumenta sadržavalo isključivo imena djece mlađe od deset godina.

Još jedan od projekata za očuvanje istine od zaborava, koji je privukao veliku pažnju, bio je projekt „I'm Not a Number“ – „Nisam broj“. Egipatski softverski inženjer Bassem Khamesi pokrenuo je ovu internet stranicu s jednostavnom idejom koja naglašava da se iza svakog broja poginulih nalazi stvarna ljudska sudbina. U vrijeme kada su mediji svakodnevno objavljivali podatke o desetinama hiljada mrtvih, Khamesi je smatrao da brojke postaju toliko velike da ljudi počinju gubiti osjećaj za stvarnu ljudsku tragediju. Tako je nastala digitalna memorijalna baza podataka na kojoj su se nalazile fotografije poginulih Palestinaca, gdje je klikom na sliku posjetilac mogao vidjeti ime i lične detalje žrtve. Prema podacima objavljenim na stranici, ovaj projekt je u konačnici sadržavao više od 72.000 evidentiranih imena.

Nikada ranije u istoriji nije postojala tolika količina digitalnog materijala nastalog gotovo istovremeno s događajima koje prikazuje. To ujedno predstavlja i veliku priliku i veliki izazov. Prilika se ogleda u tome što je danas mnogo teže sakriti tragove zločina, dok izazov leži u činjenici da ogromna količina podataka zahtijeva ozbiljnu i rigoroznu provjeru. Svaki videosnimak mora biti detaljno analiziran, svaka fotografija provjerena, a svaka lokacija nezavisno potvrđena. Zbog toga autori ovakvih projekata često naglašavaju da oni nisu sudovi niti pravne institucije, već čuvari sirove građe.

Nekada su arhive bile prostorije pune kutija i papirnih dokumenata, dok su danas to serveri ispunjeni fotografijama, satelitskim snimcima i geolociranim podacima. Nekada je bilo potrebno čekati kraj rata da bi se uopšte počelo s dokumentovanjem, a danas taj proces počinje gotovo istog trenutka kada se događaj desi. Od imena jednog djeteta na stranici „I'm Not a Number“ do stotina označenih lokacija na karti genocide.live, nastaje trajan digitalni zapis koji će opstati i dugo nakon što posljednje vijesti nestanu s medijskih naslovnica. Upravo taj zapis bi jednog dana mogao postati najvažniji dokaz za utvrđivanje odgovornosti i kažnjavanje počinilaca.